Znanstveni skup – knjiga sažetaka

Sažetci predavanja:

Bernardin FILINIĆ

RATNE I PORATNE PRILIKE U ISTRI

Zadaća je rad ukratko prikazati ratne i poratne prilike u Istri oko II. svjetskog rata. Da bismo lakše mogli povezati spomenute su i prilike prije II. svjetskog rata tj. zločini fašizma u Istri, jer oni utječu na događaje za vrijeme i poslije II. svjetskog rata.

Zatim slijede događaji za vrijem II. svjetskog rata s naglaskom djelovanja domaćih antifašista tj. narodnjaka i svećenstva. Dok su od rujna 1939. do lipnja 1941. komunisti bili u savezu sa nacifašistima, 1939. Hitler i Staljin su podijeli Poljsku, a sovjetska vojska okupirala i tri baltičke države. Antifašisti Istre su djelovali sve to vrijeme, posebno od pada fašističke Italije u rujnu 1943. kada su hrvatski svećenici upoznali saveznike da u Istri živi većinsko hrvatsko pučanstvo i tako pridonijeli da Istra pripadne Hrvatskoj.

Nakon II. svjetskog rata spominju se zločini komunista ponajviše nad svećenicima Istre od kojih su neke ubili kao Miroslava Bulešića. Prikaz završava dolaskom u Istru dr. Dragutina Nežića, najprije za administratora pa za biskupa 1950. godine.

 

Ivan MILOTIĆ

ZNAČENJE PARIŠKOG MIROVNOG UGOVORA I UVJETOVANOST CRKVENE ORGANIZACIJE U ISTRI TERITORIJALNO- POLITIČKIM PROMJENAMA

Nakon kapitulacije Italije istarsko svećenstvo prisutno je u svim ključnim teritorijalno-političkim događajima povezanima s Istrom. Ono se nalazi u prikrajku obiju tzv. Rujanskih ili Pazinskih odluka, isključivo se ono spominje u zapisnicima o pregovorima sa Savezničkom komisijom te je, napokon, posredstvom Zbora svećenika sve- tog Pavla za Istru i njegova odbornika Bože Milanovića imalo presudan utjecaj na teritorijalno-političku pripadnost Istre u sklopu Mirovnog ugovora s Italijom 1947. i Osimskih sporazuma 1975. godine.

Međudržavne teritorijalno-političke procese među Italijom i Jugoslavijom koji su za predmet imali Istru od 1947. godine neposredno je pratilo prilagođavanje crkveno-upravne organizacije. Dapače, crkveno-upravna organizacija u Istri u tome je vremenu bila upravo njima svekoliko uvjetovana te je nastajala kao neposredna reakcija na međudržavne ugovorne mehanizme (iz 1947. i 1975.) i njihova stupanja na snagu. U ovome izlaganju usporedo će se prikazati ti procesi i objasniti njihovi uzroci i razlozi.

 

Maksimilijan BUŽDON

APOSTOLSKA ADMINISTRATURA U KANONSKOM PRAVU I KANONSKO ZNAČENJE BULE PRIORIBUS SAECULI

U ovom radu želi se dati analiza pojma apostolske administrature s crkveno-prav- ne strane. Polazište je Zakonik kanonskog prava u kojem nalazimo definiciju za stalno osnovane apostolske administrature kao partikularne Crkve. Izvorište svega jest ekleziologija na koju se pojam partikularne Crkve naslanja pa time i za stalno osnovana apostolska administratura. Taj pojam ušao je u novi Zakonik kanonskog prava iz 1983., dok stari Zakonik iz 1917. ne spominje izričito pojam apostolske administrature. To ne znači da apostolske administrature kao takve nisu postojale. Dapače, u pojedinim razdobljima, posebno nakon drugog svjetskog rata nalazimo mnoge apostolske administrature koje su najčešće bili dijelovi postojećih biskupija dani na upravljanje apostolskom administratoru. Radi toga se spominje i definira uloga i vlast apostolskog administratora, dok izričito spominjanje apostolske administrature nemamo. Razlog tomu je što se Zakonik iz 1917. drži konceptualne podjele na osobe-stvari-čine. Po svojoj vlasti apostolski administrator je vikar Svetog Oca tj. nije vlastiti pastir apostolske administrature. Povijesni razvoj ove ustanove je dug i njegovi počeci sežu već u vrijeme pape Bonifacija VIII. Kroz povijest je apostolski administrator obično imao pomoćnu ulogu u upravljanju biskupijom bilo zbog nemara njenog biskupa u upravljanju ili nekog drugog važnog razloga. I danas u raznim krajevima svijetu gdje nije moguće ustanoviti biskupiju, kao paradigmu partikularne Crkve tj. partikularnu Crkvu u vlastitom smislu, ustanovljuju se apostolske administrature.

 

Stanko Josip ŠKUNCA

CRKVENI I POLITIČKI RAZLOZI NASTANKA APOSTOLSKE ADMINISTRATURE U PAZINU

Kad su zapadni saveznici bez dogovora s Rusima u proljeće 1948. htjeli cijeli Slo- bodni teritorij Trsta predati Italiji, u Istri i Sloveniji bile su velike demonstracije i vojna mobilizacija. Napetost je donekle popustila ljeti iste godine, kad Tito nije htio potpisati Rezoluciju Informbiroa u okrilju Sovjetskog saveza. Tada su saveznici htjeli Tita nagraditi i odlučili Jugoslaviji ostavili zonu B. Talijani su bili bijesni, a Jugoslavija je htjela i grad Trst. Godine 1952. Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom radi imenovanja Stepinca kardinalom. To je još više otežalo stanje Crkve u Istri i Jugoslaviji.

Kad su 1953. zapadni saveznici odlučili Trst prepustiti Italiji, u Jugoslaviji je ponovno došlo do velikih demonstracija i zveckanja oružjem. Konačno je 1954. ukinut Slobodni teritorij Trsta tako da je zona A predana Italiji, a zona B Jugoslaviji.

Nakon toga je biskup Nežić dekretom Svete Stolice preuzeo jurisdikciju nad hrvatskim župama zone B (to su Umag, Buje, Novigrad i dr.), premda još nisu bile inkardinirane u Porečku i Pulsku biskupiju. To će se dogoditi tek nakon Osimskih sporazuma iz godine 1975. kojim su potvrđene granice Italije i Jugoslavije. Ovi su stupili na snagu ratifikacijom obiju zemalja 1977. Uslijedila je bula Pavla VI „Prioribus saeculi“ od 17. listopada 1977. kojom je cijela hrvatska Istra ujedinjena u jednu biskupiju. Bula je stupila na snagu 8. siječnja 1978., a svečana proslava pod nazivom „Istarska Crkva jedna“ održana je u Poreču 9. travnja 1978. godine.

 

Franjo VELČIĆ

CRKVENO-VJERSKI RAZLOZI

UJEDINJENJA ISTARSKE CRKVE

Preuređenju biskupijskih granica koje se zbilo sedamdesetih godina XX. stoljeća na širem području Istarskog poluotoka, od Trsta do Pule i istočnije do Rijeke, prethodile su učestale pojave prekrajanja crkvenih granica, prouzrokovane izmjenama državnih dominacija i političkih uređenja. Od vremena Mletačke Republike i Austrijskog imperija, Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije do komunističke Jugoslavije prekrajanje crkvenoga ustrojstva bilo je jedno od posljedičnih zbivanja. Na tom su prostoru tijekom toga vremenskog razdoblja na crkvenom planu postojale čak šest biskupija.

Crkvene i vjerske razloge koji su konačno doveli do ujedinjenja istarske Crkve kakvu danas imamo, nalazimo u temeljnom dokumentu, buli pape Pavla VI. „Prioribus saeculi“ danoj u Rimu, 17. listopada 1977. godine, a stupila na snagu 8. siječnja 1978. godine. Već početne riječi papinske bule: „Prvih godina devetnaestog stoljeća…,“ upućuju nas na početke 19. stoljeća kada je započeo ovaj stoljetni proces.

Naime, nakon dugotrajnih pregovora između bečkoga dvora i Svete Stolice, papa Lav XII (1823.-1829.) bulom „Locum Beati Petri – Mjesto blaženoga Petra“ od 30. lipnja 1828. godine, preuređuje tadašnju crkvenu upravu u Istri i Dalmaciji. Tom bulom biva ukinuta Novigradska biskupija u Istri, a druge dvije su sačuvale svoje ime i svoje granice, ali su priključene drugima: Koparska Tršćanskoj i Pulska Porečkoj.

U drugoj polovici 20. stoljeća, konačnom teritorijalnom ujedinjenju istarske Crkve prethodile su opet trideset godišnje crkvene i političke podjele.

To što je ostvareno 1978. godine, ima svoje početke već 13 godina ranije, tj. kada je Biskupska konferencija Jugoslavije (BKJ) odlučila u Zagrebu 19. siječnja 1965. imenovati biskupsku komisiju za proučavanje dijecezanskih granica i pitanja, koja su se u tom pogledu rađala. Među članovima komisije od Episkopata bio je imenovan i biskup dr. Dragutin Nežić, apostolski administrator dijela Pazinske apostolske administrature.

Težnja za uređenjem istarske Crkve bila je obostrana: i lokalne, mjesne Crkve i Svete Stolice kao glavnog koordinatora života Crkve.

Svako crkveno uređenje u Istri uvijek je bilo povezano i sa civilnim, odnosno političkim uređenjem, pa tako i ovo posljednje iz 1977./1978. godine, tj. nakon obostranih priznanja međudržavnih granica između Italije i Jugoslavije, kao i međurepubličkih granica između Slovenije i Hrvatske. I nakon 40 godina od kada je istarska Crkva postala jedna kao Porečka i Pulska biskupija u Republici Hrvatskoj, na crkve- no-vjerskom planu ostaju uvijek žive i smjerokazne riječi prvog biskupa ujedinjene Istarske crkve mons. dr. Dragutina Nežića: „Zavolimo je svi čvrsto kao duhovnu majku“.

 

Ljudevit Anton MARAČIĆ

PRIORIBUS SAECULI ZNAČENJE I

POSLJEDICE ZA CRKVU U ISTRI

Bulom „Prioribus saeculi“ od 17. listopada 1977. papa Pavao VI. kanonski je ujedi- nio područje hrvatske Istre u jednu crkveno-upravnu jedinicu. Pazinska apostolska administratura pridodana je Porečkoj biskupiji i time ušla u punopravni sastav do- tadašnje Porečke i Pulske biskupije (ujedinjene 1828. kao dvije biskupije, svaka s vlastitim teritorijem, ali pod upravom jednoga biskupa). Time su ostvarene opravdane nade i stvarna očekivanja da će ta sada ujedinjena Crkva u Istri pronalaziti prave putove još vjernijeg služenja Božjemu narodu, uz povjerenje i suradnju svih ljudi dobre volje, u dubokom poštivanju svih postojećih i mogućih različitosti. Čini se da se to može ustvrditi i prigodom proslave četrdesete obljetnice dekreta.

Velika je zaista bila vrijednost i važnost ove bule za vjerski, pa i nacionalni suživot većinskog dijela stanovništva, Hrvata, kao i njihovih vjekovnih sužitelja Talijana, kojih je prije bilo i mnogo više, ali i manje brojne Rumunje u Ćićariji, Furlane, Crnogorce, Srbe i danas sve prisutnije Bošnjake/muslimane. Doista, opće je rašireno uvjerenje kako ujedinjenje Crkve u Istri nije bio signal za produbljivanje razlika i različitosti, već je istinski dalo novi poticaj dijaloško-ekumenskom djelovanju na vjerskom području, i iskrenijem suživotu. Srdačnijem suodnosu i prihvaćanju različitosti kojima se nacionalno stoljećima uzajamno obogaćuju žitelji na Poluotoku, unatoč nekim prijeporima i napetostima u nedavnoj prošlosti.

 

Sergije JELENIĆ

SVEČANOSTI PRIGODOM PROGLAŠENJA

BULE PRIORIBUS SAECULI

Bulom „Prioribus saeculi“ ostvaren je višestoljetni san vjernika hrvatskog dijela Istre da napokon budu jedno. Tako ujedinjena Crkva u Istri postaje jedno i s Crkvom u Hrvatskoj.

Mons. dr. Dragutin Nežić, prepoznao je u toj Papinoj odluci silan njezin doseg za sve vjernike na području Istre i zato se svojski založio sa suradnicima oko svečane proslave zajedništva Crkve u Istri koja se ostvarila 8. i 9. travnja 1978. godine u Poreču.

Radi što boljeg organiziranja proslave savjetovao se s Pronuncijem, nadbiskupima i biskupima, Zborom konzultora, Svećeničkim vijećem i profesorima Teologije u Ri- jeci i Zagrebu. Imenovao je Dijecezanski odbor za proslavu ujedinjenja Apostolske administrature s Biskupijom. Započelo se s velikim uređenjem unutrašnjosti poreč- ke katedrale. Organizirao je i duhovnu pripravu za sve župe i dekanate u hrvatskoj Istri – slao svim svećenicima pisane materijale, tiskao Crkvene obavijesti, knjižicu „Istarska crkva jedna“, dao intervju Vjesniku, koji su i drugi listovi prenijeli. Htio je da do svakog vjernika i do ljudi dobre volje dopre glas kako je Crkva u Istri napokon jedna.

U radu se ističu: sveobuhvatna priprava na svečanost, sam tijek dvodnevne proslave ujedinjenja Crkve u Istri i odjeci te proslave i njezini dosezi iz današnje perspektive.

 

Branka POROPAT

ŽIVOTOPIS I POVIJESNI RAD BISKUPA DRAGUTINA NEŽIĆA

Glavna ličnost kroz koju su se prožimali događaji istarske Crkve od 1947. do 1978. godine bio je mons. dr. Dragutin Nežić. Rad donosi prijepis osobno napisanog ži- votopisa biskupa mons. Dragutina Nežića, koji se čuva u Biskupijskom arhivu u Poreču, a koji obuhvaća razdoblje od 1908. godine biskupova rođenja, do 1966./67. godine biskupova sudjelovanja na Općem saboru II. Vatikanskom, odnosno u smi- slu znanstvenog rada do 1971. godine. Razdoblje nakon 1971. godine do umirovlje- nja 1984. godine, odnosno smrti biskupa 1995. godine, autorica je rekonstruirala iz izvora arhivskog gradiva Biskupijskog arhiva u Poreču te iz publikacija.

 

Stjepan BALOBAN

ZAGREBAČKO RAZDOBLJE ŽIVOTA I DJELOVANJA SVEĆENIKA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE, DR. DRAGUTINA NEŽIĆA

Mons. Dragutin Nežić dolazi iz župe Jastrebarsko i Jaskanskog dekanata u Zagre- bačkoj nadbiskupiji koji je toj Nadbiskupiji i Crkvi u Hrvata do danas darovao 10 (nad)biskupa, 240 dijecezanskih svećenika, 37 redovnika, 141 redovnicu i 14 bogos- lova koje je prerana smrt zaustavila na putu prema svećeništvu, ukupno 442 muško i žensko zvanje. U monografiji pod naslovom „Duhovna baština Stepinčeva i Ku- harićeva zavičaja. Svećenička i redovnička zvanja rimokatoličkih župa Jaskanskog dekanata“, Zagreb, 2017., autora Anđelka Košćaka, značajno mjesto zauzima prvi porečki i pulski biskup mons. dr. Dragutin Nežić kao jedan od onih duhovnih sino- va toga kraja koji su bili uspješni izvan svoje Zagrebačke nadbiskupije.

U predavanju se obrađuje razdoblje njegova života koje je proveo kao svećenik u svojoj Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Prvi dio se odnosi na njegovo svećeničko djelovanje kao duhovni pomoćnik u Po- žegi (1930. – 1932.), sasvim sigurno veoma važno razdoblje u njegovu svećeničkom životu što će pokazati i kasnija njegova povezanost s Požegom. Nakon studija i bo- ravka u Rimu (1932. – 1935.) vraća se u Zagreb i slijedi drugi dio njegove svećeničke službe u rodnoj nadbiskupiji u kojem je u službi nadbiskupskog ceremonijara (1935.

– 1939.) bio veoma blizu dvojici zagrebačkih nadbiskupa Antunu Baueru i Alojziju Stepincu. U toj službi je mogao sazrijevati kao svećenik ali i upoznati život prostrane Zagrebačke nadbiskupije. U predavanju se iznose brojne aktivnosti mladoga sveće- nika dr. Dragutina Nežića (Katolička Akcija, duhovne vježbe za razne staleže i na raznim mjestima, Euharistijski kongresi…).

Nakon boravka u Rimu kao duhovnik u Zavodu sv. Jeronima (27. 10. 1939. – 14. 09. 1941.) slijedi treće razdoblje dr. Dragutina Nežića u Zagrebačkoj nadbiskupiji (1941. – 1947.) u kojem je središnja aktivnost Dragutina Nežića služba duhovnika u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu ali i veoma važna aktivnost predavača ascetike i mistike na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kao i veoma važ- na služba od 1. 11. 1943. vicepostulatora u kauzi za proglašenje blaženim i svetim

Sluge Božjega, zagrebačkog pomoćnog biskupa dr. Josipa Langa.

 

Ivan KOVAČ

IMENOVANJE MONS. DRAGUTINA

NEŽIĆA APOSTOLSKIM

ADMINISTRATOROM I BISKUPOM

Polazeći od izvorne arhivske građe – u prvom redu dokumenata koji se čuvaju u različitim fondovima Arhiva Konzistorijalne kongregacije u Rimu – i do sada objavljene literature, autor u predavanju analizira kako su se teritorijalne promjene i pomjeranja državnih granica, koja su uslijedila nakon Drugoga svjetskog rata i mirovnih ugovora, odrazili i na teritorijalnu organizaciju Katoličke Crkve na po- dručju istarskog poluotoka, odnosno na Porečku i Pulsku biskupiju, ali i na onaj dio Tršćanske i Koparske biskupije koji se našao unutar granica nove jugoslavenske države. U tom kontekstu autor razmatra ulogu Svete Stolice i odluke koje je donosi- la kako bi vjernicima na tim područjima osigurala najprikladniju pastoralnu skrb, u prvom redu imenovanjem apostolskih administratora. Svećenicima koji su ime- novani u spomenutu službu podjeljuje sve ovlasti koje pripadaju rezidencijalnim biskupima, ali ih ne uzdiže na dostojanstvo biskupa. Neki od njih, zbog problema političke naravi, nisu bili u mogućnosti preuzeti službu na koju su imenovani ili su bili nasilno spriječeni u njezinu obavljanju.

Središnji dio izlaganja posvećen je imenovanju Dragutina Nežića apostolskim ad- ministratorom i biskupom. Početkom 1947. papa Pijo XII. donosi odluku da se služ- ba apostolskog administratora jugoslavenskog dijela Tršćanske i Koparske biskupije povjeri na upravu Ivanu Gašpertu ili Dragutinu Nežiću, svećenicima zagrebačke nadbiskupije, prema sudu Regenta Apostolske nuncijature u Beogradu. U slučaju da to ne bi bilo moguće izvesti, mons. Hurleyu su dane potrebne ovlasti da imenuje jednog lokalnog svećenika. Autor pokušava dati odgovor na pitanje zašto ta odluka tada nije realizirana te zašto su, u rasponu od nekoliko mjeseci, dekretima Konzisto- rijalne kongregacije na spomenutu službu imenovana trojica slovenskih svećenika: Franc Močnik, Mihovil Toroš i Jakob Ukmar. Nemogućnost i ovoga posljednjeg da stupi u službu apostolskog administratora dovodi do imenovanja Dragutina Nežića najprije vršiteljem dužnosti (locum tenens), a zatim i apostolskim administratorom jugoslavenskog dijela Tršćanske i Koparske biskupije. Njemu je Sveta Stolica kasnije povjerila upravu Porečke i Pulsku biskupije te ga je imenovala i naslovnim bisku- pom pomarijskim. Tako su u osobi apostolskog administratora ova područja de fa- cto, iako ne još i de iure, bila ujedinjena u jedinstvenu cjelinu u osobi apostolskog administratora. Autor nije imao pristup arhivskoj građi Apostolske nuncijature u Beogradu i Kongregacije za izvanredne crkvene poslove. Tek uvidom u spomenute fondove bit će moguće ponuditi jedan sveobuhvatan, cjelovit prikaz spomenutih pitanja i eventualno korigirati pojedine zaključke do kojih autor dolazi.

 

Mons. Ivan MILOVAN

PASTORALNO DJELOVANJE BISKUPA DRAGUTINA NEŽIĆA (1947.-1984.)

Vjerujem da će ova 70. obljetnica spomenutih događaja biti dobra prigoda za pod- sjećanje, oživljavanje sjećanja na ljude i događaje, vrlo značajne za život naše mjesne Crkve; prigoda da se izrazi zahvalnost osobama koje su nas zadužile svojim djelova- njem; prigoda da se bolje, šire i objektivnije – sagleda ono vrijeme, iz današnje malo udaljenije perspektive.

U teškim okolnostima poratnih godina zadaća crkvenog Pastira bila je osobito po- državati, ohrabrivati I povezivati svećenike i vjernike. Veliko značenje imalo je to da se biskup često pojavljuje među vjernicima. Prigode za to bile su krizme po župama i proslave župnih blagdana. Od velike pomoći je bila još uvijek jaka vjerska tradicija.

Do izražaja je tada dolazila ona Isusova riječ: “Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi…” Važna je bila i osobna hrabrost ali i diplomatska vještina. Više puta je zbog hrabrih istupa bio satima na saslušanjima na UDBi ili pred sudovima, čak je jednom bio i osuđen na zatvor, ali je rekao da sam ne će poći, neka ga dođu privesti ako hoće… Nisu došli.

Treba mu odati priznanje da je u određenom povijesnom trenutku razvoja društva (širenja gradova), bio u nekom smislu vizionar osobito kad se radilo o osnivanju novih župa, posebno u Puli i Labinu. U tom smislu najprije je dotadašnje kapelanije Juršiće (1951.) i Sv. Matej Cere (1952.) učinio samostalnim župama. U vremenu kad se Gornji Labin, uslijed slijeganja terena zbog rudnika, tresao te je postajala bojazan da će se i župna crkva urušiti (početkom ’60-tih), biskup osniva novu župu Donji Labin: crkva je ondje već postojala, trebalo je samo kupiti jednu kuću da se župnik ondje može nastaniti. Kasnije je osnovana i treća labinska župa, Marcilnica. Konač- no je 1974. osnovana i nova župa Rabac. Sve to ne bi bilo moguće bez ondašnjeg župnika, velikog graditelja, Ivana M. Žufića.

Iako nije bio izraziti pastoralac nego više čovjek ureda, pisanja, povijesti, arhiva, kulture; on je poticao, pratio i podržavao pastoralne inicijative u Biskupiji, a bilo ih je mnogo i vrlo vrijednih. Čak se nekih danas s nostalgijom sjećamo. Ali “svako vrijeme nosi svoje breme”! Zahvalni smo mons. Nežiću za njegovo služenje ovoj

mjesnoj Crkvi tijekom dugih i teških 36 godina.

 

Josip GRBAC

BISKUP NEŽIĆ I POSTKONCILSKA

OBNOVA CRKVE U ISTRI

Koncil je za biskupa Dragutina Nežića bio više inspiracija djelovanja negoli nekakav normativni organ koji bi mu davao jasne smjernice djelovanja. Zato njega Koncil oduševljava ne samo svojim dokumentima, nego prvenstveno stoga jer pruža pri- liku biskupima da mnogo nauče, da mogu međusobno raspravljati. Koncil za njega nije zatvoreni skup biskupa i teoloških stručnjaka koji, odvojeni od svijeta, rasprav- ljaju o naravi Crkve i teološkim temama, nego događaj koji ostaje otvoren za narod, neka vrst izvora iz kojega smiju i moraju piti svi vjernici. Da bismo uočili kako je Koncil utjecao na postkoncilsku obnovu Crkve u Istri pod vodstvom biskupa Nežića moramo gledati kratkoročno, tj. na ono što je i kako Nežić pokušavao još tijekom Koncila prenijeti na svećenike i vjernike sam duh Koncila, ali i dugoročno, imajući u vidu projekte koje je on inicirao, ali i na one koji su na temeljima njegovih misli nastali godinama kasnije. Sve se to ogleda prvenstveno na nekoliko područja: pod- ručje obnove liturgije, odnosa Crkve i medija, poimanja Crkve i odnosa Crkve pre- ma znanosti. Na tim zasadima nastali su brojni postkoncilski projekti Crkve u Istri.

 

Mario SOŠIĆ

ODNOS BISKUPA NEŽIĆA I

POLITIČKE VLASTI

U svom ću radu pokušati odgovoriti, kroz nekoliko (pod)teza, na inicijalno istraži- vačko pitanje: je li odnos komunističke, bezbožne i anticrkvene vlasti u ondašnjoj dr- žavi, i njene ekspoziture u Istri, bio na razini općeg ponašanja prema Katoličkoj crkvi u Hrvata i prema njenim pastirima (biskupima), ili se on u nečemu (u čemu) razlikovao (koliko i zašto) u Istri od tog „komunističkog standarda?“

Zaključno će biti potvrđena teza: represija komunističke vlasti na Crkvu u Istri u vri- jeme Nežićeve uprave prostorom današnje Porečke i Pulske biskupije bila je „prosječno blaža“ od represije prema ostaloj Crkvi u Hrvata.

Utemeljenje proklamirane teze nalazim u sljedećim pozitivnim varijablama:

-specifičnom poslijeratnom povijesno-(geo)političkom položaju Istre,

-dominantno antifašističkom opredjeljenju hrvatskog svećenstva u Istri,

-političko-katalizatorskoj ulozi Bože Milanovića,

-mudrom, strpljivom i politički suzdržanom ponašanju biskupa D. Nežića.

Zaključak: Ono dakle što karakterizira ocjenu i rezultat odnosa biskupa D. Nežića i političke vlasti u Istri jest kontekst uvjetovane društvene i političke međuzavisnosti, koji je komunističkoj vlasti priječio radikalno vježbane revolucionarne prakse na Crkvi, a biskup je pak morao, u toj međuovisnosti, povremeno odustajati od nekih pastirskih zahtjeva (kanonizacija Bulešića), tolerirati „upitne“ strukturno-crkvene pojavnosti.

 

Budislav VUKAS

ODJECI HRVATSKO-SLOVENSKO- TALIJANSKIH ODNOSA NA VRIJEME BISKUPSKIH SLUŽBI DRAGUTINA NEŽIĆA

Kompleksnost hrvatsko-slovensko-talijanskih odnosa na sjevernojadranskom po- dručju svoje vrhunce doživljava u razdoblju XX. stoljeća. I dok je prva polovica XX. stoljeća bilo vrijeme najvećih napetosti i vrijeme mnogih suprotstavljanja i velikih državnih, društvenih i ideoloških sukoba, razdoblje nakon 1945. vodi ipak njihovoj stabilizaciji. Navedeno je vrijeme vrlo dinamično i ispunjeno mnogim promjenama graničnog režima, uspostavljanih nakon kompleksnih teritorijalnih pitanja i sporo- va. A promjena granica i stvaranje novih institucionalnih i državnopravnih okvira ima svoju refleksiju i u crkvenom i crkvenopravnom uređenju.

U navedenom razdoblju mnoge, prijelazne i stalnije crkvenoupravne i pastoralne dužnosti na istarskom prostoru obnaša Dragutin Nežić. Autor ovog izlaganja, ana- lizirajući opći kontekst okolnosti, koje dominantno promatra s državnopravnih po- lazišta, propituje ulogu i mjesto koje je biskup Nežić imao u navedenim zbivanjima. Već na temelju općih uvida u Nežićev opus, lako je zaključiti kako se je ovaj velikan istarske novije povijesti vrsno snalazio i razumijevao mnoge diplomatske, pravne, ideološke, društvene okolnosti, koje je s mnogo znanja i hrabrosti povezivao s te- meljnim crkvenim i narodnim interesima i potrebama, suočavanih s brojnim iza- zovima vremena.

 

Stipan TROGRLIĆ

ODNOS BISKUPA DRAGUTINA NEŽIĆA PREMA SVĆENIČKIM STALEŠKIM DRUŠTVIMA S POSEBNIM OSVRTOM NA ODNOS PREMA ISTARSKOM ĆMD-U

U odnosu biskupa Dragutina Nežića prema svećeničkim staleškim društvima mogu se primijetiti dvije razine tog odnosa: općenito – načelna i pragmatično – konkretna. Na onoj općenitoj, načelnoj, Nežić je dosljedan i nepopustljiv u obrani stavova Bi- skupske konfererencije Jugoslavije (BKJ) iznesenih u dokumentima „Non expedit i „Non licet“, kojima se zabranjuje rad svećeničkih staleških društava, ukoliko nemaju odobrenje ordinarija. Tako Nežić zabranjuje učlanjivanje svećenicima pod svojom jurisdikcijom u takva društva, čak i formalno upisivanje radi ostvarenja socijalnog i zdravstvenog osiguranja, odlazak svećenika na osnivačke skupštine tih društava, pa čak i slanje pozdravnih brzojava osnivačkim skupštinama. Odlučno se suprotstavio nastojanjima da se istarski ĆMD pretvori u interdijecezansko svećeničko društvo.

Na pragmatičnoj (istarskoj) razini Nežić pokazuje razboritost uvažavanja konkretne situacije, sa svom složenošću njezine povijesne i aktualne društveno – političke i crkveno-vjerske stvarnosti, što će za posljedicu imati jedan tolerantniji odnos prema istarskom ĆMD-u, obilježen traženjem kompromisa. U prilog iznesenom idu neke činjenice. Odobrio je rad istarskog ĆMD nakon obnoviteljsko – osnivačke skupštine 15. i 16. rujna 1948. godine. Izbjegao je provesti Rezoluciju BKJ da od Svete Stolice traži odobrenje za istarski ĆMD, a da do odgovora iz Rima zabrani rad Društva. Napokon, kad se veliki dio istarskih svećenika socijalno i zdravstveno osigurao pre- ko zagrebačkog svećeničkog društva, istina bez formalnog upisa, a osmorica su i to učinila, Nežić nije ni protiv osmorice upisanih a niti protiv drugih svećenika podu- zeo disciplinske mjere. Međutim, primjetno je da je na uzdi nastojao držati istarski ĆMD, reagirao je na svaki pokušaj da se zaobiđu ili slobodnije interpretiraju jasne crkvene odredbe. Pri tome je pazio da zatezanje uzda ne dovede do unutarcrkvenih lomova ili klonulosti onih koji su, u dobroj vjeri, drukčije od njega gledali na ulogu istarskog ĆMD-a, a onda ga nastojali drukčije i pozicionirati u istarskoj crkvenoj i

društvenoj stvarnosti.

 

Ilija JAKOVLJEVIĆ

POČETAK PROCESA ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM VLČ. MIROSLAVA BULEŠIĆA TE FAMA SANCTITATIS U NARODU

U Vječnom Gradu upoznali su se mons. Dragutin Nežić, kao duhovnik u Zavodu sv. Jeronima i bogoslov Miroslav Bulešić koji je često navraćao u Zavod i osobno razgovarao s Nežićem. Razgovarali su o društvenim, političkim i crkvenim prilika- ma u Istri.

Dragutin Nežić, nakon što je postao i apostolski administrator Porečke i Pulske biskupije pokrenuo je dijecezanski postupak za proglašenje blaženim i svetim vlč. Miroslava Bulešića, koji je bio proganjan i ubijen od komunističkog sustava. Nežić je imenovao 29. 3. 1956. mons. Marija Pavata postulatorom u kauzi sluge Božjeg Miroslava Bulešića te je započeo proces za proglašenje blaženim i svetim vlč. Miro- slava. Bio je ovo hrabar potez, ali je proces brzo bio obustavljen zbog opasnosti od progona komunističke vlasti. Koliko su god komunističke vlasti nastojale zastraši- vanjem zabraniti svaki spomen vlč. Bulešića, narod i svećenici su ga od dana nje- gove mučeničke smrti častili kao svetog. Nežić se često utjecao nebeskom zagovoru Miroslava Bulešića.

Imamo brojne zapise i svjedočanstva kako su odmah nakon mučeničke smrti u Lanišću, 24. kolovoza 1947., svećenici i vjernici nastojali doći do relikvija, ostatka odjeće koja je bila natopljena svetačkom krvlju. Vjernici su tražili sličice s likom Miroslava, drugi su hodočastili na njegov grob, treći su, kao vlč. Atilije Krajcar, pod cijenu ponovnog komunističkog zatvora, dali izliti medaljon s likom Miroslava Bu- lešića s natpisom: „Svećenik i mučenik“.

 

Jakov JELINČIĆ

BRIGA BISKUPA DRAGUTINA NEŽIĆA ZA OČUVANJE I ZAŠTITU ARHIVSKE BAŠTINE POREČKE I PULSKE BISKUPIJE

Msgr. Dragutin Nežić, došavši u Istru, u nepoznatu sredinu, na tako visoki i odgovo- ran položaj, odlučio je što prije upoznati ljude i mjesta kojih je uskoro trebao postati pastirom. Trebao je upoznati mjesta koja će uskoro morati pohađati. Zaljubljenik u arhivsko gradivo, odličan poznavatelj latinskog i talijanskog jezika, kao i dobar po- znavatelj opće i crkvene povijesti, želio je upoznati užu povijest kraja od Boga i pape mu povjerenog. Uz ostale obveze, pregledao je arhivsko gradivo, posebno vizitacije. U knjigama vizitacija, nalaze se razni papirići iz kojih je vidljivo da je knjige teme- ljito čitao. Pisao je nazive svojih župa kojih su imena drugačije zvučala na hrvat- skom, a drugačije na talijanskom i latinskom. Shvaćajući ozbiljno svoje dužnosti, pa tako i dužnost čuvara arhivskog gradiva, šalje na arhivski tečaj svog svećenika Ivana Graha, i prihvaćajući prijedlog direktora Historijskog arhiva u Pazinu za suradnju, učinio je mnogo za očuvanje crkvenih arhiva u Istri.

Biskup Nežić osobno se brinuo za očuvanje arhivske građe ali i drugih vrijednih umjetnina. Uživao je u sređivanju i proučavanju arhivskog gradiva.

 

Jordan MATKOVIĆ

BISKUP NEŽIĆ I CRKVENA DOBRA

U izvješću se daje pregled, usporedba termina Crkvena dobra u Zakoni-ku kanonskog prava i pravnim normama kojima se reguliraju imovinski odnosi među pojedinim vjerskim zajednicama Rimokatoličke Crkve, po važećim propisima Republike Hrvatske.

Pregled zatečene evidencije crkvenih dobara i poslove koje je trebalo provesti da bi se uspostavila evidencija stanja 1945.

Zasluge biskupa Nežića za obavljeni posao oko uređenje imovnog stan-ja kod župa, i drugih crkvenih ustanova na teritoriju Porečke i Pulske biskupije.

Osvrćemo se i na neke poduzete pravne i administrativne postupke koji su bili poduzeti radi povratka oduzete imovine župama i biskupiji, prije donošenja Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslaven-ske komunističke vladavine iz 1997. godine.