Žminj: Obilježena 30. obljetnica smrti vlč. dr. Ante Kresine

U Župi sv. Mihovila arkanđela u Žminju, u Pazinskom dekanatu, obilježena je u nedjelju, 23. veljače 2020. godine 30. obljetnica smrti vlč. dr. Ante Kresine, poznatog bibličara i sveučilišnog profesora rodom iz te župe. Misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša, a koncelebrirali su: generalni vikar biskupije mons. Vilim Grbac, kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, pićanski župnik vlč. Antun Kurelović, o. Marijan Glamoćak iz rovinjskog Samostana sv. Franje Asiškog te župnik domaćin vlč. Jordan Rovis.  Kao predstavnik Teologije u Rijeci svečanosti je nazočio Branko Benčić, knjižničar.

Župnik je u uvodnom obraćanju istaknuo da je dr. Ante Kresina svojom pojavnošću, duhovnošću i karizmom prevažan za taj kraj. On je svojim radom i djelovanjem nadmašio te lokalne okvire pa smo tim više ponosni što je naša župa iznjedrila tako velikog čovjeka. On je sam o sebi ustvrdio ‘Nisam neki slučajni čovjek’, citirao je župnik. Ante Kresina je, zapisao je netko, krijes, oganj. Vlč. Rovis je potom uputio pozdrave ordinariju mons. Kutleši, koncelebrantima, gostima, rodbini vlč. Kresine, napose braći Franju i Josipu, te svim okupljenim vjernicima.

Predslavitelj je u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ iz Evanđelja po Mateju, istaknuo da nam Isus govori stvari koje su pomalo uznemirujuće za nas ljude 21. stoljeća.  Te je, kakao je rekao, svojevrsne paradokse, želio analizirati u korelaciji s likom dr. Ante Kresine.

Evanđeoski ulomak nam govori da je običajno pravo bilo ‘oko za oko, zub za zub’. No pogledamo li Stari zavjet vidimo da su to pravilo imali civilizirani narodi staroga vijeka, dok je kod barbarskih naroda bio običaj uzvratiti većim zlom. Stari zavjet donosi pravila za čovjekov život kako bi se uspostavila neka pravda među ljudima. No Isus ne staje na tome, on ide dalje i donosi tri primjera koja se odnose na svakoga čovjeka. On želi istaknuti nekoliko bitnih stvari, prva je ‘ako te netko udari po jednom obrazu okreni mu i drugi’. Možda zvuči čudno da ne treba uzvratiti istom mjerom, no Isus želi naglasiti da pravi kršćanin uvijek treba opraštati, tu je razlika između kršćanina, vjernika i onoga koji to nije, rekao je biskup. Nije jednostavno ne uzvratiti fizički napad, ali daleko više vrijeđa ono duhovno i psihičko što vrijeđa u srcu i u dubini duše, napose kada dolazi od bližnjih.. Isus traži od nas vjernika da zatomimo svoju oholost i ponos i da budemo ponizni ljudi, istaknuo je propovjednik. To nije jednostavno jer je današnji svijet tako ustrojen da svi trebamo biti najbolji, najbogatiji, najuspješniji i najljepši, te sve ono drugo što nam mediji plasiraju kao uspjeh. No, najvažnije je da trebamo znati oprostiti. Tako je i vlč. Ante u svome životu nastojao izvršavati tu zadaću koju je Isus dao svima nama. Trebamo znati oprostiti ljudima i prijeći preko svoga ponosa, tako je i vlč. Ante nastojao i činio, izvršavao je tu zadaću koju nam je Isus dao. Treba znati oprostiti ljudima, prijeći preko svojega ponosa i preko onoga što mi danas držimo da nam je najvrjednije i što ne želimo da nam nitko povrijedi. Naša veličina nije ništa ako ne želimo oprostiti svome bližnjemu. Pravi kršćani trebaju prijeći preko velikih povreda upravo u svojim obiteljima, istaknuo je biskup.

Biskupovu homiliju i završne zahvale župnika poslušajte ovdje:

Možda zvuče čudno Isusove riječi ‘Ako ti netko traži gornju haljinu, ti mu dadni i onu donju’, mi bi možda tražili da nam plati i nadoknadi, kako nam se u današnje vrijeme čini normalno. No Isusu želi reći da se pravi vjernik treba odreći svojih prava, jer prava su nešto što ljudi propisuju. U biti ono što materijalno imamo nije ništa naše nego smo to dobili od Boga da se time služimo ovdje na zemlji. Isusu želi reći ‘dragi vjerniče nemoj tražiti svoja prava, nemoj tražiti ono što je zemaljsko i na tome inzistirati, a zaboraviti ono što je Božje’. Isusu želi reći da treba gledati čovjeka i u pravome trenutku znati mu pomoći, odreći se onoga materijalnoga i znati nadići sve one forme koje nas vežu ovdje na zemlji.

‘Ako te netko prsili da ideš s njime jedni milju, ti idi s njime dvije’, Isus time želi reći da ako trebamo neke stvari činiti, nemojmo ih činiti samo onoliko koliko ih propisuje zakon. Mi na poslu izvršimo ono što se od nas traži, no Isus nam govori da kao vjernici trebamo činiti više, iz ljubavi. Poput majki koje  prema svojoj djeci upravo iz ljubavi čine sve što je potrebno i mnogo više. I vlč. Ante u svome životu nije tražio neka svoja prava da bi zaslužio ono što mu pripada. Po tome je čovjek velik ili mali. Bog svakome daje neke stvari da nas kuša i da vidi kako ćemo se ponašati u raznim okolnostima. Svatko treba pokazati da je pravi vjernik i da je čovjek koji vidi i prepoznaje drugoga u potrebi, rekao je propovjednik.

Isus kaže da trebamo ljubiti svoje neprijatelje, to je nama teško shvatljivo.  Pogledamo li današnje evanđelje lakše ćemo shvatiti tu rečenicu. U hrvatskome jeziku se koristimo riječju ljubav, koja ima razna značenja. Grčki jezik pak za taj pojam koristi 4 različite riječi kada se želi naglasiti različite vrste ljubavi.

Prva je storge, ljubav u obitelji, to je ljubav koju roditelj gaji prema svom djetetu. Druga grčka riječ je eros, koja označava ljubav između muža i žene, dečka i djevojke. Treća je riječ filia, nekako najopćenitija riječ za ljubav i odnosi se na mnoge stvari. Četvrta i najvažnija grčka riječ za ljubav je agape.  To je kršćanska ljubav koja nadilazi sve ostale ljubavi. Kada Isus govori da trebamo ljubiti svoje neprijatelje koristi riječ agape, kršćansku ljubav. Ljubav u obitelji je emocionalna, spontana. Kršćanska ljubav uključuje volju, čovjek treba svojom voljom, jer Bog to od njega traži, činiti djela ljubavi, agape. To je ona ljubav koju Bog od nas traži. No ta ljubav nije slijepa, ona uključuje i opomenu ljudima koji ne čine dobro, ona je uvijek usmjerena na popravak drugoga čovjeka, da postane bolji, da bi mogao biti na Božjemu putu i izvršavati svoju misiju na zemlji. U tom svjetlu možemo shvatiti tu zapovijed. Mi u životu imamo ljude koje lako prihvaćamo, kojima lako činimo dobro. Ali imamo i one koji nam nisu dragi, prema kojima smo možda neprijateljski raspoloženi, Isus od nas traži da iz te kršćanske ljubavi znamo prijeći preko toga, rušiti ta neprijateljstva i te ljude voljeti. Kada uzvraćamo mržnju na mržnju povećavamo zlo u svijetu. Pravi kršćanin treba znati prekinuti lanac zla, a to je moguće samo ljubavlju i opraštanjem.

Isus nam kaže da ‘trebamo biti savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski’, citirao je nadalje biskup. Možemo težiti za tom savršenošću. Grčka riječ za savršenost je teleios, ona dolazi od riječi svrha, u biti čovjek je savršen ako izvrši svrhu svoga postojanja na zemlji. Tako i svaki instrument i svako biće je savršeno ako izvrši ono čemu je namijenjeno. Mi možda, razmišljajući o sebi i ne znamo koja je naša svrha, ali odgovor je upravo u kršćanskoj ljubavi. Da bi čovjek bio savršen treba ljubiti svoju braću, dati svoj život za njih, njima služiti, jer čovjek jedino dajući sebe zadobiva sebe i izvršava svoju svrhu na ovome svijetu. Mi vjerujemo da je i vlč. Ante živio tako i da je izvršio svoju svrhu, htio je postati što savršeniji i što sličniji Isusu Kristu. Svatko od nas je pozvan na to, koliko će ostvariti ovisi o svakome od nas. Zato nastojmo svoj život usmjeriti prema tome poslanju, ići prema cilju, kojem trebamo svakim danom biti sve bliže, sve ozbiljniji i svjesniji prolaska života i vremena. Znajmo se oslobađati materijalnoga i težiti za onim duhovnim. Nije jednostavno, no pravi vjernik treba tako činiti i tako će zadobiti Kraljevstvo Božje. Molimo da nam Bog da snage da postanemo bolji, pošteniji ljudi koji će biti drugima uzor, ako tako činimo sve više ćemo izvršavati svoju svrhu i postati blagoslov onima koji su oko nas, zaključio je mons. Kutleša.

Nakon popričesne molitve biskup blagoslovio novopostavljene slike Križnoga puta, a potom je Župni zbor sv. Mihovila, koji je svojim pjevanjem uzveličao to misno slavlje pod maestralnim ravnanjem Aleksandre Orbanić te uz orguljsku pratnju Nele Božac otpjevao pjesmu „Častimo te Križu sveti“.

Uz zahvale biskupu na izrečenoj homiliji župnik Rovis je naglasio da je Božja riječ okupirala, zahvatila i dr. Antu Kresinu, on je bio, možemo reći, na poseban način profesor Božje riječi, navještaja Božje riječi. Pojasnio je da se za tu prigodu ispred oltara nalazi njegova slika kada je propovijedao na mladoj misi vlč. mr. Lina Zohila, 30. srpnja 1989. godine, sedam mjeseci prije smrti. Preminuo je 21. veljače 1990., a na današnji dan, 23. veljače, bio je pogreb, podsjetio je župnik. Nakon župnikovih završnih zahvala biskupu je na dar uručena knjiga, nedavno objavljena kronika župe od 2010. do 2019. godine. Na izlazu iz crkve okupljeni su vjernici dobili mali preklopnik s kratkim životopisom vlč. dr. Ante Kresine te nekoliko biblijskih citata. 

Dr. Ante Kresina (25. listopada 1934. – 21. veljače 1990.) rođen je u Kresinima u župi Žminj u Istri. Za svećenika je zaređen godine 1959., 1960. diplomirao je i položio licencijat iz teologije na KBF-u u Zagrebu. Na Papinskome biblijskome institutu u Rimu položio je licencijat iz biblijskih znanosti 1962. godine, a na Papinskome sveučilištu “Gregoriani” doktorirao je 1965. s tezom “O kršćanskoj duhovnoj zrelosti kod sv. Pavla”. Nakon studija predavao je Sv. pismo na Višoj bogoslovnoj školi u Zadru, a od 1966./67. do svoje smrti na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u župi Žminj. Bio je član Kršćanske sadašnjosti i suradnik na projektu Zagrebačke Biblije. Dr. Ante Kresina odgojio je naraštaje studenata, napisao više knjiga i veliki broj znanstvenih radova te održao stotine predavanja po kojima je osobito ostao zapamćen. Napisao je “Svitanje iza Golgote”, “Čovjek s onu stranu tvari” i „O Bože, žeže tvoja riječ”, a preveo je i knjigu “Poslanje egzegeze u Katoličkoj crkvi”. Bio je dio sjajnog niza znamenitih hrvatskih istarskih svećenika druge polovice 20. st.: Josip Turčinović, Aldo Starić, Antun Hek i Ante Kresina.

Obilježavanje ovakvih jubileja nije i ne smije biti tek puka komemoracija, svojevrsno romantično prisjećanje na velikane koji su obilježili život Crkve, ali društva na ovim prostorima, već te prigode moraju biti i povod preispitivanja sadašnjeg trenutka, društva, Crkve, nas, u sadašnjim povijesnim okolnostima. No, u tom sagledavanju ne smijemo si dopustiti da nas obuzme sve prisutnija stihijska viktimizacija koju ćemo potkrijepiti ‘takvim vremenima’ i različitim ‘-izmima’ (kapitalizam, konzumerizam, hedonizam…itd). Pogledamo li te naše netom spomenute velikane vidimo da su nezamislivo mnogo postigli u neusporedivo težim vremenima od ovih danas, kada su okolnosti djelovanja bile često vrlo opasne, pa čak i za vlastiti život. Ti su velikani, unatoč ogromnim  poteškoćama, svim silama nastojali ispuniti svoju svrhu postojanja na ovoj zemlji, neumorno su radili kako bi doprinijeli boljitku Crkve i društva. Nije im cilj bio ni osobni komfor, ni vlastiti karijeristički probitak, već oblikovanje novih naraštaja koji će, sukladno Božjem nauku, na pravi način, pošteno, zauzeto i marljivo znati sudjelovati u stvaranju boljeg, pravednijeg društva. Ta budućnost u koju su oni ulagali sve svoje snage je ovo naše vrijeme. Hoće li ove sadašnje generacije na ovim prostorima iznjedriti ličnosti koje će nastaviti taj sjajni niz koji svoje početke nalazi u biskupu Jurju Dobrili, pa sve do Turčinovića, Starića, Heka i Kresine? Vrijeme će pokazati.

(Txt: G. Krizman, Foto: N. Peteh)