Zlatni svećenički jubilej najvećeg graditelja među istarskim svećenicima

Preč. Željko Zec, ravnatelj dijecezanskog Caritasa Porečke i Pulske biskupije, koji cijeloga života neumorno gradi i obnavlja sakralne i župne prostore, ali i čvrste župne zajednice, proslavio je 50. godišnjicu svećeništva.

Preč. Željko Zec, svećenik Porečke i Pulske biskupije, ravnatelj dijecezanskog Caritasa te župnik Župe sv. Juraj na Starom Pazinu i Župe sv. Lucije, svečanim je misnim slavljem, 1. rujna, u župnoj crkvi sv. Mihovila u Žminju, svojoj rodnoj župi, zahvalio Bogu za 50 godina svećeništva. Zlatna misa bila točno na 50. obljetnicu mlade mise koju je u toj crkvi slavio 1. rujna 1974. godine.

Na tom zlatomisničkom slavlju suslavilo je dvadesetak svećenika iz Porečke i Pulske biskupije, ali i svečarovi kolege iz drugih biskupija, a koncelebrirao je p. Tomislav Glavnik, nacionalni ravnatelj Hrvatskog Caritasa. Uvodni pozdrav slavljeniku i svima okupljenima uputio je domaći župnik vlč. Jordan Rovis. 

Evanđelje je otpjevao „slavuj Crkve u Istri“, najzauzetiji glazbenik među istarskim svećenicima, ovogodišnji dijamantni misnik, koji je svoju 60. obljetnicu svećeništva proslavio tjedan ranije, vlč. Rudi Koraca.

Prigodnu homiliju izrekao je preč. Marijan Jelenić, kanonik Pulskog stolnog kaptola sv. Tome ap., umirovljeni svećenik i najstariji živući svećenik rodom iz žminjske župe. Na početku homilije, propovjednik je posvijestio što znači kad kažemo da je Isus pravi Bog. „To znači da je u Isusu bilo sve što Bog ima, sve što Bog zna, sve što Bog može. A kad kažemo da je imao ljudsku narav, nije bio čovjek kao ja, nego je imao ljudsku narav, to znači sve što je prolazio: sve čemu su se ljudi radovali, sve što su ljudi trpjeli“. Nadalje je naglasio, kako je Isus imao ili vršio tri vlasti: učiteljsku, svećeničku i proročku. „Znajući da će umrijeti i to dragovoljno, već je za života odabrao dvanaest apostola, 72 učenika, a sada kroz povijest, kroz vjekove, Isus odabire sebi suradnike, svećenike da bi nastavili Njegovu službu“, rekao je propovjednik.

U tom vidu je podsjetio, kako je Isus 1960. u Žminju izabrao je dva mladića, Željka i Milana. Njih je pozvao da bi im dao svoje božansku moć i njihova veličina u tome što su se odazvali. Naglasio je, kako primanjem svećeničkog reda, svećenici primaju tri vlasti, tri božanske moći: da uče ljude, da posvećuje ljude i da ih vode. „Svećenik uči najbitniju stvar za čovjeka, a to je razlikovati dobro od zla. Ništa što je živo pod suncem ne razlikuje dobro od zla, osim čovjeka. Svećenik uči čovjeka da je čovjek stvoreno ljubljeno Božje biće. Svećenik uči čovjeka da postoje jedna vrata na koje se ulazi na kraju našega života u život vječni.  On nas uči, da iza tih vrata postoji vječni život, ne od Boga, nego s Bogom. Nema takve nauke, ni u akademijama, ni u knjižicama nema nijedne takve nauke, jer je to Božanska nauka. Svećenik je onaj koji nas posvećuje, jer je poslan svim ljudima, ne samo kršćanima. Naime, Isus je utjelovljen sa svakim čovjekom po svojoj ljudskoj naravi. Svećenici bi se trebali najviše brinuti za ljude koji nemaju vjere, koji su u velikim grijesima, u opasnosti za svoju dušu. Svećenik je stoga poslan svima i uči nas da gledamo Isusovim očima, da idemo tamo kamo bi Isus išao. Papa Pio X. je rekao da čovjek ima postati alter Crist, to znači drugi Krist i onda ima pravo na vječni život, jer vjeruješ u vječni život. Svećenik nas i vodi: kad dođu opasnosti da nas brani, kada dođu zamke da nas obavijesti, kad dođu krive informacije, da nas pravo obavijesti. Svećenik nas vodi svetim sakramentima, dakle nema takve službe kakva je svećenička služba“.

Propovjednik je vjernike podsjetio, da „svećenik nije samo onda kad pričešćuje, kada uči vjeronauk. Svećenik je opečaćen Kristom. „To znači da on u svakom trenutku vjeruje Kristu, i želi svakog čovjeka spasiti. Svećenik jako trpi kad čuje da netko griješi. On trpi kad čuje da se netko razvodi, kad čuje da je neka nesreća, jer trpi Krist u njemu. Naš svečar nije radio samo u službama što sam spomenuo. Ima osjećaj prema svim ljudima. Pjesma kaže ‘ti si svećenik dovijeka’ i to svugdje. Zato smo mi danas ovdje da s Kristom zahvalimo za svećeničku službu. Da zahvalimo sa slavljenikom, s njegovom rodbinom, s našom župom“.

Na kraju homilije, propovjednik se kratko osvrnuo na misna čitanja. Naglasio je, kako prvo čitanje govori o tome da Bog daje zakone svome narodu, po kojima treba živjeti. Drugo čitanje govori kako smo rođeni od Krista. No, postavlja se pitanje koliko puta mi dotaknemo Krista. U evanđelju govori Duh Sveti. Držimo se tradicijskih rituala, no nakon toga ćemo psovati, kritizirati i državu, i susjede, i svećenike i Boga, jer mi samo ustima spominjemo Krista, ali se ne mijenjamo. „Na početku evanđelja napravili smo tri križa, na čelu, na ustima, na prsima. Zašto? Da bi razumjeli što Krist traži od nas, da bismo to prihvatili i ustima drugima prenosili, i da bismo to srcem prihvatili“.

Na kraju je čestitajući slavljeniku, propovjednik mu poklonio knjigu u kojoj je opisano 300 svetaca, i poželio mu, da i on bude među svetima.

Prije otpusnog blagoslova uslijedila su čestitanja i darivanja, taj je dio moderirao župnik Rovis. Nova misnica u kojoj je svečar slavio tu misu dar je njegovih sestara s obiteljima, rekao je vlč. Rovis. U ime Župe sv. Mihovila u Žminju čestitku je pročitao član župnog pastoralnog vijeća dr. sc. Elvis Orbanić, a župljani su ga podarili grbom Žminja i umjetničkom slikom na platnu najstarije kapelice na području župe, kapelice na Pilju. Župnik Rovis je izrazio čestitku u ime biskupa ordinarija Ivana Štironje te je svečaru na dar od Biskupije uručio misnice komplet misnica.

U ime Župe Stari Pazin riječi čestitanja uputila je Vesna Drndić, a u ime župe Sveta Lucija Mirjana Ferenčić koja je svečaru uručila unikatni primjerak velebne foto monografije s više stotina fotografija koje donose uspomenu na najrazličitije životne trenutke, napore, uspjehe i dostignuća preč. Zeca. Knjiga donosi zanimljiv podatak o preko 2000 krštenika koje je kroz 50 godina krstio, te više od 700 parova koje je u ime Crkve vjenčao.  

Župnik Rovis je pročitao prijevod teksta Apostolskog blagoslova pape Franje koji je uručen svečaru.

U ime župe Krista Spasitelja u Puli gdje je svečar proveo 26 godina na početku svoje službe kao prvi župnik novoosnovane župe, koju je doslovno, ulažući bezrezervno sve svoje snage, gradio materijalno, doslovno fizički zidajući, ali i duhovno i ljudski u svakom pogledu, prigodne riječi čestitanja izrekao je Marino Roce. U ime labinskih župa, gdje je svečar obnašao službu župnika 11 godina, te za sobom ostavio prekrasno uređen pastoralni centar Miroslav Bulešić, čestitku je izrazio Ante Augustinović.

Misu su veličanstvenim pjevanjem glazbeno uzveličali članovi Župnog zbora sv. Mihovila, jednog od ponajboljih župnih zborova u Istri.

Na kraju se je završnim zahvalama obratio sam preč. Zec. Prvo je za svoj život zahvalio Bogu, „što mi je dao život, što me je kroz život pratio, uvijek sam bio praćen kroz život, nikad nisam osjetio da sam sâm, bespomoćan, očajan, nikada i zato Mu hvala. I blagoslovio je sav moj rad, ali nije blagoslovio rad samo meni osobno. Mi dobro znamo da nema svećenika bez naroda, ako ima naroda, onda ima i svećenika. Isus je došao od naroda. Apostole je radi toga poslao u svijet. I mi smo u produžetku, radi naroda. Svima hvala koji su me kroz život pratili”, naglasio je preč. Zec.

Prisjetio se potom svoga djetinjstva, odrastanja bez oca koji je poginuo kada su on i sestre bili jako mali. Stoga je zahvalio pokojnoj majci koja ih je, naglasio je, “jer je bila ispravno formirana, kako kaže Sveto Pismo, u strahu Gospodnjem, unatoč poteškoćama hrabro vodila kroz život”. Prisjetio se života u obitelji zdravih kršćanskih principa, u kojoj se je poštivala nedjelja, molila krunica, odlazilo se na misu, ali se preko tjedna uvijek, neprestano i neumorno radilo, to ga obilježilo za cijeli život.

Zahvalio je svim ljudima u svim župama gdje je djelovao, “jer sve što smo napravili, napravili smo zajednički”. No, uz materijalno zidanje naglasio je važnost zajedništva, razgovora i povezivanja što je proizlazilo iz suradnje. “Kad sam bio mlađi, onda sam i pomogao ljudima, pogotovo u Puli kad su oni gradili, pa su oni vraćali. I to je tako jedan splet okolnosti gdje se stvorilo zajedništvo koje nije samo u materijalnom dijelu, nego je, dakako, obogaćivanje svih nas.”

U kontekstu bogatstva duhovnim zvanjima u žminjskoj župi prisjetio se pokojnog žminjskog župnika Marcela Krebela, izuzetnog svećenika koji je mlade znao oduševiti za duhovno zvanje, i koji mu je na mladoj misi rekao “Ulaziš u svećeništvo kao trinaesti svećenik župe Žminj i 96 učesnik našeg prezbiterija.” Kao prirodni slijed poželio je, dakako, da se u Žminju uskoro ponovno slave mlade mise.

Sa zahvalnošću se prisjetio profesora i odgojitelja u Pazinskom sjemeništu. Od profesora posebnu je riječ zahvalnosti izrazio pok. prof. Antonu Benvinu koji mu je propovijedao na mladoj misi, a prisjetio se i drugih, prof. Valkovića i prof. Kresine.

Prisjetio se biskupa koji su se u Istri izmijenili kroz tih 5 desetljeća: Dragutin Nežić, Antun Bogetić, Ivan Milovan, Dražen Kutleša i Ivan Štironja, “sve su to čela naše vjere, našeg vjerničkog života u Istri i zato smo im svima zahvalni za vodstvo i organizaciju”. Posebno je istaknuo, “pohvaljujem moje kolege svećenike, koji smo zajedničari na toj njivi rada. Znate, među nama postoji dobro prijateljstvo. Ja mislim da je to jako bitno, to omogućava dobar rad u našoj Biskupiji Porečkoj i Pulskoj.” Zahvalio je svim župnim pastoralnim vijećima u svim župama gdje je djelovao.

Na kraju je skromno napomenuo da mu je malo neugodno slušati sve pohvale koje su se nanizale. Upitao se potom je li sve svoje talente koje mu je Bog podario ispravno i do kraja iskoristio. Zapitao se je li pripovijedao, posvećivao i vodio narod onako kako treba, svjestan, kako je rekao, da mu je ponekad nedostajalo strpljenja.  Zaključio je zahvalom svima onima koji su sudjelovali u organizaciji toga slavlja.

Preč. Zec rođen je u selu Matkići, nedaleko Žminja 11. listopada 1949. godine. Za svećenika je zaređen 25. srpnja 1974. Mladu misu slavio je u Žminju 1. rujna 1974. godine. Prva služba bila mu je u župni vikar u Rovinju, a iste godine je premješten u Pulu gdje je na Velom Vrhu biskup Dragutin Nežić odlučio osnovati novu Župu Krista Spasitelja. Povremeno je excurrendo upravlja Župom Štinjan te dvije godine i Župom Sveti Josip u Puli. Jubilarne 2000. godine premješten je u Labin gdje ostaje 11 godina, a nakon 2 godine u Poreču, biva premješten na Stari Pazin gdje je dočekao svoju zlatnu misu. Oduvijek s izraženim osjećajem za poteškoće potrebitih, godine 2007. biva imenovan ravnateljem Caritasa Porečke i Pulske biskupije. Caritas pod njegovim vodstvom doživljava procvat, nastavljaju se redoviti projekti, ali i započinju mnogi novi, poput Kuće Milosrđa u Majmajoli, za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Preč. Zec, kao pravi neumorni radnik na njivi Gospodnjoj, u svim župama gdje je bio, od Rovinja, posebno Pule, pa potom Labina i Poreča, sve sada do Starog Pazina, svugdje je gradio, ne samo snažne župne zajednice, u kojima je neupitno ostavio neizbrisiv trag svoje predanosti župi i blizine župljanima, kroz brojne projekte u koje su se ljudi radosno uključivali, već je, a to je bitno napomenuti, svojim marljivim fizičkim radom bio pokretač radova obnove i izgradnje sakralnih i župnih prostora. Proširena crkva, župni stani i dječji vrtić na Velom Vrhu u Puli njegova su zasluga, neumorno je zidao i oko sebe okupljao vrijedne župljane, ali i mnoge ljude dobre volje koji su često pomagali motivirani njegovom karizmom. Možemo slobodno reći da su ljudi gradili radosno u zajedništvu, predvođeni župnikom koji im je razvio svijest da to rade za opće dobro i Bogu na slavu.

U Labinu, u zgradi župnoga stana uredio je Pastoralni centar Miroslav Bulešić, providonosno i prije beatifikacije, na Starom Pazinu je posvema obnovio župnu kuću i okoliš crkve, i sve je to uređeno s jednom velikom dozom estetike i profinjenosti, a u skladu sa specifičnim karakteristikama graditeljstva ovoga podneblja.

Srdačnost i vedrina u ophođenju s ljudima, srčanost u svemu što je nakanio postići, otvorenost prema svima, empatija prema potrebitima, blizina ljudima, velika marljivost čak i u fizičkom radu, volja za učenjem novih saznanja i vještina, britak i bistar um, neumorno davanje sebe bez zadrške za ostvarenje potrebnoga za zajednicu i opće dobro, posvemašnja briga i mar za ljude u povjerenim mu župama, a sve to obasjano jednostavnošću, neposrednošću i iskrenim pristupom čini da ga ljudi vole u svim sredinama gdje je djelovao, i gdje je sve činio Bogu na slavu i ljudima na dobrobit; a ono što ljudi osjete na prvu je upravo njegova – autentičnost.

G. Krizman