„Život za život“

Na daskama Istarskog narodnog kazališta u Puli, pred ispunjenim gledalištem,  uprizoren duhovni rock mjuzikl „Život za život“.

U subotu, 16. svibnja, u Istarskom narodnom kazalištu Zbor Novo svitanje i Ansambl Kolbe iz Zagreba izveli su duhovni rock mjuzikl inspiriran životom sv. Maksimilijana Kolbea, sveca iz Auschwitza.

Gostovanje predstave u Puli ostvareno je posredstvom i organizacijom p. Đure Hontića, župnika i gvardijana župe sv. Ivana Krstitelja u Puli, zahvaljujući njegovom kontaktu i ranijem djelovanju u župama sv. Maksimilijana Kolbea i sv. Antuna Padovanskog u kojima su osnovani ansambl Kolbe i Zbor Novo svitanje. Te župe, kao i pulske župe sv. Ivana Krstitelja i sv. Franje, pripadaju istoj provinciji, Hrvatskoj provinciji svetoga Jeronima franjevaca konventualaca. Izvođači su, angažmanom franjevaca domaćima nakon predstave prenoćili po obiteljima župe sv. Ivana Krstitelja, a slijedećeg su dana, u nedjelju, animirali misno slavlje u  toj župi.

Prikazivanje tog mjuzikla dio je niza biskupijskih projekata  u sklopu Godine posvećenog života.

Nakon svečanosti otvaranja krajem studenog prošle godine,  Godina posvećenog života obilježena je brojnim događajima, uz ostalo i sudjelovanjem redovnika i vjernika Porečke i Pulske biskupije na Nacionalnom susretu redovnika i redovnica u Mariji Bistrici.

Ovim mjuziklom u Istarskom narodnom kazalištu htjelo se približiti, ne samo vjernicima nego i ostalim građanima Istre, ovu tematiku, i na taj, kulturno scensko glazbeni način, približiti široj javnosti srž i smisao redovničkog života, o čemu život i žrtva sv. Maksimilijana govore izuzetno jakim i rječitim primjerom.

Mjuzikl je podijeljen u devet prizora, koji kronološkim redom prikazuju život poljskog redovnika, franjevca konventualca, fra Maksimilijana (Rajmunda) Kolbea. Svaki prizor zaključuje jedna glazbena tema. Prizori su obogaćeni pripovjedačem i video projekcijama, u svrhu boljeg i potpunijeg informiranja gledatelja i lakšega doživljaja konačne poruke mjuzikla. Pripovjedač se predstavlja kao Franjo Gajowniczeka, logoraš umjesto kojeg je Kolbe svojevoljno otišao u smrt.

Mjuzikl je izvorno rađen na talijanskome jeziku i u originalu se pomalo razlikuje od prilagodbe na hrvatski jezik. Ponajprije svojim obimom. Talijanska verzija sadrži čak 18 songova i zamišljena je kao koncertni mjuzikl, bez scenskih dodataka. Također i naziv mjuzikla približno prati izvorni naziv na talijanskome «Fare della vita un dono» (Učiniti od života dar). Hrvatski naziv je «Život za život».

U mjuziklu veoma značajnu ulogu zauzima zbor. Na pozornici je stalno prisutan (okružujući glavni lik) i sudjeluje u svim događanjima, istaknut je te se nerijetko uključuje i zasebnim tekstom. On predstavlja Maksimilijanovo djelo: Vojsku Bezgrešne, jučer, danas i sutra. U tome zboru, iz scenskih razloga, prevladavaju ženski likovi. Isti zbor predstavlja i grupu protucrkvenih prosvjednika, kao i postrojene zatvorenike u logoru. Iz zbora se tek povremeno odvajaju pojedinci, koji uzimaju osobni lik i odgovornost: Sara, SS-oficir, osuđenici…

Razgovor između Maksimilijana i Bezgrešne

U životu sv. Maksimilijana Kolbea sasvim posebno mjesto zauzima Blažena Djevica Marija – Bezgrešna. Mjuzikl se razvija kao sve prisniji i tješnji razgovor između Maksimilijana i Bezgrešne, u kojemu Bezgrešna svjetuje, prosvjetljuje, ulijeva hrabrost, vodi Maksimilijana. I to od prvoga prizora, u kojemu Maksimilijan, srčan dječak, želi vojevati za Nju. Ondje prvi put Bezgrešna prepoznaje njegovu težnju i pročišćuje je, usmjeruje, ispravlja, riječima: „Nećeš za me vojevati oružjem koje ubija neprijatelje, jer, i neprijatelji su moja djeca. Vojevat ćeš kako te ja uputim, i činit ćeš to kako bi ih spasio!“

Tko je sv. Maksimilijan Kolbe?

Otac Kolbe je onaj junački brat franjevac konventualac koji je u koncentracijskome logoru u Auschwitzu ponudio vlastiti život kako bi spasio život oca obitelji Franje Gajowniczeka, osuđenog na smrt glađu, kao svetu za bijeg jednoga od zatočenika. Uzdigavši ga na čast oltara 1982. g., Ivan Pavao II. proglasio ga je “zaštitnikom našega teškoga stoljeća”, primjerom mira i bratstva u društvu obilježenu mržnjom i sebeljubljem.

Kolbe je rođen u mjestašcu Sudunzska-Wola u industrijskome središtu Lodza, 18. siječnja 1894. g. Roditelji su mu bili tekstilni radnici. Kolbe je još kao mladić upoznao oslobađajuću, ali i tlačiteljsku dimenziju siromaštva i rada. To je iskustvo sasvim sigurno bilo uključeno u izbor koji ga je naveo da prigrli Pravilo svetoga Franje, među franjevcima konventualcima u Lvivu (1907.), a zatim da utemelji ustanovu koju su upravo po siromaštvu i radu, kao siguran temelj odlikovale franjevačke osobine: “Grad Bezgrešne” – “Niepokalanów” u Poljskoj, i “Mugenzai No Sono” u Japanu.

U franjevački je ideal Kolbe unio vlastitu uvjerenost u mogućnosti što ih nude sredstva koja je tehnika toga vremena stavljala na raspolaganje. Onima koji su prigovarali kako je đavao na to već bio položio svoje prljave šape, odgovarao bi: “To je samo još jedan razlog više da se probudimo i dadnemo na posao, kako bismo vratili izgubljene položaje”.

Kada god mu se za to pružila prigoda, pokazivao bi dobrotu i dalekovidnost kojima su se odlikovali njegovi planovi. Dogodilo se to i u Poljskoj, gdje se vratio 1919., nakon što je u Rimu diplomirao teologiju. Na svega nekoliko kilometara od Varšave utemeljio je “Niepokalanów” (Grad Bezgrešne), čiji su se stanovnici – svi odreda franjevci – živeći radikalno siromaštvo, posvećivali apostolatu putem tiska. Ujedno su bili tvorci i pravoga izdavačkoga “buma”, koji i danas izaziva iznenađenje. “Vitez Bezgrešne”, prvi u nizu časopisâ, utemeljen 1922. g., nakon početnoga razdoblja zastoja, uspio je doseći brojku od pedeset tisuća primjeraka. Kasnije, kao mjesečnik, imao je nakladu od čak 750.000 primjeraka (čak i milijun primjeraka, g. 1938.).

Bezgrešna, po kojoj je otac Kolbe nazvao velik broj svojih izdanja, bila je njegovo uporište. U vremenima koja niti za Crkvu, niti za svijet, nisu bila odveć radosna, Kolbe je u Gospi vidio uzor kadar potresti savjesti i omogućiti kršćanstvu ponovno uzimanje daha. Bio je to uzor, međutim, za koji je valjalo vojevati “dobar boj vjere”. Radi toga je, još i prije no što je zaređen za svećenika, 16. listopada 1917., u Rimu utemeljio Vojsku Bezgrešne, sredstvo širenja i življenja pobožnosti prema Majci Kristovoj, još i danas vrlo živo i napredno sredstvo.

Godine 1930. odlazi u Japan kao misionar da bi ondje utemeljio još jedan Grad Bezgrešne, nošen istim duhom i istim idealima. Vrativši se konačno u Poljsku, nakon još nekoliko misionarskih putovanja u Japan i neke druge zemlje Dalekoga Istoka, otac Kolbe se u potpunosti posvetio svome djelu.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na vrhu najznačajnijega izdavačkoga sklopa u Poljskoj. Dana 19. rujna 1939. uhitio ga je Gestapo i deportirao prvo u Lamsdorf u Njemačku, a potom u koncentracijski logor u Amlitzu. Nakon što je 18. prosinca 1939. oslobođen, vratio se u Niepokalanów, kako bi ondje nastavio svoju prekinutu djelatnost. Nakon što je 1941. ponovno uhićen, zatvoren je u tamnicu Pawiak u Varšavi, a zatim deportiran u koncentracijski logor u Oswiecim/Auschwitz, gdje je, čudesnim djelom ljubavi, okončao život, sav posvećen služenju drugima.

Ubijen je injekcijom ugljične kiseline, jer je ćelija, koju je bio pretvorio u molitveni cenakul i koju je dijelio s još devet zatočenika, bila potrebna za druge žrtve. “Sâm je, s molitvom na usnama, pružio ruku svome krvniku” – pripovijeda jedan od svjedoka.

Pronašli su ga nekoliko sati kasnije “naslonjena na zid, glave nagnute ulijevo te neobično sjajna lica. Oči su mu bile otvorene i usmjerene k jednoj točki. Činilo se kao da je u ekstazi”. Bilo je to uoči blagdana Velike Gospe – Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je oduvijek ljubio, nazivajući je “nježnom majkom”.

O mjuziklu

Talijanski skladatelj duhovnih pjesama, šansona i musicala, Daniele Ricci, autor je i ovoga glazbenoga djela. Smatra ga se jednim od začetnika „duhovnoga rocka“ čija su djela bila namjenjena glazbenim skupinama «Gen Rosso» i «Gen Verde», a pripadaju pokretu fokolarina koje je osnovala Chiara Lubich. Osamdesetih godina 20. stoljeća započeo je suradnju s izdavačkom kućom Paoline koja je izdala više od trideset glazbenih albuma, kateheza, libreta za kazališne opere i musical.

Potaknut željom jednoga dobročinitelja da život i djelo sv. Maksimilijana Kolbe i pobožnost prema Bezgrešnoj dopru do što većeg broja ljudi našega vremena, osobito do mladih, započeo je projekt rock opere «Kolbe. Fare della vita un dono». Stvoreno kao rock opera, može se izvoditi kao musical, oratorij – u smislu da su dovoljne pjesme i glas koji će govoriti. Ovo glazbeno djelo izašlo je u izdanju izdavačke kuće Paoline na talijanskome jeziku u svibnju 2012. godine i prvo je djelo ovoga autora priređeno na hrvatskom jeziku.

O scenaristu

Arhitekt, pisac i redatelj, Krešimir Tičić, rođen je i djeluje u Zagrebu. Zajedno s Marijem Nardellijem prvi je uveo mjuzikl kao kazališni oblik među vjernike katolike u Hrvatskoj («Mali suci», 1973.). U svom uredu «Atelier Zlatni rez», djeluje na brojnim i vrlo raznolikim arhitektonskim projektima. Kao pisac, autor je tekstova za mjuzikle kršćanskog nadahnuća. Osim libreta za mjuzikle piše i dramske tekstove, te TV-drame i TV igre s glazbenim brojevima.

O režiseru

Poznati hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac Richard Simonelli rođen je u Splitu 1936. godine, a kazalištem se bavi od 1951. godine. Dolaskom u Zagreb 1954. godine postaje član kazališta ZKM. Završio je akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu 1961. godine. Još kao student glume nastupao je u profesionalnim kazalištima. Od godine 1962. postaje stalni član kazališta Komedija. Kao glumac igrao je brojne uloge u komedijama, operetama i mjuziklima. Osobito je zaslužan za popularizaciju mjuzikla u Hrvatskoj. U mjuziklu «Jalta, Jalta» ulogu Larrya odigrao je 534 puta. Kao redatelj režirao je predstave u više gradova, a osobito u svome matičnom kazalištu Komedija. Od 1978. do 1988. bio je ravnatelj kazališta Komedija. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika dodijelilo mu je 2012. godine nagradu za životno djelo.

Impressum

Producent: fra Josip Blažević
Naziv izvornika: Kolbe – Fare della vita un dono; Paoline, Italia
Glazba: D. Ricci (sve osim Marijo, tebi pjevamo: Sanja i Branko Bardun)
Scenarist: Krešimir Tičić
Režiser: Richard Simonelli
Struktura mjuzikla: Daniele Ricci – rujan 2009.
Aranžmani: D. Ricci/Novo svitanje
Prijevod tekstova na hrvatski jezik: Aleksandra Marija Chvalowsky
Prepjev na hrvatski jezik: Sanja i Branko Bardun
Partiture: Iva Bardun

Uloge

Narator (Franjo Gajowniczek): Rajko Bundalo
Maksimilijan Kolbe: Ante Lučić
Gospa: Sanja Bardun
Sara: Matea Bardun
Fratar 1: Zvonimir Kalić
Fratar 2: fra Ivan M. Lotar
Fratar 3: fra Robert M. Janđel
Vojnik u logoru: Gordan Kovačević
Logoraš 1: fra Ivan M. Lotar
Logoraš 2: Igor Drvenkar
Logoraš 3: Zvonimir Kalić
Predstavnici Vojske Bezgrešne: Lucija Maltar, Igor Drvenkar

Tehnička služba

Tonmajstor – Mihael Varenica
Svjetla – Dominik Milanović
PPT prezentacije: Filip Vrbanić i Slavomir Travica
Kostimi: Kana Kovač – Mihaljčević i studio “Pepita”​