„Život sv. Bernarda poziv je na umjerenost“

U Funtani, jedinoj župi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji koja nosi naziv sv. Bernarda opata, proslavljen blagdan nebeskog zaštitnika.

U subotu, 20. kolovoza župa Funtana, u Porečkom dekanatu proslavila je svog nebeskog zaštitnika, sv. Bernarda. Misno slavlje, u koncelebraciji s nekoliko svećenika iz dekanata, predvodio je župnik porečke prvostolne župe, dekan Porečkog dekanata, preč. Milan Zgrablić.  

Galerija fotografija: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/202-sv-bernardo-2016.html

Predvoditelj se u nadahnutoj i poučnoj prigodnoj homiliji osvrnuo na životopis sv. Bernarda, te na poruku koju njegov lik šalje i ljudima današnjeg vremena.

Zbog izuzetne informativnosti i nadahnutih promišljanja homiliju dekana prenosimo u cijelosti, preuzeta je, uz dopuštenje, sa službene mrežne stranice porečke prvostolne župe.

O sv. Bernardu iz Clairvauxa nisu nam poznate sve pojedinosti iz njegova djetinjstva; znamo tek da je rođen 1090. u Fontainesu u Francuskoj u mnogobrojnoj i osrednje imućnoj obitelji. Još kao mladić posvetio se učenju takozvanih slobodnih umjetnosti – navlastito gramatike, retorike i dijalektike i u njemu je polako sazrijevala odluka da stupi u redovnički život. S dvadesetak godina stupio je u Cîteaux, novu monašku ustanovu (cictercite), koja je bila stroža u provođenju u djelo evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti. Nekoliko godina kasnije, 1115. godine, Bernarda je pozvao sveti Stefan Harding, treći opat Cîteauxa, da utemelji samostan u Clairvauxu. Ovdje je mladi opat Bernard (imao je tada svega 25 godina) imao priliku izoštriti vlastito shvaćanje redovničkog života i nastojati ga pretočiti u djelo. Promatrajući disciplinu u ostalim samostanima, Bernard je odlučno dozivao u pamet nužnost umjerenog života i osjećaja za mjeru u svemu, kako za stolom tako i u odijevanju i samostanskim zdanjima (u gradnji), preporučujući uzdržavanje i skrb za siromašne.

O, kako je i danas nama potreban ovaj poziv na umjerenosti: u životu, u osjećajima, u materijalnim brigama (sve nas manje ima, a sve se više gradi; škole se zatvaraju, a groblja grade i proširuju) te skrbi za bližnje i potrebite.

U međuvremenu zajednica u Clairvauxu je postajala sve brojnija i broj njezinih ustanova se sve više povećavao.

Istih tih godina Bernard je otpočeo obilno dopisivanje s mnogim osobama, kako s važnim ličnostima tako i s ljudima skromna društvena staleža. Mnoštvu pisama iz toga razdoblja treba pridodati brojne propovijedi kao i izreke i rasprave. Iz toga razdoblja potječe veliko prijateljstvo Bernarda s Vilimom, opatom Saint-Thierryja, kao i s drugim Vilimom iz Champeauxa, koji se ubrajaju među najvažnije ličnosti 12. stoljeća. Od 1130. nadalje počeo se baviti brojnim i teškim pitanjima Svete Stolice i Crkve. Zbog toga je morao sve češće izbivati iz svoga samostana, a katkad i iz Francuske. Ustanovio je također neke ženske samostane i izmjenjivao brojna pisma bogata duhovnog i teološkog sadržaja s Petrom Časnim, opatom Clunyja. Bernard se borio također protiv krivovjerja katara, koji su prezirali materiju i ljudsko tijelo, prezirući, samim tim, Stvoritelja.

Danas bi se sveti Bernard vjerojatno borio s drugim ekstremom – kultom tijela.

U istom razdoblju sveti je opat napisao svoja najčuvenija djela, poput veoma glasovitih Homilija o Pjesmi nad pjesmama. Posljednje godina života – umro je 1153. – iskoristio je da doradi i dovrši pisma, homilije i rasprave. Spominjemo jednu dosta posebnu knjigu, koju je dovršio upravo u tome razdoblju, 1145. godine, kada je jedan njegov učenik, Bernardo Pignatelli, izabran za papu uzevši ime Eugen III. U toj prigodi, Bernard, kao duhovni otac, napisao je svome duhovnom sinu tekst De Consideratione, koji sadrži pouke o tome kako biti dobar Papa. U toj knjizi, koja ostaje korisno štivo za sva vremena, Bernard ne opisuje samo kako biti dobar papa, već izlaže također duboku viziju otajstva Crkve i Kristova otajstva, koja se, na kraju, pretače u uranjanje/kontemplaciju u otajstva jednoga i trojedinog Boga: “S traženjem toga Boga, kojega se još uvijek nedovoljno traži, mora se nastaviti”, piše sveti Opat, “ali možda se može bolje tražiti i pronaći molitvom no raspravom. Završimo ovim knjigu, ali ne traženje”, putovanje prema Bogu, piše sveti Bernard.

 Zadržimo se na čas samo na dva središnja aspekta bogata Bernardova nauka: oni se odnose na Isusa Krista i na Presvetu Mariju, njegovu Majku.

Na više no odlučan način, opat iz Clairvauxa predstavlja i prikazuje vjernika kao kontemplativnu osobu i mistika. Dakle, osobu koja iskustveno zna duboko prodrijeti u tajne Božje. Samo Isus – insistira Bernard – je “med u ustima, milozvučna pjesma u uhu, veselje u srcu”. Upravo otud potječe naslov – nadimak – za sv. Bernarda – Doctor mellifilus (slatki naučitelj) koji mu je dodijelila tradicija: njegova hvala Isusu Kristu, naime, “teče kao med”. “Svaka je hrana duše suha”, pisao je sveti Bernard, “ako nije posuta ovim uljem; neslana, ako nije začinjena tom solju. To što pišeš za mene nema okusa, ako u tome ne čitam Isusa”. I zaključuje: “Kada raspravljaš ili govoriš, za mene ništa nema ukusa, ako ne čujem da se u tome razliježe zvuk Isusova imena.“ Za sv. Bernarda, naime, prava spoznaja Boga sastoji se u osobnom, dubokom iskustvu Isusa Krista i njegove ljubavi. A to, draga braćo i sestre, vrijedi za svakog vjernika: vjera je nadasve osobni, prisni susret s Isusom, vjera je iskustvo njegove blizine, njegova prijateljstva, njegove ljubavi i jedino tako se uči poznavati ga, sve više i ljubiti ga i nasljedovati sve više. Dao Bog da se to obistini u svakom od nas!

U jednoj drugoj poznatoj propovijedi na nedjelju u osmini Marijina Uznesenja sveti Opat s oduševljenjem opisuje prisno dioništvu Marije u otkupiteljskoj žrtvi Sina: “O sveta Majko – klicao je – doista je mač probio tvoju dušu!… Silna bol prože tvoju dušu, tako da te s pravom možemo nazivati više no mučenicom, jer u tebi dioništvo u Sinovljevoj muci po svojoj snazi uvelike natkriljuje tjelesne patnje mučenika”. Za sv. Bernarda nema nikakve sumnje: po Mariji k Isusu. Sadržaj propovijedi potvrđuje također povlašteno mjesto Blažene Djevice Marije u djelu spasenja, uslijed veoma osobitog sudjelovanja Majke (compassio) u Sinovljevoj žrtvi. Nije stoga nimalo slučajno što je, stotinu godina nakon Bernardove smrti, Dante Alighieri, veliki talijanski književnik, u posljednjem spjevu Božanske komedije – „Raj“, stavio u usta “slatkog naučitelja” uzvišenu molitvu Mariji: “Djevice Majko, kćeri svoga Sina, / najponizniji i najuzvišeniji nadstvore, / čvrsti putokazu k vječnoj domovini, …” (Raj 33, rr. 1 sl.).

Ta razmišljanja, karakteristična za jednoga zaljubljenika u Isusa i Mariju kao što je to bio sveti Bernard, i danas jesu poticaj svima nama vjernicima. Ponekad se pokušava riješiti temeljna pitanja o Bogu, o čovjeku i o svijetu (ka što su: da li postoji Bog?, tko je Bog?, kako susresti Boga?, tko sam ja?, zašto živim?, koji je smisao mog postojanja i svijeta?…) samim snagama razuma. Sveti Bernard, međutim, čvrsto usidren u Svetom Pismu i u nauci crkvenih otaca, podsjeća nas da bez duboke vjere u Boga, jačane molitvom i razmatranjem, bez prisnog odnosa s Gospodinom, naša su razmišljanja o otajstvima Boga, svijeta i nas samih, izložena opasnosti da postanu isprazno umovanje (filozofiranje) i gube svoju vjerodostojnost za nas same i ovaj svijet. Zajedno s Bernardom iz Clairvauxa i mi moramo prepoznati da čovjek bolje traži i lakše nalazi Boga “molitvom no raspravom”. Na kraju krajeva, pravi lik i svakog vjernika ostaje apostol Ivan, koji je naslonio glavu na Učiteljeve grudi. Samo takvi možemo postati sol i svjetlo svijeta.

Zaključimo ovo kratko razmišljanje o svetom Bernardu zazivom Mariji, koji čitamo u jednoj njegovoj lijepoj homiliji. “U opasnostima, u tjeskobama, u nesigurnostima – kaže on – misli na Mariju, zazovi Mariju. Neka ti njezino ime ne silazi nikada s usana, neka se ne izbriše iz tvoga srca; a pošto želiš da ti ona pritekne u pomoć svojim molitvama nikada ne zaboravi primjer njezina života. Ako je slijediš, ne možeš skrenuti s pravoga puta; ako se njoj moliš, ne možeš očajavati; ako misliš na nju, ne možeš pogriješiti. Ako ti je ona oslonac, nećeš pasti; ako te ona štiti, ne trebaš se bojati; ako te ona vodi, nećeš se umoriti; ako ti je njezino društvo milo, prispjet ćeš k cilju…