Zajedništvo koje traje 25 godina

Odgojitelji i bogoslovi sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Puli pohodili grob biskupa Antuna Bogetića

U utorak, 25. travnja 2017., dan nakon 95. rođendana biskupa Antuna, bogoslovi, predvođeni svojim poglavarima i ekipom odgovornih za Neokatekumenski put u Hrvatskoj, don Giacomom Rainerijem, Lucijom Toso i Tomaszom Marinowskim, hodočastili su na grob biskupa Antuna.

Biskup Antun volio je sjemenište u Puli svim srcem, na isti način kao što je i nastojao ovo sjemenište u teškim  predratnim i ratnim godinama s ljubavlju osnovati. Njegova proročka vizija bila je jasna: njegova želja izvirala je iz iskustva Neokatekumenskog puta i misionarskog žara ljubavi za sveopću Crkvu. Želio je misijsko i međunarodno sjemenište. I tako je počelo. Dok se rađala samostalna Hrvatska u ratnom listopadu 1991. godine nastalo je i sjemenište „Redemptoris Mater“ u Puli, sa sedmoricom prvih bogoslova. Koliko radosti je bilo u biskupovom  srcu. Sjemenište je biskupovo srce i duša. Duhovna zvanja i prezbiteri bili su u srcu biskupa Antuna od početka njegova svećeničkog puta, a napose kasnije kao biskupa.

Godinu za godinom povećavao se broj bogoslova u pulskom sjemeništu. Mladići iz dvadesetak zemalja svijeta, raspoloženi ići u bilo koji dio svijeta kao misionari. Upravo takav je bio široki duh biskupa Antuna. Od Anda do Tihog oceana. Došla su i prva svećenička ređenja. Biskup Antun odlazi u mirovinu, ali misijski žar i ljubav rema sjemeništima ne dopušta mirovanje: odlazi za duhovnika u sjemenište „Redemptoris Mater“ u Tajvanu. S ljubavlju i širokim srcem. Koliko radosti jednog biskupa za svakog bogoslova i svećenika. Ljubio je neokatekumenske zajednice jer je u njima vidio ozbiljan rast u vjeri i obitelji pune života čiji roditelji ozbiljno prenose vjeru svojoj djeci. I tako nastaju zvanja: svećenička i redovnička. Vidio je to biskup Antun.

Za vrijeme susreta prezbitera zaređenih u pulskom sjemeništu (bilo ih je šezdesetak od sedamdeset zaređenih) otišli smo ga posjetiti u veljači ove godine. Svakom svećeniku je stisnuo ruku, već onemoćao, u krevetu, ali uvijek s jasnom riječju i širokom ljubavlju. Misionarskom ljubavlju. Gospodin ga je uzeo k sebi u vazmenoj osmini u kojoj se Crkva raduje nad Kristovim uskrsnućem. Kao da je biskup Antun htio duhovnim testamentom ostaviti upravu tu poruku: radost Kristova uskrsnuća.

U to vrijeme njegovo ljubljeno sjemenište nalazilo se na hodočašću prema grobu Carmen Hernandez su-incijatorice Neokatekumenskog puta u Madridu. Biskup Antun ih je „zaustavio“ 40 km od Španjolske. Vijest o njegovoj smrti ih je dostigla na putu. U autobusu nakon početne tišine uslijedile su molitve i zahvala na darovanom životu biskupa Antuna. Uslijedio je brz povratak. Bdijenje, molitva uz lijes voljenog biskupa. Zahvala i zajedništvo. Znakovito je bilo vidjeti natpis Santo subito u katedrali na sprovodnim obredima. „Nitko nije posumnjao“, kako se izrazio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Alessandro D’Errico u svon obraćaju na sporovodnoj Misi u pulskoj katedrali u „biskupovu srdačnost i iznimnu jednostavnost velike duhovne dubine“.

Na kraju: posljednje počivalište. Crkva sv. Lovre u Premanturi. Opet biskup Antun i  sjemenište „Redemptoris Mater“. U utorak navečer dan nakon 95. rođendana biskupa Antuna bogoslovi predvođeni svojim poglavarima i ekipom odgovornih za Neokatekumenski put u Hrvatskoj don Giacomom Rainerijem, Lucijom Toso i Tomaszom Marinowskim hodočastili su na grob biskupa Antuna. Slijedila je svečana euharistija dubokog zajedništva s čovjekom koji je odražavao Kristovu jednostavnost. Euharistiju je predvodio don Piergiorgio De Angelis, rektor sjemeništa i prvi zaređeni svećenik iz istog sjemeništa, kojega je zaredio upravo biskup Bogetić. Bilo je to uistinu pashalna euharistija zahvale za život misionara, jednostavnog čovjeka iz Premanture čijom se jednostavnošću i poniznošću Bog poslužio da čini velika djela. A što će tek činiti s neba …?

J.Kolega