Vrsar: Hodočašće brodicama na otok sv. Jurja

U srijedu, 23. travnja 2014. morskim „hodočašćem“ na otok Sv. Jurja u Vrsaru je proslavljen blagdan tog ranokršćanskog mučenika. Misno slavlje ispred drevne crkvice iz 9. stoljeća predvodio je vlč. mr. Lino Zohil u koncelebraciji s o. Dragom Marićem.

Okupljanje je započelo na vrsarskoj rivi, na starome molu, u poslijepodnevnim satima, da bi zatim sa više brodica i čamaca, stavljenih na raspolaganje od strane lokalnih ribara, svi hodočasnici, oko 150, bili prevezeni na otok Sv. Jurja. Nakon okupljanja ispred crkve hodočasnici su krenuli u procesiji po otoku moleći krunicu i pjevajući marijanske pjesme. Uslijedilo je misno slavlje koje je pjevanjem uzveličao župni zbor.

Vlč. Zohil je pozdravio sve okupljene vjernike među kojima je osim domaćih vjernika vrsarske župe bilo i gostiju iz cijelog porečkog dekanata, a zahvaljujući adekvatnoj višejezičnoj promidžbi po recepcijama hotela i kampova, pozivu na hodočašće odazvalo se i nekoliko obitelji inozemnih gostiju koje trenutno borave u Vrsaru.

Predvoditelj misnog slavlja je na početku podsjetio okupljene vjernike na legendu temeljem koje je nastala poznata slika sv. Jurja: vitez – junak koji kopljem sa svog bijelog konja ubija zmaja. Predaja, koja govori kako je Juraj pošao u boj protiv zmaja koji je ugrožavao građane Silene i kojemu je trebala biti žrtvovana kraljeva kći, prenosi nam i da je Juraj ubio zmaja tek pošto su na njegov nagovor kralj i sav puk pristali pokrstiti se. Nije se dakle radilo o pustom junaštvu i dokazivanju snage. Predaja želi reći da je Juraj vojevao za Krista, a ne za prolaznu slavu hrabrog ratnika, naglasio je vlč. Zohil.

Na taj način lik sv. Jurja snažno je obilježen vjernošću Kristu koja mu je bila izvorom snage za borbu protiv zla. Sv. Juraj je od onih koji su svoj život posve predali Bogu, podredili svoje interese Božjim planovima, dali se od Boga voditi, rekao je predslavitelj te nastavio, i može nam se zbog toga učiniti da su sv. Juraj i njemu slični – izgubili svoj život, izgubili svoju malu sreću, zadovoljstvo života po vlastitom »guštu«. Stoga danas slavimo sv. Jurja kao onoga koji je znao pristati uz Krista, koji je znao ustrajati u toj odluci, sačuvati vjernost svome Spasitelju i bio spreman za njega podnijeti mučeničku smrt. On ostaje za nas ne samo zagovornik nego i primjer kako u današnjem vremenu ustrajati u nevoljama, ne izgubiti srčanost i ne prepustiti se beznađu i malodušnosti.

Na području Porečke i Pulske biskupije sv. Juraj se časti u Rovinju gdje je, uz sv. Eufemiju, suzaštitnik grada, zatim u Zrenju, Oprtlju, Boljunu i Starom Pazinu.

„Zaštitničku ulogu“ otoka Sv. Jurja, istaknuo je u završnom obraćanju vlč. Zohil pojasnivši stratešku lokaciju otoka koji je svojom pozicijom prirodna zaštita vrsarskoj marini i rivi gdje je privezano više stotina plovila.

Na kraju misnog slavlja župnik je zahvalio svima koji su sudjelovali u realizaciji ovog hodočašća, a napose gradskoj komunalnoj službi zahvaljujući kojoj je, kroz protekle godine probijena kružna šetnica kroz gustu mediteransku vegetaciju oko cijelog otoka. Zahvalio se ribarima za prijevoz do otoka, te Općinskom poglavarstvu i mjesnom uredu Turističke zajednice na pomoći u organizaciji druženja na rivi nakon hodočašća.

Crkvica je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije apside a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

Prije povratka na kopno napravljena je zajednička fotografija ispred crkvice, kojom nije ovjekovječeno samo peto vrsarsko hodočašće sv. Jurju, nego je zabilježen još jedan fragment duhovnog rasta te nevelike, ali izuzetno aktivne župne zajednice.

Na rivi je, po povratku sa otoka, nastavljeno druženje uz prigodni domjenak.

G. Krizman