„Volio je biti župnik“

U subotu, 11. ožujka 2014.  je u Pazinu održan drugi u nizu korizmenih susreta za župne animatore Porečke i Pulske biskupije. Uvodni pozdrav predavaču i okupljenima uputio je kancelar biskupije preč. Sergije Jelenić. Predavanje pod naslovom „Blaženi Miroslav Bulešić kao župnik i dušobrižnik“ izrekao je vicepostulator kauze za kanonizaciju bl. Bulešića vlč. Ilija Jakovljević. Na početku su okupljeni pogledali kratki 15minutni dokumentarni film o životu i mučeništvu bl. Bulešića.

Predavač je u uvodnom dijelu podsjetio kakao se ove godine navršava 70. obljetnica mučeništva našeg bl. Miroslava Bulešića. Predočio je okupljenima teške povijesne ratne okolnosti u kojima je bl. Bulešić započeo i vršio svoju pastoralnu službu, te kako se gorljivo i praktično zalagao za buđenje vjerskog života u povjerenim mu župama, njegujući izvanrednom ljudskošću i požrtvovnošću sve aspekte pastoralnog djelovanja, duhovni, liturgijski, karitativni i sakramentalni.

Prilog u VIjestima iz života Crkve, HKR, 11.03.2017. 

{mp3}170311vzcanimatori2{/mp3}

Nakon što je zaređen za svećenika i proslavio mladu misu u travnju 1943., ne mogavši se vratiti u Rim, Bulešić je imenovan upraviteljem župe Baderna 1. studenog 1943. gdje ostaje do jeseni 1945., ondje je proživio strahote ratnog vihora. U Baderni ga je dočekala, kako je sam zapisao, „pustoš“, od 1500 stanovnika na misu je dolazilo 15 do 20 osoba. Izašao je ususret ljudima, čim je došao krenuo ih je upoznati u njihovim domovima, i njegova su pastoralna nastojanja dala ploda. Miroslav se kao pastir brinuo za svoje stado na jedan izvanredan način. Djelovanje svećenika u vrijeme drugog svjetskog rata i poraća bilo je pravo misijsko poslanje. Papa Franjo danas upravo govori kako se potrebno vratiti misijskom načinu pastoralnog djelovanja. Ne čekati da pojedinac dođe u Crkvu, da traži navještaj, već ići ususret pojedincu. Miroslav idi ususret pojedincu, on njemu donosi Božju riječ, naglasio je predavač.

Njegov modus operandi vlč. Jakovljević je dočarao ispričavši jednu zgodu iz toga vremena: osim Badernom upravljao je u župom Sveti Ivan od Šterne, na Tijelovsku procesiju 1944. malobrojnom zboru priključila se čitava jedna postrojba partizana, pobožnih ljudi iz Dalmacije. Jedan je vojnik zamolio bl. Bulešića da mu pokloni molitvenik, dao mu je Dobrilin „Oče budi volja tvoja“; taj je vojnik kasnije svjedočio o Bulešićevoj izvrsnosti. U Baderni je bl. Bulešić zapisao o svome djelovanju: „narod koji ne zna moliti, koji vrlo malo pozna našu vjeru. Prava nesreća. Naprosto sam klonuo. Htio sam otići. Preuzvišeni je uporno tražio da se dadem na posao i ja sam to učinio: sad idem, kao misionar, od kuće do kuće da pohodim ljude i pozovem ih u crkvu, da ih potaknem, da ih poučim…“ Obilazi vjernike i potiče ih na sv. sakramente. Iako je ratno stanje, bl. Miroslav oformljuje zbor u Baderni ali i Sv. Ivanu od Šterne. Pokušava biti dobar otac svima. Ta njegova ljubav bit će prepoznata u župi i ubrzo će se dogoditi duhovni preporod župe. Međutim, odmah će se naći na udaru bezbožnog komunističkog režima.

Predavač je naglasio i strašnu realnost ranjenih obitelji u tome ratnome vihoru:“ Obitelji su bile izranjene: ratovima, oduzimanjem hrane, a neke su ostale bez svojih voljenih. Veliku traumu na obitelj će ostaviti novi bezbožni komunistički sustav koji se sve više nametao. Jedinu utjehu nade nudila je Crkva, međutim ta ista stoljetna čuvarica vjere i kulture se odjednom našla na udaru bezbožnog režima. Nije bilo lako ljudima, kako se odreći stoljetne vjere, te prihvatiti nove ideje koje se kose s čovjekovom savjesti i stoljetnim praksom. Nije bilo lako, kako ne biti obilježen, prozvan, od komunističke ideologije, a s druge strane živjeti svoju vjeru.“, istaknuo je vlč. Jakovljević.

U Kanfanaru je bl. Bulešić stigao u jesen 1945., došao je u veliku župu, u napose tešku situaciju. Prethodni župnik Marko Zelko bio je godinu ranije lažno optužen i obješen na središnjem mjesnom trgu, tek nakon tri dana biskupu Radossiju dopušteno je da skine u ukopa tijelo. U tim teškim okolnostima Bulešić se dao na obnovu zapuštenog vjerskog života u župi: počeo je okupljati mlade i nastojao ih sačuvati nemorala, za što je bio trn u oku vlastima, obilazio je bolesnike, posvetio se katehizaciji djece, a njegov karitativni duh napose je vidljiv iz odnosa prema siromasima. Vidjevši siromaha u dronjcima koji je došao zamoliti nešto za jelo, darovao mu je svoju košulju, iako ih je i sam imao tek možda dvije, rekao je predavač. U Kanfanaru je organizirao misije, od 30. ožujka do 7. travnja 1946., u sklopu kojih je poveo procesiju do nekoliko kilometara udaljenog Barata i nosio je, simbolično,  veliki drveni križ. Te su misije okupile više od 2000 vjernika. Obzirom da je bio posvećen Gospi Fatimskoj, posebno je njegovao marijanske pobožnosti u župama u kojima je djelovao.

O tome kakav svećenik treba biti Bulešić je rekao u jednoj svojoj propovjedi na mladoj misi vlč. Ratka Udovičića u Sv, Petru u Šumi: „Svećenik i danas prolazi kroz te ruševine čovječanstva „blagoslivljajući i čineći dobro“, stavljajući melem na rane jadnog čovjeka na umoru radi mržnje i stavlja mu na takvu bol lijek ljubavi, bratski tare suze žalosnima, prisvaja sebi jade i poteškoće vjernika, podiže svojom mukom padnika [grešnika] propaloga. Dijeli svima život, koji propovijeda, i svima kažiprstom kaže nebo, gdje je naša svrha, kopa u utvrdnutim [otvrdnutim] srcima da nađe dušu, koju ljudi hoće zamoriti u sebi, svima propovijeda vjeru u Boga, u Krista, bez kojeg nema spasenja…. – Eto Vam  mladića: koji je svećenik, da žrtvuje za svoje grijehe i za grijeha naroda, eto Vam učitelja, koji naučava pravi put poštenja i jedinog spasenja, koji rasvjetljava pameti koje se nalaze u tami i zabludi, koji svima usuđiva [usađuje] riječima i primjerom ljubav do Boga i do bližnjega, eto Vam pastira koji vraća svoje ovčice…“

Uz izuzeto intenzivnu praktičnu pastoralnu aktivnost vlč. Miroslav je uvijek imao dobre propovijedi, pune ljubavi i milosrđa, rekao je vlč. Jakovljević, te nastavio: „nastoji u propovijedima ljude podučiti vjerskim osnovama, biti konkretan. „Sretnog li dana za me, sretnog li dana za sve Vas, vjernici predragi, kada smo bili primljeni u sv. Crkvu, da postanemo sinovi Božji, dionici Kraljevstva Nebeskog. Uzaludan bi bio naš život, uzaludna naša djela, naše trpljenje, naše veselje, da nemamo vjere. Blago nama, braćo, koji imamo živu vjeru…“

Zbog čega je fama sanctitatis od samog početka postajala o Miroslavu? Upravo zbog življenja tjelesnih djela milosrđa, zaključio je predavač.

Uslijedila je rasprava na temu „Kako se župni suradnici mogu bolje i konkretnije uključiti u poboljšanje vjerskog života u svojim župama?“, tijekom koje su izneseni mnogi zanimljivi prijedlozi i o jačanju doživljaja prisutnosti bl. Bulešića u našim župama.