Vlč. Ratimir Beletić, žrtva drugog svjetskog rata – 70. obljetnica smrti

Danas, 4. siječnja, navršava se 70. godina od smrti vlč. Ratimira Beletića (1919.-4.1.1947.), svećenika naše biskupije.

Ratimir Beletić rođen je 1919. godine u Sv. Bartolu kod Motovuna. Studij teologije započeo je 1937. u Rimu a stanovao je u Zavodu Lombardo, gdje će kasnije doći i vlč. Miroslav Bulešić. Vlč. Beletić bio je stipendist Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Iako Istra još nije u sklopu Hrvatske, Zavod sv. Jeronima u Rimu daje stipendije hrvatskim studentima iz Istre. Stipendista ovog zavoda bio je i vlč. Bulešić. Vlč. Ratimir za svećenika je zaređen 29. ožujka 1942. Svećeničku je službu vršio u katedralnoj župi Uznesenja Marijina u Puli i nakon odlaska talijanskih svećenika upravljao je župama Rašom i Škitačom. Putovao je motociklom. U tom vremenu u Rimu je studij teologije završavao vlč. Miroslav Bulešić. Zajedno sa domaćim župnikom u Svetvinčentu, vlč. Antunom Cukariće, vlč. Ratimir Beletić u mjesecu travnju 1943. drži duhovnu obnovu vjernicima za pripravu svećeničkog ređenja i mlade mise vlč. Bulešića. Sv. misa služila se “in tertia“:  uz predvoditelja – mladomisnika Miroslava Bulešića i njegove prijatelje, vlč. Ratimira Beletića i vlč. Stanka Macuku. Presbiter assistens, tj. počasni pomoćnik bio je vlč. Zvonimir Brumnić, koji je održao propovijed na hrvatskom i talijanskom jeziku, što je tada bilo veoma značajno jer je Istra bila pod talijanskom upravom. Već tada vlč. Ratimir i vlč. Miroslav padaju u nemilost komunističke partije, a svemu je kumovao Ivan Motika, koji je puno nepravde nanio crkvenim službenicima; napose bl. Bulešiću i nevinoj grupi vjernika iz Lanišća koji su čuvali javni red oko crkve i župne kuće za vrijeme „krvave krizme“ u Lanišću 24. Kolovoza 1947.

Vlč. Beletić, kao hrvatski domoljub cijelo vrijeme bio je obilježen kao „neprijatelj“ fašističkog režima. Beletić je dobro znao što je to fašistički sustav, koji je jako uporište imao na motovunštini. Luigi Papo de Montona, zapovjednik fašističke jedinice u Motovunu do 26. travnja 1945., inače plodan pisac, nema gotovo ni jednu pozitivnu riječ o hrvatskim svećenicima, pa tako ni o vlč. Beletiću. Razumljivo jer oni nisi željeli biti „poturice“ već su s istarskim narodnjacima živjeli „hrvatski preporod“ koji je u Istri započeo s biskupom Jurjom Dobrilom. Svim hrvatskim svećenicima i istarskim narodnjacima Dobirlin molitvenik „Otče, budi volja tvoja“ bio je ne samo molitvenik već i simbol očuvanja hrvatskog identiteta Istre. Papo samo jednom hvali svećenika Ratimira Beletića koji se zajedno s don Alfredom Bottizerom zalagao da u Motovunu ne izbiju obračunavanja i krvoproliće među građanima kad su, nakon pada Italije 11. rujna 1943. godine, karabinijeri napustili Motovun. Vlč. Beletić Beletić se zauzima za suživot Hrvata i Talijana, te jednakost istih prava, što nije činio Papo. Daljnji svećenički rad za vrijeme rata Papo je svrstao u djelovanje vatrenog propagandista, ali nije dorekao da li je Ratimir Beletić bio vatreni propagandist hrvatstva ili partizanstva ili komunizma. Vlč. Beletić bio je veliki domoljub, volio je svoju Istarsku – Hrvatsku grudu te svoj obespravljeni narod u vrijeme talijanske uprave Istre. Kao svećenik nije se bavio politikom, njegova jedina „politika“ je bilo Evanđelje, navještaj Radosne vijesti spasenja.

Luigi Papo de Montona ipak je potisnuo u povijesni zaborav da je njegova fašistička jedinica nanijela mnoga zla i pobila više nevinih žrtava na Motovunštini i sve do Vrha i preko Mirne.

Vlč. Beletić, kao mladi svećenik iz Pule pastoralno upravlja Rašom i Škitačom. Uvijek je morao proći preko tzv. “Bloka”, privremene granice na glavnoj cesti Pula – Labin, kod Loborike. Pula je s užem područjem bila tada pod upravom savezničke vojne uprave, a ostala Istra pod vojnom upravom Jugoslavenske armije (VUJA). Kad se 4. siječnja 1947. vlč. Beletić vraćao iz Raše zaustavio se pred spuštenom rampom VUJA-e i nakon uobičajenog pregleda dokumenata nastavio put. Saveznička je rampa redovito bila otvorena, jer su stražari  poznavali rijetka vozila i putnike. Ratimir je bezbrižno kao i obično nastavio ubrzano kretanje neopazivši da mu je pred nosom stražar spustio rampu u koju je on glavom udario. Nikad se nije doznao razlog stražarevog čina: da li je bio namjeran i dogovoren ili slučajan. Vojne vlasti nisu nikad objasnile onaj bolan događaj.

Priredio: vlč. mr. sc. Ilija Jakovljević

N.B. Većina podataka korištena je iz pisane ostavštine mons. Ivana Graha