Vjerujemo li mi to, zaista ?

Prije nekoliko dana pročitala sam trenutni hit roman u Verbumovu izdanju autora Jeana Merciera: „Kad župniku prekipi“. Ta se knjiga reklamira svugdje, a na mnogim se mjestima može i kupiti. Reklamira se i kao duhovita… „roman koji će vas nasmijati i ganuti do suza“. Iskreno, meni tamo ništa nije toliko smiješno, niti me je ganulo do suza, ali tko zna razumijem li ja što je smiješno uopće. Naprotiv, mene je taj roman potaknuo na jedno vrlo ozbiljno promišljanje koje je puno šire od onoga što ovdje i sada želim reći, a uzet ću samo jedan djelić. To je onaj dio u kojemu se Brigitte i Guillemette svađaju oko cvjetnih aranžmana u crkvi, te hoće li biti ispred Djevice Marije ili ispred sv. Terezije, čiji je ljepši, čiji je teološkiji, a sve to itekako je živciralo njihova  i drugim stvarima već  nagrižena župnika don Benjamina Bucquoya.

Eto, to cvijeće u crkvi, to me je potaknulo na ovo promišljanje. A idemo i ususret blagdanu života Svimsvetima i danima kad će naša groblja zasjati u punom sjaju raskoši predivnih krizantema i sjaju mnoštva upaljenih svijeća. Dakle, donosimo cvijeće i kitimo naše crkve i grobove. Zašto to činimo? Komu i zbog čega ga nosimo, ostavljamo, pravimo sami ili naručujemo u cvjećarnicama razne aranžmane? Drvenim, kamenim ili metalnim kipovima u crkvama koji nijemo šute ili našim pokojnima kojih već odavno nema u tjelesnom obliku niti u tragovima?  Ili ipak time iskazujemo svoje osjećaje i vjeru prema nečemu, odnosno nekomu, točnije:  prema dragomu Bogu, našemu Nebeskomu Otcu, prema Isusu Kristu, Njegovu Sinu jedinomu, Gospodinu našemu i Njegovoj Presvetoj Majci Blaženoj Djevici Mariji koja Ga je začela po Duhu Svetomu, Njemu koji je za nas i radi našega spasenja mučen, raspet, umro i pokopan i koji je uskrsnuo od mrtvih i sašao nad pakao, uzašao na nebesa i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, pa Duhu Svetomu, Gospodinu i Životvorcu koji se s Otcem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, pa našoj svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, općinstvu svetih? Cvijeće je ljepota i divan Božji stvor pa je sasvim normalno da time iskazujemo svoju zahvalnost i divljenje našemu Stvoritelju. Iskazujemo ljubav. Jer vjerujemo, pa ljubimo, odnosno obrnuto, ljubimo, pa vjerujemo.  Ako to ne bismo činili iz tih motiva, onda bi sve to bilo ništa. Ništa bez našega srca. „Ljubiš li me, Petre?“ Prvi put, drugi put, treći put. Ljubav je smisao i bit svega. Što bi bilo s nama da nas Bog ne ljubi tako silno? A mi?

Svako malo u crkvi imamo krštenje. Bogu hvala. Nedavno sam bila na misi u subotu navečer, a nakon mise u sakristiji smo ostali sami naš župnik i ja. Dok se on preoblačio ja sam pogasila svjetla u crkvi, zaključala ulazna vrata crkve, pospremila vrčeve, plitice i kalež, a župnik se žurio na drugu misu. Rekao je da ćemo sutra imati jedno krštenje pod misom, pa da bi trebalo postaviti stolić ( na kojemu se inače drži sveto ulje, voda, zdjelica, vatica, svijeća) na za to uobičajeno mjesto podno oltara. To i inače rade ili župnik sam ili ministranti ili neke od žena koje se „vrte oko oltara“. Tako nas, inače, nazivaju oni koji se“ ne vrte“ oko oltara nego sjede u svojim klupama redovno ili malo manje redovno i ne pada im napamet da bi prošli kroz sakristiju pa da sami vide što i koje su potrebe i što jednostavno treba učiniti. Drže da je to župnikov posao. E, pa i nije. Župnik je svećenik. To je prije svega poziv, zvanje, u svom biću sveti sakrament, pa dakle nije tehnički posao. Po njegovim rukama nam se u misi živo uprisutnjuje naš Gospodin pod prilikama kruha i vina, pa nije li, onda, od nas obezvrijeđeno i potcjenjujuće u svojoj komociji, a zapravo bezumnosti, očekivati da nam se brine još i o svježoj vodi za cvijeće, o stolicama, o tome ima li blagoslovljene vode u škropionici, o stoliću za krštenje i svemu što za taj sakrament treba ( od stvari).

 U taj sakrament, baš eto krštenje, ulazi jedno malo dijete, njegovi roditelji i kumovi, uz svećenika i, naravno, Duha Svetoga. No, koliko se roditelji i kumovi, ali prije svega roditelji, a prije svih majke, daju za taj sveti čin? Jer majčina uloga tu je nezamjenjiva, ma što rekli tako „moderni, svjesni i napredni“ rodni ideologičari. Naravno da su potrebni i molitve i sv. ispovijed i pričest. Predaja, odnosno prikazanje tog djeteta Duhu Svetomu i Kristovoj svetoj Crkvi. Marija je prikazala svoje Dijete Isusa u hramu. Radosna otajstva krunice. Isusa je na ruke primio starac Šimun, a potom proročica Ana. U tom svetom činu sam Duh Sveti spušta se nad naše dijete i prima ga u svoj zagrljaj. Hej, ljudi, možemo li si to vizualizirati, kako je danas moderno reći? Sam Isus Krist prima moje dijete u svoj zagrljaj i obećava mu spasenje i vječni život. Pa ima li većega dara i gozbe za moje dijete?! Donose mu darove i kad se rodi i kad se krsti. Materijalne. Razne stvari. Ali ovakav dar? A kako se prema tomu odnosim ja? Kažem ja, jer, iskreno, niti ja, kao ni većina ovih majki krštenja i priprema za to čije djece promatram, nisam se tomu posvetila s dovoljnom pažnjom. Nisam se davala kako sam trebala. Bila sam mlada i neuka i nisam toga bila svjesna kao što sam danas. Pa sam, kao i mnoge majke „stvar tehnički“ prepustila župniku ili komu već.  Dakle, nisam se osobno pobrinula nad kojim i kakvim stolom će moje ljubljeno dijete primiti sakrament krštenja, koji i kakav će stolnjak biti na tom stolu, koja i kakva će biti krsna haljinica, koje će i kakvo cvijeće toga dana biti u crkvi, tko će i kako čitati Sveto pismo, kako će se u crkvi ponašati moji uzvanici ( i vjernici i oni koji to možda nisu), kako će biti odjeveni, hoće li se svi ispovjediti i pričestiti, hoće li zaista, svim svojim srcem moliti za moje dijete. Ako želim dobro svomu djetetu i ako doista vjerujem, vjerujem u Boga, u Isusa Krista i u Duha Svetoga, u ovo krštenje, onda je to jedan od najsvetijih čina u životu mojega djeteta i ja moram, a jer ga ljubim, učiniti sve svojim srcem i bićem da sve bude „najbolje“. Od trenutka kad saznamo da smo trudne i da pod srcem nosimo svoje čedo, mi majke počinjemo pripreme za njegov dolazak na svijet. Pa mu pričamo, tepamo, mazimo ga, s poštovanjem svima pokazujemo i čuvamo sličice njegova srca, puštamo mu Mozarta, biramo mu nježnu i mekanu odjeću, krevetić, kolica, a sve to najbolje da bude novo, bočice i dudice, uređujemo sobu za njega, ukrašavamo ju crtežima i veselim igračkama. Za našu bebu sve mora biti najbolje. „Pružajte mu dobru energiju“, kažu psiholozi, „posvetite mu svoje dobre misli i ljubav, jer dijete sve osjeća i pamti“. Slažem se. Mama dolazi iz rodilišta. U kuću dolazi naš novi, mali anđeo. Tata joj pruža veeeliki buket cvijeća. Sve same ruže i sjajne perlice i male plišane životinjice ili keramički anđeli.  „ Sve najbolje za moju suprugu, majku mog djeteta“. Što sve ne bismo dali ili učinili za to naše malo blago?! Dolazi i fešta krštenja. Shopping.  Nova haljina (malo sam se udebljala, ali moram izgledati dobro), cipele s visokom petom ( nema veze što sam nestabilna s djetetom u rukama i torbom na ramenu s njegovim stvarima), frizura, šminka, svečani ručak, uzvanici, bombonjerice, pokloni, urediti kuću jer doći će gosti. Naravno, i bebici slatko odijelce. „Ne zaboravi kupiti svijeću“ podsjeća mladoga tatu majka. Sa župnikom smo dogovorili termin. I to bi bilo to. Gužva, organizacija, žurba.  Požurimo se na ispovijed da se u nedjelju možemo pričestit. Hoće li i kumovi? A ma. Bake i djedovi, tete i stričevi, svi oni koji „ bi najradije pojeli od slatkoće tog našeg malog anđela“? A ma. Hoću li si  naći vremena da prije odem u crkvu, sama ili sa suprugom da se u miru predamo Gospodinu i srčano pomolimo za naše dijete, za dobro i blagoslovljeno njegovo krštenje? A stolić na kojemu će se krstit moj mali anđeo? Kada sam ga posljednji put vidjela ili jesam li to ikada uopće? A možda sam mogla nešto učiniti da bude ljepši, svečaniji, barem ga svojim rukama prebrisati kao što svojim rukama kupam i držim i milujem to svoje djetešce. Jer tu će k njemu, baš njemu, doći sam  Duh sveti. Živ, živcat. A možda su mu ulupljene noge, možda ima prašine, paučine? Jesam li provjerila kakav će stolnjak biti na tom stoliću, iznad kojega ću držati svoje dijete? Je li bijel poput snijega, izglačan, miriši li na čistoću poput one kojom će zamirisati moje dijete u tom svetom činu? Nisam li ga trebala osobno oprati i izglačati, možda izvesti najljepšim ukrasnim nitima kao što sam osobno birala robicu za moje dijete i oprala ju i namirisala i izglačala ili kao što to činim svojemu sinu za vjenčanje? Bi li mu itko smio spremiti robu, posebno košulju za taj poseban i sveti čin, osim mene? Bolje da i ne pokuša ( kad je riječ o vjenčanju). A krsna haljinica? Lijepo je i svaka čast onima koji su izradili one kupovne haljinice i čar je i u tomu da svi krštenici, sva dječica Božja imaju istu, baš tu jednu haljinicu i dobro je ako se rukovodim takvom mišlju. Ali je dobro i lijepo i ako želim imati svoju, onu za koju ću se s ljubavlju osobno pobrinuti kao i za robicu koju ću mu taj dan odjenuti, kao i za jastuk u koji ću ga prvi put položiti, baš kao i za njegovu novu košulju za vjenčanje. Ne bi li bilo dobro svoje djetešce svake večeri prekriti  tom haljinicom dok nad njim molimo njegova anđela čuvara da ga čuva i pazi i dok ga blagoslivljamo i preporučujemo Isusu i našoj Nebeskoj Majci Mariji? Čuvati tu haljinicu ne kao predmet, nego kao podsjetnik i simbol čina kad nas je primio i zagrlio Duh Sveti. I ne samo čuvati, nego i s poniznošću i zahvalom uzimati u ruke i njome pratiti djetetov rast i odgoj. Zašto se tom istom haljinom ne pokriti i kad odrastemo i kad god smo u potrebi Duha Svetoga ili kad mu zahvaljujemo. Kako volimo čuvati neke stvari, uspomene, fotografije, povremeno sa sjetom to pogledati, pomilovati, poljubiti, a što je baš s tim posvećenim stvarima koje je doslovno dodirnuo i zaplahnuo živi Duh Sveti?! Kažu da djetetu u svemu moramo pristupati s ljubavlju, u protivnom da se to pretvori u neki hladan i bezličan odnos i da ono zato može trpjeti svakojake posljedice, postati ovakvo ili onakvo. Točno je to. Ali mi smo i vjernici, pa se to odnosi i na djetetov kršćanski odgoj. Jer ljubimo svoje dijete i želimo mu sve najbolje. Ako doista ljubim svoje dijete i često znamo reći da bismo i život dali za nj, onda bi na prvom mjestu trebalo biti sve ono što ima vezu s našom i njegovom vjerom jer jedino tu je život. Onaj pravi i vječni. Grozno je i pomisliti da bi moje dijete živjelo samo tu, ovozemaljski i da će jednoga dana otići u ništavilo. Toliko ga ljubim da ono mora živjeti vječno, ne smije umrijeti. A jer vjerujemo i jer ljubimo Boga.  Zato bi briga i skrb roditeljska najprije morala biti vjerska. Što god u Bogu učinimo svojoj djeci, sa srcem, učinjeno je za vječnost. Njihovu i našu. Jedino što zaista možemo dati svojoj djeci i jedino što vrijedi, to je vjera. Molitva i predaja u Božje ruke.  Poput Gospodinove i naše presvete Majke Marije. Zapravo, biti roditelj, to znači cijeloga ovozemaljskoga života prikazivati svoje dijete u hramu.

Isto je i s cvijećem u našim crkvama. Krštenje. Ne bi li sve moralo biti bijelo, nježno i svjetlo poput djetetove čistoće jer oprano je od istočnoga grijeha, od vječnoga mraka i smrti i truleži? Ne bi li oltar i sveto hranište, ambon i stolić na kojemu se vrši obred krštenja morali mirisati u nekom takvom krasnom cvijeću? Ako cvijeće povodom rođenja dobivam ja kao majka čeda koje mi je darovao dobri Bog, ne bih li onda baš ja višestruko trebala okititi cvijećem hram Onoga koji mi je udijelio tu radost? Barem na dan kad ga prikazujem. I ne, ne moraju biti skupe ruže, anturijumi ili bijele hortenzije, bijeli ljiljani. Može biti i cvijeće iz mog vrta, može s livade. Važno je da je ubrano sa srcem, važno je da to poželim učiniti, da se sjetim. Kad sam saznala da sam trudna, možda da sam već tada posadila cvijeće za krštenje mojega čeda? Pa, sve u ruke Božje. Ako treba, odričem se visokih peta u korist cvijeća za Isusa i Mariju. Jer njima predajem svoje dijete. Koje, zapravo, i nije moje, osim u srcu.