Povodom 100. obljetnice rođenja mons. Antuna Bogetića

U susret 100. obljetnici rođenja  mons. Antuna Bogetića donosimo tekst dr. sc. Stipana Trogrlića o tom velikom, blagopokojnom porečkom i pulskom biskupu.

Mons. Antun Bogetić, biskup porečki i pulski (Premantura, 24. travnja 1922. – Pula, 19. travnja 2017.)

Uz 100. godišnjicu rođenja

Pred 100 godina, 24. travnja 1922. u Premanturi, na samom jugu Istarskog poluotoka, rodio se Antun Bogetić, porečki i pulski biskup od 1984. do 1998. godine. Okrugle obljetnice obično su prigoda da se podsjetimo na ljude i događaje, da otrgnemo zaboravu neke trenutke iz njihova života, da izrazimo poštovanje prema njim, te napokon, da u životima poznatih i znamenitih potražimo nadahnuće za ovo naše „sada i ovdje“.

Kao čovjek duboke, iskreno djetinje vjere, mons. Antun Bogetić je, svoj život i ono što je radio i ostvario u životu promatrao kao divno Božje djelo. Nije isticao svoje sposobnosti i kvalitete, premda ima razloga za to. Iskreno ostaje jednostavan i neposredan, samozatajan i skroman, ne bježi od zdravog humora s prepoznatljivom (samo) ironijom. Uz zlatnomisnički jubilej biskupa Bogetića Ivan Devčić, riječki nadbiskup, zapisao je: „Na drevnoj stolici porečkih biskupa sjedili su mnogi, od kojih su neki bili bogati i moćni, drugi učeni, treći veliki političari i tome slično. Biskupa se Bogetića neće ni po čemu od toga pamtiti, ali će ostati u trajnom sijećanju po kreposti budnosti i jednostavnosti. Po tome se razlikuje od mnogih svojih predšasnika i po tome je utjelovljenje Crkve II. vatikanskog sabora“. Parafrazirajući naslov monografije Veličina malenih, o povijesti Hrvatske provincije franjevaca konventualaca, autora fra Ljudevita Maračića, mogli bismo reći da je veličina mons. Bogetića u njegovoj malenost, u onom pavlovskom paradoksu – „kad sam slab onda sam jak“.

Porečki i pulski biskup

Vijest o imenovanju misionara Antuna Bogetića za porečkog i pulskog biskupa objavljena je 2. veljače 1984. godine. Riječki nadbiskup mons. Josip Pavlišić rekao mu je kako je odlazak u misije bio dokaza da nije imao „mitru u glavi“, tj da nije težio za biskupskom čašću. I uz izbor biskupskog gesla „U tebe se gospodine uzdam“ vezana je jedna zgoda. Đakovački biskup Ćiril Kos rekao mu je: „Ako ste zaboravili da je to geslo kardinala Stepinca, žalosno je, ako niste znali – sramotno je“. Priznaje da se odgovorne biskupske službe prihvatio samo iz poslušnosti prema Svetom Ocu. Prva molitva mu je bila da nikad ne učini nešto što bi štetilo Crkvi. Kao biskup realizirao je neke vjerske i kulturno prosvjetne projekte. Ponosan je na njih, ali u prvi plan ne stavlja sebe, nego Božje nadahnuće i pomoć dobrih suradnika. Nabrajamo samo neke najznačajnije: Pazinski kolegij-klasična gimnazija, prva vjerska škola s pravom javnosti u demokratskoj Hrvatskoj, povratak otaca pavlina u Sv. Petar u Šumi, gradnja svećeničkog doma u Puli, podizanje nove biskupske rezidencije u Poreču te otvaranje biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Puli.

A kad je sv. Ivan Pavao II., prema kanonskim preporukama, nakon navršenih 75 godina, prihvatio ostavku mons. Bogetića na mjestu ordinarija porečke i pulske biskupije godine 1998. i kada se moglo očekivati da će umirovljeničke dane provoditi u miru pišuću uspomene, pomažući novom ordinariju mons. Ivanu Milovanu, on odlazi za duhovnika u Biskupijsko misijsko sjemenište „Redemptoris Mater“ na Taiwanu. Godine 2006. vraća se u rodnu Istru. Dok su mu  zdravstvene prilike dozvoljavale, bilo ga je svugdje. Danas je u Puli sutra u Šabcu, preksutra u Maceratti. Satima je znao sjediti u ispovjedaonici crkve sv. Pavla na Vidikovcu, a jednom tjednom s  II. Neokatekumenskom zajednicom pulske katedrale išao je po ulicama i kućama navještati ljubav Božju prema grešnicima i slabim ljudima, očitovanu u Njegovu Sinu Isusu Kristu. Godine 2010. napisao je svoje uspomene Od Anda do Tihog oceana u kojima se zrcali njegova jednostavnost, iskrenost, poniznost i predanost u volju Božju. S posebnim „afektivnim odnosom“ piše o svom iskustvu s Neokatekumenskim putem, karizmom nastalom kao plod II. Vatikanskog sabora. Zbog svog zauzimanja za ovu karizmu naići će na mnoga protivljenja. No nije odustajao. Podržavajući sve poskoncilske stvarnosti u Crkvi u Istri smatrao je da ne treba biti selektivan. Zdušno se zauzimao za širenje Neokatekumenskog puta u Biskupiji. Poticaj mu je  pismo sv. Ivan Pavla II. od 30 kolovoza 1990 u kojem, uz osalo, kaže: „Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij klatoličke formacije, valjane za društvo i današnja vremena. (…) želim da braća u Episkopatu pomažu, zajedno sa svojim prezbiterima, ovo djelo za novu evangelizaciju“.

Na tragu istarskih narodnjaka

U autobiografskim zapisima Od Anda do Tihog oceana o svom nacionalnom identitetu zapisao je koliko jednostavno toliko i dojmljivo. Kao dijete čuo je u povjerljivim i potihim razgovorima da su Bogetići, kao i većina Premanturaca, Rvati i to mu je bilo dovoljno. Zbog talijanske fašističke vlasti, koja je u svoje primarne zadatke stavila talijanizaciju istarskih Hrvata, zabranjujući svaki javni nacionalni izričaj o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti govorilo se „potiho i povjerljivo“. Taj, u obiteljskom ozračju u najranijem djetinjstvu, primljeni nacionalni identitetski pečat nikad nije zaboravio i uvijek ga je s ponosom isticao. Kasnije će ta „identitetska osnovica“ biti hranjen čitanjem izdanja Društva sv. Jeronima iz Zagreba. U svojim promišljanjima o naciji i nacionalnom pitanju u Istri kod mons. Bogetića nema ni sjene nacionalne isključivosti. I onaj drugi i drukčiji jednako je dijete Božje i ima ista prava kao i moj narod. sve u skladu s crkvenim naukom i na tragu one glasovite Dobriline: „Ča nama (Hrvatima, op. a.) to i njima (Talijanima, op.a).“

U „ekskluzivnom intervju“ književniku Emilu Kazimiru Žeravici za Rovinjske obzore (proljeće 2001.) rekao je: „Od mojih doma naučio sam ljubiti svoj narod, svoj jezik i želio da Hrvati budu svoji na svome da se ne zatire naš narod. Svjedokom sam velikih nepravdi počinjenim istarskim Hrvatima“. Slijedi nabrajanje tih nepravdi u doba Austrije (otvaranje talijanskih škola u čisto hrvatskim selima), Talijani su pak zatirući hrvatski identitet išli dotle da su „dlijetima uništavali hrvatske natpise“. Na konstataciju jednog talijanskog crkvenog dostojanstvenika, „s promijenjenim prezimenom“, kako Slaveni nisu došli do mora osvrnuo se najprije dosta ironično: „A moj otac imao je otok“ (Bogetićevi su zaista bili vlasnici jednog otočića u blizini Premanture), a potom ističe kako se hrvatski jezik može čuti od sjevera do juga i od istoka do zapada Istre. Pred polazak u Argentinu susreo se u Trevisu s Antonijem Angelijem, prijeratnim i poratnim župnikom u pulskoj katedrali, koji mu je priznao da su neki Talijani prezirali Hrvate.

U osvrtu na 60. obljetnicu sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom Hrvatskom, svečano proslavljenu u pulskoj Areni 16. rujna 2007 godine, kojoj je, u ime  Porečke i Pulske biskupije, i sam nazočio, biskup Bogetić iznosi svoja opažanja o ratnim i poratnim događajima. Ne niječući zasluge Tita i partizana u borbi za sjedinjenje Istre, napominje i nemjerljive zasluge na tom planu istarskog svećenstva predvođenog karizmatičnim Božom Milanovićem. Jer da nije bilo istarskih svećenika partizani ne bi imali koga oslobađati jer bi istarski Hrvati bili listom talijanizirani. Smetao ga je trijumfalizam govornika, bez imalo samokritičnosti da ne govorimo o priznanju zločina koji su se dogodili pod zvijezdom petokrakom, te isticanje demokracije i slobode kao tekovina „jugoslavenskog antifašizma“. Pita se kakva je to demokracija a ne „smiju se istražiti bezbrojne grobnice od Bleiburga do Rumunjske granice (…) kad se ne smije reći istinu da je npr. ubijen najbolji sin Istre Hrvat Miroslav Bulešić, osuđen vlč. Stjepan Cek, kriv što je ostao živ“. Na kraju ovog podužeg osvrta mons. Bogetić primjećuje. „Tu je veliko dobro, oslobođenje od vjekovnog ropstva, spas jednog naroda od etnocida, ali su tu i velika zla pred kojima ne možemo šutjeti“. Liječenje svih rana i nepravde prošlosti i mogućnosti gradnju zdrave budućnosti za Hrvate, Talijane i druge narode u Istri vidi u povratku Bogu, kršćanskim vrjednotama i Isusu Kristu, „najvećoj revoluciji u povijesti“.

Odnos prema stvaranju hrvatske države

Mons. Bogetić priznaje da se iskreno radovao hrvatskoj slobodi i samostalnoj Hrvatskoj. Smatra da je to bio san tolikih generacija Hrvata, naglašava kako se velika većina građana Republike Hrvatske u cjelini, kao i same Istre, na referendumu 1990. izjasnila se za samostalnu Hrvatsku. Trebalo je zaista živjeti izvan povijesnog konteksta, ne nositi u sebi hrvatski identitet kao dio osobnog identiteta, ne osjetiti bilo svoga naroda kako je na sudskom procesu kazao bl. Alojzije Stepinac, ili još gore, mrziti sve hrvatsko, a da se u odlukama referenduma ne bi prepoznao glas naroda kao glas Božji i znak vremena. Dakao, sve je to bilo daleko od biskupa Bogetića, pa ne treba čuditi da se radovao rađanju samostalne Hrvatske. Držao se daleko od politike, u užem značenju ove riječi. Odbio je biti članom „Vijeća za Istru“, smatrao je da je bilo kakva javna funkcija nespojiva s njegovim službom biskupa. Uključio se u prihvaćanje izbjeglica i prognanika, poticao je svećenike da organiziraju prihvat ljudi koji su dolazili u Istru, prinuđenih ostaviti rodni kraj i sve što su mukotrpno oni i njihovi pretci desetljećima stjecali. Osobno je nekoliko puta boravio u Italiji tražeći pomoć za izbjeglice i prognanike.

Kad su politikanti raznih „fela“ počeli uvjeravati istarske Hrvate uoči popisa stanovništva da nisu ono što jesu, tj. Hrvati, s jasnim političkim ciljem da se u budućem eventualnom prekrajanju granica pokaže kako Istra nije hrvatska zemlja pa da se olakša njezino izdvajanje izmatice Hrvatske, biskup Bogetić je hrabro nastupio. Napisao je pastirsko pismo vjernicima Porečke i Pulske biskupije u kojima ih poziva da se na popisu izjasne za ono što jesu te da ne zataje svoju vjeru i nacionalnost. Evo jednog dijela tog pisma: „Nekoji koji nam ne žele dobro, kojima smetamo da kao takvi mi postojimo nastoje Hrvate ignorirati i žele im da se uklone. Nazivaju ih Šokcima, Bunjevcima (Slavonija, Baranja), Dalmatincima (Dalmacija), Istranima ili Istrijanima (Istra) samo ne pravim imenom. A to je velika nepravda i zabluda. Jasno je da u Istri, koji govore jedan od hrvatskih dijalekata, ti su Hrvati, istarski Hrvati“. Ovdje je svaki komentar suvišan.

Poštivao je predsjednika Tuđmana kao čovjeka koji se stavio na čelo borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Iznoseći svoja sjećanja na susrete s Tuđmanom posebno ga se dojmilo oduševljenje s kojim je govorio o posjetu Ivana Pavla II. Hrvatskoj, svjestan značenja toga posjeta za sudbinu hrvatske države. Čudio se da ne pogreb predsjednika Tuđmana nisu došli mnogi državnici „da ne bi dali podršku njegovoj stranci prezrevši velikoga čovjeka i njegovu Državu“. Za jednog susreta s predsjednikom Tuđmanom, pred polazak u Kinu, spomenuo mu je da je sv. Franjo Saleški, veliki misionar, sa sobom uz časoslov imao samo jednu knjigu „De bene beateque vivendi“ (O dobrom i sretnom življenju), koju je napisao Marko Marulić, a on odlazi u Kinu s odličjem Hrvatske Danice s likom Marka Marulića koje mu je dodijelio predsjednik Tuđman. Vidio je u tome određenu simboliku („koincidenciju“). Kad je došao u Shanchuan, gdje je umro sv. Franjo Ksaverski poslao je predsjedniku Tuđmanu svoju fotografiju sa spomenutim odličjem. Novoj vlasti izabranoj na siječanjskim izborima 2000. godine, iz dalekog Taiwana, poželio je Božji blagoslov i pozvao je da nastavi graditi na onom dobrom što j do tada učinjeno, „a  jedno je veliko dobro da imamo slobodnu Domovinu za što je dr. Franjo Tuđman odigrao presudnu ulogu“.

19. travnja 2017. u pulskom domu za umirovljene svećenike „Betanija“ u 95. godini života, 71. svećeništva i 33. godini biskupstva umro je mons. Antun Bogetić, porečki i pulski biskup u miru. Za iskreno i jednostavno, neposredno i toplo svjedočanstvo da je Bog naš dobri Otac, da je Isus Krist Spasitelj prisutan u svojoj Crkvi po snazi Duha Svetoga, za tolika dobra djela koja je učinio da desnica nije znala što čini ljevica, vjerujemo da mons. Bogetić uživa vječno blaženstvo u kući Očevoj.

Stipan Trogrlić