Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!

Komentar nedjeljnog evanđelja dvadesetosme nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Dalibor Pilekić.

(Lk 17, 11-19) „Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«“

Današnje evanđelje i prvo čitanje iz Knjige o kraljevima donose nam temu teške bolesti i izlječenja.

Naaman Sirac kao i desetorica gubavaca iz evanđelja traže milost ozdravljenja. Svima im je jasno da lijek ne postoji, nego da se jedino mogu nadati Božjem čudu. Želja za ozdravljenjem je prirodna i podrazumijeva spremnost učiniti sve kako bi  se došlo do zdravlja. Čovjek je spreman platiti lijek i liječničku uslugu koliko god treba. No, kad medicina ne pomaže i kad se stane pred Boga sa željom da Bog učini čudo onda se moramo pitati što to Bog želi?! Što Bog traži?

Prvi zahtjev je izravan. Bog od Naamana traži gestu poniznosti: da se sedam puta opere u rijeci Jordanu. Od desetorice gubavaca traži da postupe kako od njih traži Riječ Božja što su je dobili po Mojsiju – da se pokažu svećenicima. U oba ova slučaja – jasno je da Bog želi od onih koje uslišava i ozdravlja da slušaju njegovu Riječ i po njoj žive.  

Drugi zahtjev je nepisan – a to je očekivanje zahvalnosti koje vodi cjelovitom zdravlju i trajnom prijateljstvu s Bogom. Zanimljiv je paradoks koji se pojavljuje i u prvom čitanju i u Evanđelju. Stranci bolje slušaju Boga i čine točno što treba, dok pripadnici Božjeg naroda ne pokazuju zahvalnost, nego nakon što su primili neprocjenjivi dar Božji nastavljaju svoj život kao da im Bog ništa nije učinio.

Naaman Sirac svim silama želi dokazati svoju zahvalnost Elizejevu Bogu i samome Elizeju. Kad Elizej konačno odbije sve darove koje mu Naaman želi dati – Naaman obećaje svoju trajnu vjernost Bogu koji mu je vratio zdravlje. On se smatra Elizejevim slugom jer na taj način želi pokazati svoj stav poniznosti pred Bogom ozdraviteljem.

Slično doživljava i ozdravljeni Samarijanac. On se vraća Isusu jer mu je srce puno zahvalnosti. Prepoznao je Božji zahvat u svom životu i više se ne želi udaljiti od Boga koji ga je dodirnuo i ozdravio. Zato ne prima samo fizičko zdravlje nego ono cjelovito – i ponad toga prijateljstvo s Bogom koje vrijedi više i od samog zdravlja.

Pitamo se zašto se ona devetorica pobožnih Židova – pripadnika Božjeg naroda – nisu došla zahvaliti Bogu?! Zašto su se zadovoljili tjelesnim ozdravljenjem kad su mogli primiti toliko više? Kako to da su stranci osjećali više zahvalnosti prema Bogu nego pripadnici Božjeg naroda?

Ova pitanja su zaista teška. Odgovor leži u čovjekovoj nevoljkosti da se mijenja i postaje bolji. Članovi Božjeg naroda svjesni su što su Bogu dužni nakon što ih je on izliječio, ali ne mogu pronaći snage i popraviti svoj život kako bi zaista bili Božji prijatelji.

Ovo što se dogodilo nezahvalnoj devetorici događa se i brojnim kršćanima. Koliko puta Bogu vapijemo da nas ozdravi, da nam pomogne, da našim dragima učini ovu ili onu milost, a onda kad smo uslišani – samo kažemo hvala, ali ništa ne mijenjamo u svom životu. Grijehe koje smo činili nastavljamo činiti i dalje; loše navike koje smo usvojili i dalje primjenjujemo. U kratko – Božji zahvat u naš život uopće nas ne mijenja. To je pravi izraz nezahvalnosti! Prihvaćamo Božju pomoć kad nam je neophodna jer su sve druge opcije iznevjerile, ali kad nam se Bog želi približiti – onda mi uzmičemo jer se bojimo da će nas Bog previše promijeniti.  

Vrlo konkretno: koliko puta doživimo u prometu da smo čudesno preživjeli neke katastrofalne situacije?  Shvatimo kako su nas naši anđeli sačuvali, a onda opet prvom prilikom kad nešto ode krivo sočno opsujemo Boga ili Majku Božju. Bog nam spasi brak koji smo doveli do raspada, a onda nastavljamo s nevjerom?! Bog nas izliječi i vrati u život, a mi opet nedjeljom nemamo vremena za Njega i Njegovu riječ? Bog nam pomogne izaći iz nemoguće situacije, a mi nemamo sluha za one koji se nađu u škripcu. Bog nas pohodi i ispuni radošću, a mi izbjegavamo sakramentalni život. Bog nam pokaže svoju veliku ljubav i pozove nas da ga iz bližega slijedimo, a mi ostajemo daleki i indiferentni.

Mogao bih ovako nabrajati – ali lako shvaćamo tijek misli. Sve su to izričaji nezahvalnosti Bogu. Kakve god bile motivacije za nezahvalnost, a zaista mogu biti vrlo raznovrsne, nema opravdanja za nezahvalnost!

Slijedimo primjer stranih gubavaca: Naamana i Samarijanca. Pokažimo Bogu zahvalnost što nas stalno čisti i dotiče, što ne dopušta da se na nama pojave razne pošasti: gube suvremenog doba. Neka nas slušanje i vršenje Njegove Riječi zaštiti od svih parazita Zla koji nam žele naškoditi. Neka nam vršenje djela milosrđa u ovoj jubilejskoj godini ojači snagu vjere i odluku da zauvijek budemo i ostanemo Božji prijatelji!  

 „Sveti Arkanđeli i anđeli čuvari – molite za nas!“  („Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili!“)

Sedam tjelesnih djela milosrđa:

Gladna nahraniti.

Žedna napojiti.

Siromaha odjenuti.

Putnika primiti.

Bolesnika i utamničenika pohoditi.

Roba otkupiti.

Mrtve pokopati.

Sedam duhovnih djela milosrđa:

Dvoumna savjetovati.

Neuka poučiti.

Grješnika pokarati.

Žalosna i nevoljna utješiti.

Uvrjedu oprostiti.

Nepravdu strpljivo podnositi.

Za žive i mrtve Boga moliti.