Subota, 16 studenoga, 2024
Novosti

Uskrsna misa u Poreču

Svečanu euharistiju svetkovine Uskrsa porečki i pulski ordinarij predvodio je u porečkoj prvostolnici.
Na početku je sve okupljene pozdravio katedralni župnik i porečki dekan preč. Milan Zgrablić, ujedno pojasnivši da je na svetkovinu Uskrsa u porečkoj Bazilici, kao prvostolnoj crkvi, moguće izmoliti potpuni oprost uz ispunjenje uobičajenih uvjeta.

Galerija fotografija: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/178-porec-uskrsna-misa-2016.html

Biskup je u uvodnom obraćanju pozdravio sve nazočne i sve slušatelje Radija Istra koji je prenosio misu.
Ovih smo dana Velikog trodnevlja, svatko na neki svoj način razmišljali o Isusovoj patnji i pitali se zašto to tako mora biti? U liturgiji Vazmenog bdijenja u čitanjima smo čitali kako je bog spašavao svoj narod, ali temelj svega je bila vjera. Jer ako čovjek nema vjere, teško da se može dogoditi čudo jer je upravo vjera poveznica ovostranog s onostranim, s transcendentalnom dimenzijom.
Kad Isus poziva svoje učenika samo kaže „Slijedi me!“. Isus im nije rekao, „Ja imam teološki sustav koji bih volio da istražite; imam neke teorije o kojima bih volio da razmislite; imam moralni sustav o kojim bih volio raspraviti s vama“. Isus kaže „Slijedite me! Ja ću Vam svojim primjerom pokazati što je dobro i što nije dobro.“ Biskup je istaknuo činjenicu da se Isus nakon Uskrsnuća ukazao pojedinim osobama koje su mu bile bliske i koje su ga voljele, nije se povodio ljudskom logikom i nije nastojao dokazati da je bio u pravu ukazavši se Rimljanima ili glavarima svećeničkim, jer je znao da ne bi bilo efekta. Ljubav kada se daruje mora biti prihvaćena. U tome je i poruka svakome čovjeku: Da bi mogao prihvatiti Božju nauku, moraš posjedovati barem jednu određenu mrvicu vjere.
Komentirajući dijalog žena koje idu na grob Isus ističe da su one bile zaokupljene sobom i brinule Tko će nam pomoći otkotrljati kamen s groba? Zdvajale su o nečemu što je za njih bio nepremostiv problem. Ovo je dvojba koju bismo i sami trebali prereći i prenijeti u vlastiti život. Ni nama nije suvišno stoga upitati se: Tko će nam pomoći da otkotrljamo kamen s groba naše umrtvljenosti?, zapitao se biskup.
Biskup se nadalje osvrnuo na rečenicu dnevnog evanđelja „One iziđu i udare bježati od groba; spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše, jer se bojahu.“ Kako postaje očito, žene koje su imale više odvažnosti pod križem na Kalvariji nego u Gospodinovu praznom grobu. Bile su hrabrije i prisebnije suočiti se s njegovom smrću, nego s Uskrsnućem. Ali kad se bolje nad svime zamislimo i o tome razmislimo, vidimo da njihov strah, bijeg i šutnja nisu tako neobični. Zar nije istina da svi mi ljudi bježimo ne samo od smrti, nego još više od uskrsnuća Kristova? Nije li naš stari jednolični život svjedočanstvo da se bojimo s Kristom krenuti u novi život? Nije li istina da mi vjernici premalo živimo kao ljudi uskrsnuća, zatvoreni u svoje grobove, u svoje male privatne interese, u svoju uskogrudnu ljudskost? Zar nije istina da nas straši pogled u budućnost, jer ga držimo isključivo pogledom u tamu groba i u konačnost našeg cilja?, naglasio je biskup.
No ove noći Gospodar života je pokazao da se nije dao zatvoriti u ljudske okvire. Nije dopustio da mu tijelo trune u tami groba, nego je božanskom snagom slavno ustao iz groba. Ovo je njegov dan, dan pobjede koja rastjeruje i naše strahove i nedoumice o životu, naše dvojbe i zabrinutosti.
Odagnajmo stoga danas strah od uskrsnuća! Odvažno pogledajmo u grob Kristov i otkrijmo istinu uskrsnuća koja je za nas i naše spasenje!, potaknuo je mons. Kutleša.
U drugom dijelu homilije propovjednik je nastojao razlučiti razloge zašto Marija nije prepoznala Isusa.
Prvi su razlog suze. Ni mi često zbog zaslijepljenosti suzama očiju, ali i srca, ne uspijevamo razaznati Istinu o nekome ili nečemu, no važno je ne dopustiti da nam suze zaslijepe slavu neba.
Drugi razlog zašto ga nije prepoznala je taj što je ona bila više usredotočena na krive stvari. I mi često jako brinemo za ovozemaljske probleme a premalo pozornosti dajemo onostranom. Poput Marije i naše oči su većinom uprte u hladnu zemlju, u grob, ali moramo dignuti oči prema nebu jer tamo je spas. Tijela naših najmiliji mogu biti u zemlji, ali pravi čovjek vjernik je na nebesima u zajedništvu s Kristom koji ga gleda licem u lice.
U nastavku svog promišljanja Uskrsa biskup Kutleša je postavio jedno temeljno pitanje: „Što je za nas Uskrs?“ Uskrsli Krist nije samo povijesna osoba, nije ga dovoljno kognitivno upoznati, potrebno je susresti se s njime kroz vjeru. On nije sjećanje nego živa prisutnost.
Kršćanski život nije život čovjeka koji zna o Isusu, nego život čovjeka koji Isusa poznaje. Postoji ogromna razlika u svijetu između znanja o osobi i poznavanja osobe. Najveći učenjak svijeta koji zna sve o Isusu jest manji nego najskromniji kršćanin koji ga poznaje, istaknuo je propovjednik.
Kršćanstvo je poziv da tu Radosnu vijest širimo dalje.
„Idite“, reče glasnik. „Recite njegovim učenicima i Petru“. Kako je ova poruka morala razveseliti Petra! Bilo je to karakteristično za Isusa da je mislio, ne na ono loše što mu je Petar učinio, nego na grizodušje koje je Petra moralo progoniti. Isus se puno više zalagao za tješenje grešnika koji se kaje, nego za kažnjavanje grijeha.
Godina milosrđa u kojoj se nalazimo prigoda je da na poseban način iskoristimo uzor Božjeg milosrđa. Isusovo milosrđe je ono koje prepoznaje potrebu i pomaže na pravi način, iz dana u dan, zaključio je mons. Kutleša.
Na kraju se okupljenima obratio župnik preč. Zgrablić čestitavši domaćim vjernicima, ali i brojnim gostima na talijanskom i njemačkom jeziku.
Misno slavlje pjevanjem je popratio Katedralni zbor porečke župe pod ravnanjem Marka Ritoše.