Uskrs u Poreču

Na svetkovinu Uskrsa, porečki i pulski biskup, mons. Dražen Kutleša, predvodio je svečano misno slavlje u porečkoj prvostolnici. Koncelebrirali su kancelar biskupije Sergije Jelenić, vicekancelar Vladimir Brizić te katedralni župnik i porečki dekan Rikard Lekaj.

Mi smo ovdje danas okupljeni zbog najvažnijeg događaja u povijesti čovječanstva, naglasio je biskup na početku homilije. Prva zanimljivost koju je istaknuo jest način na koji Isus poziva učenike da ga slijede. On im ne govori ‘dođite proučavati teološke sustave’ niti ih poziva na bilo koju vrstu pouke u klasičnom smislu, već im jednostavno kaže: „Slijedite me, pođite za mnom.“ Poziva ih da ga jednostavno slijede, srcem i životom.

Nadalje je biskup analizirao ponašanje pojedinih osoba koje evanđelje spominje kao sudionike tih povijesnih događaja.

Žene dolaze na Isusov grob, kako je to u tadašnje vrijeme bio običaj, da se kroz tri dana nakon ukopa, dolazi često moliti na grob dragog pokojnika. One su zaokupljene razmišljanjem kako će maknuti kamen s groba, kako će riješiti nešto sadašnje, ovozemaljsko. To je tipično razmišljanje današnjeg čovjeka. Vrlo često previše smo zaokupljeni ovozemaljskim te zaboravljamo ono bitno, vječno. Žene dolaze na grob, ne boje se smrti, pratile su Isusa do križa, i sve pratile neustrašivo, ali kada  dolaze do praznog groba zahvaća ih veliki strah. Upravo po tome Uskrs jest značajan, daleko je lakše shvatiti smrt nego shvatiti život vječni. Crkva od svojih početaka nije samo ona koja naviješta evanđelje Isusa Krista, nego je ona uvijek željela navijestiti što je istina, što je dobro, lijepo, što i svaki prirodni naravni zakon govori. Prirodni naravni zakon jest ono što čovjeku govori njegov zdravi razum. No tijekom vremena razni sustavi tvrdili su da nije važan naravni, pozitivni zakon koji uzima za istinu, ne ono zdravorazumsko, nego ono što neka ideologija tvrdi. Tu nastaju problemi i tu nastaje kultura smrti, na koju je tako često upozoravao sveti papa Ivan Pavao II. Do toga je dovela činjenica što je čovjek izgubio sliku pravog Boga, jer je postala zamračena različitim idejama i sustavima. Svi ćemo u nečemu tražiti krivce, a najmanje ćemo uzrok tome tražiti u samima sebi, naglasio je biskup. No upravo sebi trebamo postaviti ono temeljno  pitanje: jesi li, čovječe, spreman izići iz groba svoje udobnosti? u kojem ostaješ iako možda i nisi s takvim životom zadovoljan, jer ne želiš ići prema nečemu većem, prema Uskrsnuću. Čovjekova tragedija je u prevelikoj navezanosti na ovu zemlju. O onom drugom svijetu govorimo djeci, često i poučavamo druge, a da ni sami nismo svjesni što vjerujemo i kako vjerujemo. Svaki čovjek treba si postaviti pitanje vjeruje li u Isusa Krista?

Biskup je nadalje pozvao okupljene vjernike na razmišljanje zašto Marija dolazeći sa drugim ženama na grob ne prepoznaje Isusa. Možemo reći da ga ne vidi jer joj je pogled zamagljen suzama. Znamo da kada dođe velika  tuga, suzama se oči zamagle. Kada smo tužni zbog velikih tragedija ili boli, kada umire netko nama drag, ili nas opterete razni problemi ili nepravedni dugovi, kada našu bol drugi ne vide ili za nju ne mare, tada se pitamo gdje si Bože? i upravo kroz te svoje suze čovjek ne vidi onu bit. Marija nije vidjela ono što je bitno. Suze vrlo često karakteriziraju našu sebičnost. Zašto plačemo? Ako znamo da draga osoba koja umire ide Isusu u nebesa, zašto plačemo? Teško nam je ostati sami, usamljeni bez te osobe, koja nam je davala sigurnost, prijateljstvo. Možemo reći da su vrlo često naše suze, suze egoizma.  Krist nadvladava tu prepreku i omogućava nam da možemo preko uskrsnuća gledati u nebesa. Marija možda nije primijetila Isusa jer je gledala u grob, a on je bio prazan. M u svojim životima gledamo ono što želimo i što hoćemo. Često ne želimo gledati stvarnost, jer ne želimo prihvatiti da nešto u našem životu nije dobro, jer daleko je lakše živjeti u nekim idealima, možda misleći da će netko drugi riješiti naše probleme. Čovjek se treba suočiti sa stvarnošću. Učinimo to, Bog nam je dao oči i razum. Uskrs je poziv da se uzdignemo iz naše ovozemaljske stvarnosti prema nebeskoj stvarnosti, da prihvatimo našu prolaznost na ovome svijetu. Uskrs nam upravo govori ‘Čovječe, zaustavi se malo, promisli, ja sam ti dao nadu i budućnost i uzdižem tvoj duh iznad ovozemaljskog. No, i ti trebaš nešto učiniti, ako želiš da ti bude bolje, trebaš se potruditi, ujediniti se s drugima i boriti se za svoja prava. Uskrs je simbol te nade i čovjekove borbe. Je li razboritije ne vjerovati u ništa i otići u ništa, ili je razboritije vjerovati i otići Isusu Kristu? – retorički je upitao biskup. Isus nikoga ne prisiljava, želi privući ljude svojom ljubavlju, i svatko u slobodi može odlučiti želi li se odazvati.

I na kraju trebamo si postaviti pitanje što za nas Uskrs znači? Isus Krist nije lik iz knjige nego živa prisutnost. Nije dovoljno proučavati Isusovo evanđelje kao život neke povijesne ličnosti, tako se može započeti, ali uvijek treba završiti osobnim susretom s Isusom, bilo kroz ljubav, bilo kroz patnju. I najdraže sjećanje blijedi, ali Isus Krist je onaj koji ostaje. Odavno bi vrijeme izbrisalo sjećanje na Isusa da on nije za nas živa nazočnost. Isus nije netko s kime treba puno raspravljati nego onaj s kime se treba susresti. Kršćanski život nije život čovjeka koji zna o Isusu nego život čovjeka koji poznaje Isusa Krista. Postoji ogromna razlika u svijetu znanja o nekome i poznavanja osobe. Najveći učenjak svijeta, koji zna sve o Isusu jest manji nego najskromniji kršćanin koji ga poznaje i koji ga susreće u svome srcu. Postoji jedna tajna odlika kršćanske vjere, ona ne bi trebala nikada mirovati, jer naš Gospodin je živ. Postoje nova čuda i nove istine koje cijelo vrijeme čekaju da budu otkrivene. Mi smo pozvani da te nove istine i nova čuda otkrivamo. Svatko od nas jest jedno čudo. I na kraju što je najvrednije, Isus govori ženama: Idite, recite mojim učenicima i Petru. Petru, koji ga je zatajio, koji ga je prezreo Isus opet daje povjerenje, Koliko god puta pali, koliko god puta zatajili, Isus uvijek oprašta. U životu je uvijek najteže sam sebi oprostiti. Tek kada čovjek sam sebi oprosti, tada će naći mir. Isus te poziva da kreneš, da poletiš visoko, zato ti je dao dušu. No ako ne želiš, ostaješ u grobu svoga grijeha. Duša je simbol onog duhovnog, nebeskog, stvorena je za visoki let kojem je granica samo vječno kraljevstvo, zaključio je biskup.