Umjesto posljednjeg pozdrava

Dana 22. svibnja 2017., u Puli je, u 79.-oj godini života, u Gospodinu, preminuo umirovljeni svećenik Porečke i Pulske biskupije Marino Mikulić. Ovako nekako izgleda vijest o smrti jednog svećenika, namijenjena za osmrtnice, širu javnost i uopće kao informacija. Ta ništa tu nije čudno, čovjek je bio bolestan, ne ni tako mlad i preminuo je kao što ljudi svakoga časa i umiru i rađaju se. Naravno i da nam svaka vijest o nekoj smrti ne padne isto. Ovisi kakav smo osobni odnos imali s tom osobom dok je bila među nama.

Zato, moja bi vijest u ovom slučaju bila: umro je moj dobri prijatelj, umro je plemenit i suosjećajan čovjek, umro je požrtvovan i skroman čovjek, umro je čovjek koji je molio i radio, umro je čovjek vjere, odan i posvećen Isusu Kristu i njegovoj Rimokatoličkoj crkvi, umro je veliki hrvatski domoljub, istarski sin vlč. Marino Mikolić. Kakav je bio, takva je i moja tuga za njim. U tišini, u srcu, bez velikih i kićenih riječi, sa stalnom spoznajom da više nije tu. Silno obogaćena tim čovjekom u svom životu.

„Imate možda kakvu Bibliju viška“, pitala sam ga prije možda dva mjeseca. Sjedili smo u njegovoj sobi i uobičajeno razgovarali. „Ona koju imam, ima stari prijevod i više se ne koristi u liturgiji“, pojasnila sam svoju molbu, a jer sam znala da je on čovjek knjige. „Nemam, ali ću Vam ju nabavit“, odgovorio je. „Ma ne, ne, nemojte. Skupa je, sama ću si to“, rekla sam. „Molim Vas, pustite me da Vam učinim taj poklon prije smrti“, rekao je. Točno tako. Zazvonio mu je telefon. „Srećko, san bolan. Ćeš mi doć na pogreb“, pitao je svog sugovornika. „Ćete mi doć na sprovod“, pitao me na odlasku. „Ma dajte, vlč., ča Van je s tim pogrebom i smrti! Ne govorite to više, aš Van više tu neću prit“, odgovorila sam, duboko u sebi spoznavši da on zna što govori, a osjetivši vlastiti strah od nadolazećeg gubitka ove osobe. Sveta Knjiga stigla je točno na dan kad je završio u bolnici iz koje se više nije vratio. S posvetom i njegovim rukopisom za sva vremena. Stigla je poštom i donio mi ju je poštar Dragan baš iz njegovih Novaki. „ Jako je dobar. Puno ga pozdravite“, rekao mi je. Utipkala sam broj vlč. Marina da mu se zahvalim, ali nije se javljao. Osjetila sam da nije dobro i da se s njim događa ono što mi je najavio.   

Vlč. Marina upoznala sam prije par godina, makar, sada mi to izgleda kao da je to bilo prije mjesec dana. Upoznali smo se u vrlo neobičnim okolnostima. Jednog baš lijepog, sunčanog dana, pred vratima mi je osvanuo poštar. Iskreno, ne želim ih vidjet. Ne zato što bih imala nešto protiv poštanskih službenika, nego zato što mi proteklih osam godina redovno donose poštu u kojoj nema ničeg dobrog. Ili je riječ o sudskim postupcima s oznakom „kazneno“ ili o bankarskim stvarima koje uvijek započinju prijeteće, pa se osjetim kao miš pred lavom. Pa čak i kad dođu odluke koje kažu „ ma sve je u redu, u pravu si“, tu više ništa nema okus dobroga, ni zadovoljštine. No, između tih i takvih pošiljki nalazila se jedna plava omotnica, formata za osobna pisma, naslovljena na mene s „Cijenjena i poštovana gospođa ta i ta“. Šalje Marino Mikulić, svećenik u mirovini, Pula, Svećenički dom Betanija, ulica i kbr. Napisano strojopisom. Ne poznam čovjeka i ne znam o čemu je riječ. Odmah sam znatiželjno otvorila omotnicu. Unutra: pismo. Tekst napisan strojopisom, što je vrijeme računala već odavno pregazilo, a vlastoručni potpis osobno napisan i potpisan tintom. Kako sam po naravi brzopleta, a nikakvo osobno pismo već dugo, dugo nisam primila, možda sam posljednje primila od pok. o. Zvjezdana Linića puno prije njegove smrti, ostala sam čitati ovo netom primljeno pismo na terasi ispred kuće. I, ostala bez teksta. U meni se stvorila nekakva blokada i kao da sam odjednom postala prazna ploča. I kao da je nestao svijet oko mene. To je potrajalo minutu, dvije. Onda sam ponovno pročitala pismo.

Kad sam mu bila u posjetu u bolnici, u njegovim posljednjim danima, malo iza mene došla je i jedna liječnica. Shvatila sam odmah da su prijatelji i da ona nije tu isključivo u službi, već da mu je došla kao prijatelju, iako je negdje bio i njezin pacijent. Predstavile smo se jedna drugoj, pa na pitanje kako se i otkud poznamo i jesam li možda njegova župljanka, ja sam rekla da meni nitko nikad u životu nije napisao jedno tako lijepo pismo kao što je vlč. Marino. On je samo klimnuo glavom.

Kad sam primila ono prvo pismo, najprije sam ga držala na svom radnom stoliću pokraj računala, uz sličicu Milosrdnog Isusa, u čije presvete oči i srce pogledavam dok pišem. Šutjela sam o tome i svojim ukućanima ništa nisam rekla. Ne zato što bih to tajila od njih, nego zato što to nisam mogla izreći iz sebe, nešto poput doživljaja Božje blizine kad se uspijemo potpuno i duboko predati molitvi. Kad sam posložila doživljaj u sebi, nakon nekoliko dana odgovorila sam mu na njegovo pismo i ubrzo zatim primila sam i drugo. Nije mi nakana i ni slučajno ne bih nikoga proglašavala savršenim jer to je samo dragi Bog i samo je Njemu znana vjera svakoga od nas, ali vjerujem da naš dobri Bog Otac pronalazi bezbrojne načine da nam pošalje svoje poruke ili svoju blizinu, pa da to čini i preko raznih ljudi. Nešto takvo doživljavala sam kasnije kod vlč. Marina u odnosu na sebe. Nakon drugog pisma osobno sam ga potražila u domu u Puli i otada sam ga posjećivala. Kad god sam se zatekla u Puli, ako sam ikako mogla, navratila sam do njega, a odlazila sam i samo s tim ciljem. Svako druženje s njim obogaćivalo me je i snažilo. Mnogi nas ljudi okružuju, ali samo iz nekih se osjeti da su doista uz nas, srcem i dušom, Kristovski i suosjećajno, ne uz naše grijehe, nego uz ono Božje u nama i baš to nas diže i drži iznad vode. Milosrđe kao Isusov znak. U osobnim mukama i progonstvu tu sam našla utočište. Kao i u svoga župnika. I tako do zadnjih dana u bolnici. Kad sad odvrtim film unatrag i prisjećam se naših druženja i sitnih gesta pažnje i darova ( ja njemu slatku i finu pincu moje mame i mlijeko za fruštik, on meni domaće maslinovo ulje, zapravo nikad nisam otišla , a da mi nije nešto stavio u torbu),  nekako mi je najbliskije i najdraže što sam mu davala piti vode. Više nije imao snage sam si uzeti čašu ili uliti vodu, a bio je žedan, žedan samo vode. Kako besmisleno tratimo svoj život na bjesomučnu utrku za stvarima i imati, a na kraju nam treba samo čaša vode. Podsjetilo me to i na našega Gospodina na križu, pred smrt. Bio je žedan, žedan tjelesno vode jer tijelo je dehidriralo, ali žedan i ljudske ljubavi. Svi smo žedni ljubavi, i Božje i ljudske. Tako i vlč. Marino. Svoj je zemaljski život prošao kroz trpljenje, ali i radost. Pričao mi je o svom putu, o dugogodišnjoj predanoj skrbi za roditelje, o nagluhosti, mukama kroz koje je prolazio, ali na kraju mi bi se uvijek nasmijali. Upravo to je pokazao i njegov sprovod sa svim svojim detaljima. Novačanska crkva posvećena svetoj Marini na čiji dan je rođen i vlč. Marino, veoma lijepo izrađenog stropa, što je njegova zasluga, bila je dupkom puna, kako svećenika pokraj oltara i u prvim redovima, časnih sestara, predvođenih biskupom u miru msgr. Ivanom Milovanom, zbog osobne spriječenosti svakako u duhu, mislima i organizaciji i biskupom ordinarijem dr. Draženom Kutlešom, tako i puka koji se došao zemaljski oprostiti od svoga svećenika, župnika, prijatelja, rođaka. Nije tu bilo pozdravnih govora uvaženih naslova, nije bilo istaknutih položaja, čelnika javnih vlasti ni kamera, želim reći: nije bilo onako kako je kad se pokapa neku društveno uvaženu osobu ili javnog uglednika, ali je na lijesu bio kalež i bila je ljubičasta štola presavijena oko kaleža. Kalež- znak Isusov, znak gorke muke, krvavog znoja i križa, muke i boli do smrti, znak proslave i uskrsnuća. Pokornička ljubičasta boja. U tim je znakovima vlč. Marino proživio svoj zemaljski život. S kaležom u vječnost, ali i uz krasno i snažno slavljenje Boga pjesmom župnoga zbora koji može predvoditi mnoge naše velikogradske misne svečanosti. U vječnost je vlč. Marino otišao i popraćen mnogim iskrenim ljudskim suzama žalosti zbog rastanka i gubitka jedne takve osobe u našim životima, skupno izrečenima u prigodnom kratkom oproštaju od strane jedne njegove župljanke. „Eko, vlč. Marino, kako Vas Vaši vole i poštuju, Vaša Vas je Biskupija došla pozdraviti i izručiti Anđelima Božjim“, pomislih s dragošću u srcu. Znam i da se i on tomu silno veseli. Spuštamo se niz strmu cestu prema mjesnom groblju uz Kraljicu neba Koja Se Raduje do obiteljskog grobnog mjesta s već postavljenim imenom i fotografijom pokojnika pokraj njegovih bližnjih. Pokraj čempresa i trava, ne u monumentalnu grobnicu, već u prah iz kojega je potekao, tamo odakle pogled puca prema zelenim brežuljcima težačkim rukama izvezenim vinogradima. „Žetva je velika, a radnika malo“ Isusove su riječi, ali dragi Isuse, evo Ti jednog Tvog radnika. Skromnog i samozatajnog. Bio je izvanredno pronicljiv i razumio je dobro ljudsku psihologiju. Po naravi pedantan i temeljit, eto i za smrt i ukop sve si je pripremio, a još i sad vidim sve one silne kutijice lijekova, točno poredane po policama u njegovoj sobi, sve po liječničkim uputama za uzimanje. Ali vidim i veliki zlatni natpis „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“izvezen na povećoj zastavici što je stajala pokraj prozora. U toj sobi osjećala se nazočnost bl. Miroslava Bulešića.

Vlč. Marino bio je svećenik Blaženikova kova. Blaženikova vremena. Blaženikova predanja Kristu i svome hrvatskomu narodu. Nosio je njegovu sličicu u novčaniku. Iskreno ga volio i slijedio. Ispričao mi je zgodu kad je jednom u nekoj prodavaonici plaćao na blagajni, a blagajnica je vidjela tu sliku u novčaniku i pitala ga tko mu je to. „Sin“bez zadrške je odgovorio vlč. Marino, sav ponosan na taj divan lik koji mu je bio uzor. Ljubiti Krista, ljubiti sve ljude, ali da, ljubiti svoj hrvatski narod, ljubiti svoj zavičaj Istru sjedinjenu sa svojom maticom Hrvatskom. To je želio, to je osjećao, za tim je žudio i vlč. Marino. Srce mu je gorjelo za tim da čuje riječ Hrvatska u kojem god obliku u našim crkvama. Bio je žedan te riječi i onoga što to znači. Možda jedan od posljednjih. Od onih koji su vjekovima okupljali i štitili hrvatski narod i uspjeli sačuvati ga na okupu, a to su naši stari svećenici. Reći će neki: danas je drugo vrijeme. Crkva također prati vrijeme i zbivanja. Hrvatska je stvorena, samostalna je i suverena, u NATO-u smo, u EU, nema više rata, vrijeme je interneta, globalizacije, e- mailova i facebooka, vrijeme menađera i projekata, vrijeme je žurbe i malo srca. Možda. Ali kršćanska, pretežito katolička Hrvatska umire, Hrvatska ubija svoju začetu nerođenu djecu, Hrvatska slavi istospolne zajednice, obitelji joj se raspadaju, odlaze u tuđe zemlje bez nade u povratak, stariji ostaju bez blizine svojih mlađih, u Hrvatskoj se još uvijek slave oni koji su predvodili ideologiju koja je ubila bl. Miroslava Bulešića, bl. kardinala Stepinca i mnoge druge. I sve to naglašeno baš tu, tu u našoj hrvatskoj Istri. Pjesma Lijepa li si ovdje nema pravo službene javnosti. Je li borba za Hrvatsku doista gotova? Pitanje terorizma, podjela na bogate i kruha gladne. Što može spasiti svijet, pa tako i Hrvatsku, ako ne vjera u Boga?!To nije političko pitanje, nego pitanje našega opstanka, to je i aktualno pitanje naše Crkve ovdje. To je boljelo vlč. Marina jer je to živio svim svojim bićem, svim srcem. S mukom mi je govorio o tome i žalio, zato smatram svojom dužnošću ovdje i sada to i reći. I nastaviti taj put dok mogu.

Iznad svega, vlč. Marino bio je Kristov svećenik, do kraja vjeran. Kad više nije mogao govoriti i borio se za dah, a ja nisam znala što bih mu još mogla reći, jer to bi mu bilo samo mučenje, ipak, u jednom trenutku sjetih se svoje najdraže crvene krunice iz Marije Bistrice. Prislonila sam usne na njegovo uho i pitala ga bi li ju htio. Klimnuo je blago glavom. Umetnula sam mu ju u šaku i zamolila Majku Božju da mu bude na pomoći i neka ga čeka. Tu smo se rastali. Ja sam otišla kući, a moj prijatelj, dobri vlč. Marino ubrzo put Anđela. Kao i uvijek, šaljem Vam poljubac, dragi vlč. Marino. Bogu dragome hvala za Vas. Molite za nas. (Davorka Smoković)