U Trvižu proslavljena Rožarova

Blagdan Majke Božje do Krunice u Trvižu, mjestu Pazinskog dekanata, proslavljen je u nedjelju, 2. listopada. Svečano misno slavlje predvodio preč. dr. sc. Josip Grbac, dekan Umaško – oprtaljskog dekanata i župnik Umaga. Na početku je predslavitelja ukratko predstavio i pozdravio župnik domaćin, vlč. Dariusz Szymanski. Predvoditelj je na početku mise, čestitavši Ružarevo, napomenuo da bi 7. listopada, kada se obilježava obljetnica bitke kod Lepanta, trebao biti Dan Europe, jer se je tada odlučivalo hoće li Europa biti kršćanska ili islamska.  

Homiliju je prof. Grbac započeo osvrtom na misno evanđelje o svadbi u Kani. Pojasnio je, kako je u židovstvu svadba vrhunac ljudskoga života i sve mora biti u redu, ukoliko bi nešto krenulo po zlu, mladoženja bi do kraja života nosio pečat sramote. No, Marija, „žensko oko koje sve vidi“, mu je pružila veliku pomoć i izvukla ga je iz teške situacije.

Dr. Grbac je to nadalje povezao s velikom bitkom kod Lepanta, 7. 10. 1571., dakle pred 451 godinu, koja je odlučivala o povijesti Europe, s jedne strane Sveta Liga a s druge Saraceni, Turci. Poginulo je tada oko 225 000 Turaka, čak i hrvatske galije su sudjelovale u toj bitci. Tada je papa Pio V. možda, prisjetivši se događanja u Kani, pozvao sve kršćane da mole Gospinu krunicu za pobjedu nad Osmanlijskom vojskom. U spomen na taj događaj utemeljen je blagdan Gospe od Pobjede, Ausilium Christianorum.

„Kada danas mislimo o tom događaju, moramo razmišljati o moći kršćanske molitve“, naglasio je propovjednik, „jer to nije jedini slučaj da se narod utekao Gospi, kao jedinom rješenju i unatoč svim predviđanjima izvojevao pobjedu; sjetimo se Gospe Sinjske.“

„Naime“, nastavio je propovjednik, „kad je Papa pozvao na molitvu sav kršćanski svijet, u jedno je ujedinio tri temeljna cilja kamo svaki kršćanski život mora težiti: bogoljublje, domoljublje, i čovjekoljublje. Osmanlijski napad na Europu htio je zanijekati kršćansko poimanje Boga, htio je u kršćanima ubiti ljubav prema domu, domovini, i htio je zanijekati pravo na dostojanstvo svakoga čovjeka“, podsjetio je dr. Grbac. Posvijestio je potom da mi iz toga moramo nešto i naučiti, pogotovo se to odnosi na kršćane današnje Europe i Hrvatske. „Postavlja se pitanje: do kuda možemo ići kad branimo temeljne istine vjere, rad, morala i etike, jer“, nastavio je „bogoljublje nije samo etika, ljubav prema čovjeku, biti solidaran. Ljubav prema Bogu je ljubav prema vrednotama, ali ona je puno više od čovjekoljublja. Biti dobar vjernik, nije isto što i biti dobar čovjek. Postoji nešto specifično kršćansko, koje je obilježje samo vjernika, a to je radikalnost“. Naveo je nadalje primjer da „sedam puta“ mora oprostiti svaki poganin, ali kršćanin treba oprostiti „sedamdeset puta sedam“. „Biti kršćanin nije ni samo biti karitativan. Krucijalno pitanje današnjeg kršćanina je držati se onoga što je nama kršćanima specifično.“ Upozorio je kako moderno društvo, globalizacija nastoji učiniti univerzalnog čovjeka, bez specifičnosti, pa i na religioznom planu, „bitno je stvoriti potrošača“.

„Činjenica je, da gotovo sve oko po čemu su se kršćani tijekom stoljeća prepoznavali doživljava krizu. Mi više nemamo nedjelju kao neradni dan, mi više ne možemo progurati da ljudski život u svim svojim fazama bude apsolutno zaštićen. Bog više nije kreator života u svijestima mnogih ljudi, pa i kršćana. Kod Lepanta se branilo istinsko poimanje Boga“, rekao je propovjednik, te se zapitao, „A danas?“. Podsjetio je nadalje na riječi sv. Tome „da je vjera kao lijep cvijet koji neće rasti na kamenu, koji neće rasti na kršu. Trebaš mu pripremiti plodnu zemlju, to je domovina, to je dom, nije to samo politički pojam, to je okruženje u kojem se čovjek osjeća dobro, sigurno, i jedino u takvom okruženju je moguće biti dobar vjernik, samo u takvom ambijentu čovjek može postati moralan. Za taj dom, za tu domovinu su se borili oni tamo kod Lepanta.“ Spomenuo je nadalje borbu za definiciju obitelji danas u Hrvatskoj, za Crkvu je to zajednica muškarca i žene utemeljena na braku, no velika većina ključnih subjekata u današnjem hrvatskome društvu se s time ne slaže, traže da se svaki oblik partnerstva smatra obitelji.

Govoreći o čovjekoljublju, Grbac je naglasio kako se povijest Crkve zadnja dva, tri desetljeća može definirati kao obrana čovjeka. „Ivana Pavla II. prozvali su branitelja čovjeka, jer braneći čovjeka on je urušio je Berlinski zid i komunizam.“

„Kršćanstvo je autentični humanizam, mi smo dijametralno drugačiji od onih koji su bili na drugoj strani u Lepantu. Naši su stari to tada shvatili, i zato su tako masovno pojurili braniti Europu, za neke principe koje mi nažalost danas mi jako malo cijenimo, ili uopće ne cijenimo.“

Posvijestio je, kako „kršćanstvo u ime svoje vjere nikada ne smije žrtvovati čovjeka. To su Europljani shvatiti kod Lepanta. Za kršćanina je čovjek imago Dei, slika Božja, i kao takav apsolutna vrijednost, to se nećemo umoriti govoriti taman da nas svi prozivaju da smo zaostali, srednjovjekovni, nazadni, to je kršćanstvo“. No, postavlja se pitanje „što nam nedostaje da bismo bili barem donekle hrabri u vjeri poput naših prethodnika? Možda nam nedostaje odvažnosti i vjere da se za pomoć utječemo Gospi i Bogu. Onoj Gospi iz današnjeg evanđelja. Ako je Gospa pritekla u pomoć u tako jednoj banalnoj stvari, da li će ljudi piti vino, ili nastaviti piti vodu, pa zar nam neće priteći u pomoć u ovim momentima našega života, kako bi Europa ostala kršćanska?“, upitao je propovjednik.

„Ne treba nam oružje. Imamo krunicu, neki novi Lepant za nas je obrana čovjeka, obitelji, doma, tradicije, vjere. To nitko neće učiniti za nas, najmanje Europa, to možemo mi, s križem, i krunicom u ruci“.

Na kraju misnoga slavlja, prije završnog blagoslova, župnik Szymanski je u prigodnim zahvalama osim predslavitelju zahvalio i pjevačima pod vodstvom Tonija Brajkovića, čitačima, sakristanu Ivanu Sironiću Miškulinu, ministrantima te gospođi Aniti Perčić koja je uredila cvijeće i oltare za blagdan.

Ovu zaista uzornu župnu zajednicu, za sve njezine aspekte, tom je prigodom pohvalio i predslavitelj, preč. Grbac.

I doista, župna crkva ispunjena vjernicima doslovno svih uzrasta, od vrtićke do treće dobi, impozantan župni zbor koji njeguje stoljetnu tradiciju djelovanja, ove godine 111. godinu postojanja, brojni i izvrsno koordinirani ministranti, mladi sakristan koji spretno brine o raznim aspektima pomoći u liturgiji daju jednu izuzetno lijepu sliku jedne manje župe ali, koja bi, i prema riječima predslavitelja, mogla biti uzor mnogo većim župama. Znak je to zasigurno dobre sadašnje pastoralne prakse u toj sredini, ali, oni koji pomalo poznaju povijest te župe, složiti će se da se u toj izvrsnosti osjeća longitudinalni utjecaj kojeg je svojim djelovanjem u toj župi ostavio nezaboravni, legendarni mons. Leopold Jurca.

(G. Krizman)