U Puli predstavljena knjiga „Milovani – za vjeru i narod”

Knjiga “Milovani – za vjeru i narod”, autora Mate Krajine, predstavljena je u srijedu 20. veljače u Domu hrvatskih branitelja u Puli. Predstavljanje je organizirala istarska podružnica Hrvatskoga katoličkog zbora “MI“.

Pred prepunim salonom Doma hrvatskih branitelja, tijekom predstavljanja kojim je moderirao vlč. mr. Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića te dijecezanski povjerenik za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća,  o knjizi su govorili: saborski zastupnik Davor Ivo Stier, znanstveni suradnik u pulske područne jedinice Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci dr. sc. Elvis Orbanić, autor knjige Mate Krajina te mons. Ivan Milovan, biskup u miru. Prigodne stihove pročitao je književnik Daniel Načinović, te je ujedno izrekao jedan osvrt na knjigu.

Nakon kratkog predstavljanja autora, dr. sc. Elvis Orbanić je prikazao knjigu okvirno istaknuvši: „Knjiga je strukturirana kroz narednih 13 poglavlja koje možemo u grubo podijeliti u dva osnova dijela; jedan dio se odnosi na ona poglavlja koja obrađuju Antuna Milovana, a drugi dio na obitelj Milovan te posebno na biskupa Ivana Milovana što sve opravdava i ovakav naslov knjige.

Prvo poglavlje za naslov nosi pitanje: Tko je Antun Milovan? Već u prvoj rečenici nalazimo njegovo jasno određenje: hrvatski narodnjak iz prve polovine 20. st. Krajina nastavlja besprijekorno preciznom faktografijom: rođen je u Režancima, župa Svetinčenat 1907. godine, a odveden je od kuće 22. ožujka 1945. godine.“ rekao je dr. Orbanić. Knjiga donosi prikaz obiteljske situacije Milovanovih početkom 20. stoljeća. Riječ je o pobožnoj i vrijednoj obitelji u ruralnom ambijentu srednje Istre iz koje je ponikao Antun Milovan, glavni lik knjige. Dr. Orbanić stavlja naglasak na Antunove posljednje riječi, „Naime, prema usmenom svjedočanstvu očevica, držeći krunicu u rukama, rekao je: Umirem nevin za svoj narod i za svoju vjeru.“. One najbolje ocrtavaju lik tog velikog vjernika i domoljuba, tog velikog Čovjeka. Knjiga nadalje donosi Obiteljsko stablo obitelji Milovan, razgovor s biskupom Ivanom Milovanom, biografije njegove braće i rođaka svećenika, te izbor slika oz obiteljskog fotoalbuma.

Dr. Orbanić svoj je osvrt priveo kraju zaključkom: „Ova knjiga, publicističkog žanra, pisana jezikom bližim književnom no znanstvenom diskursu, čitatelje neće ostaviti ravnodušnima. U odnosu na do sada objavljene tekstove drugih autora Krajina donosi niz novih pojedinosti i pogleda što ju čini bitnim izvornim ostvarenjem. Štivo je to poticajno, pisano snažnim domoljubnim i kršćanskim nadahnućem, zaraznog karaktera, koje odiše nepokolebljivim uvjerenjem u istinu. Dobro je došla za svakoga tko želi upoznati činjenice i promišljanja o jednoj od najznačajnijih obitelji Istre novije povijesti.“

Saborski zastupnik Davor Ivo Stier izrekao je, kako je sam rekao, jednu refleksiju povodom ove knjige. Ova knjiga ukazuje, istaknuo je, na jedan dublji, a nedovoljno istražen izvor informacija za Hrvate u Istri, diljem domovine, pa i diljem svijeta, te, u širem smislu, za sve ljubitelje i štovatelje slobode. Sloboda je dugo bila uskraćena hrvatskome narodu no taj je plamen gorio u srcima ljudi i to u najtežim okolnostima, zahvaljujući upravo dobrim pastirima, od Dobrile do Milovana, sve do onih danas koji su ostali uz narod. Ovan nas knjiga stoga potiče na razmišljanje i djelovanje. Našem narodu se i danas nude koncepti neslobode, ideologije koje negiraju ljudsko dostojanstvo, ili kompleksi koji ubijaju samopoštovanje. Odgovor na te provokacije možda trebamo tražiti upravo ovdje u Istri, a on može biti inspiracija i putokaz i za cijelu Hrvatsku. Iz niza razloga ponovo se potenciraju ideološki rascijepi u hrvatskome narodu koji ga dijele i paraliziraju. Razbijaju se mostovi nastali u doba nacionalne emancipacije i bez kojih ne bi bilo ni pobjede u Domovinskom ratu. Državotvorna misao koja se nikada nije pomirila sa sentencom da će se ‘prije promijeniti tok rijeke Save nego što će Hrvatska biti neovisna država’, takva se državotvorna misao pokušava ponovno vezivati za propalu Pavelićevu diktaturu u njenu simboliku. To je posebno štetno kada se mladim generacija nastoji prikazati vezivanje za tu simboliku kao svojevrsni bunt prema etabliranom sustavu. To je unaprijed osuđeno na propast. Umjesto da zakoračimo puni samopouzdanja u 21. stoljeće zaustavljaju nas okovi prošlosti i ideološki prijepori zbog kojih nismo bili zreli stvoriti državu puno ranije. U tom procesu se mostovi narodne pomirbe urušavaju, ideološki rascijepi produbljuju, državne institucije upražnjavaju od potrebnog demokratskog i republikanskog sadržaja. Odgovor na tu poteškoću treba potražiti posebno ovdje u Istri, na putu koji je trasirao Božo Milanović, a kroz životnu priču Antuna Milovana autor prikazao i dao jedan naziv – kršćanski antifašizam, istaknuo je Davor Ivo Stier. Ne moram vama objasniti suprotstavljanje Bože Milanovića okupatoru ni njegovu ulogu u sjedinjenju Istre matici Hrvatskoj, jer vi ovdje to živite. Vama se želim samo zahvaliti i pokloniti što je Istra dala Domovini takve sinove, koji su bili inspirirani evanđeoskom porukom, koji bili uz svoj narod, opredijelili se za slobodu, u tom opredjeljenju borili se protiv fašizma, a ostali su vjerni idealu slobode i onda kada je te ideale kasnije razvio komunistički režim. To je taj hrvatski i kršćanski antifašizam, iznjedren u Istri, a koji Hrvate spaja, i spaja ih sa zapadnom civilizacijom, sa slobodnim i demokratskim zemljama zapada koje su u 2. svjetskom ratu porazile fašizam i nacionalsocijalizam te afirmirale demokraciju. Upravo takav hrvatski i kršćanski antifašizam smatram da je danas potrebno osvijestiti i javno afirmirati kako bi se razbio i konačno prekinuo jedan gubitnički krug mržnje započet u građanskom ratu između nacionalista i komunista prije 78 godina. Mladi Hrvati koji žele slijediti Isusov nauk ne mogu iskazivati svoje domoljublje i državotvornost pa ni antikomunizam vezujući se za Pavelićevu diktaturu, to nije ispravan put.

Hrvatski i kršćanski, demokratski antifašizam, po uzoru na borbu koju su svojim životom pokazali i Božo Milanović i Antun Milovan i mnogi drugi, to nas može doista dovesti do cilja i razbiti stare okove mržnje. To neće biti dobro primljeno od onih koji žive od mržnje, koji ne mogu pojmiti da hrvatski katolici dižu zastavu antifašizma a da se pritom nisu odrekli ni vjere niti hrvatske državotvorne misli, istaknuo je Stier. U današnjim promjenama ne smijemo dopustiti da Hrvatska nađe na strani snaga koje guše slobodu, sužavaju demokraciju u neku puku formu izbornih ciklusa, a pretvaraju državu u posjed manjine privilegiranih. Zbog toga treba otkriti i afirmirati tu tradiciju hrvatskog i kršćanskog antifašizma. O kojemu i Mate Krajina govori u ovoj knjizi kroz život mnogih Hrvata u Istri koji su to djelima pokazali. Zakoračimo u 21. stoljeće s jasnim idealom naše neovisne Hrvatske države u kojoj će se njegovati sloboda, demokracija, poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe, to su vrijednosti na kojima je stvorena moderna Hrvatska i to su vrijednosti koje možete iščitati i u ovoj knjizi, zaključio je Stier.

Vlč. mr. Jakovljević je održao izlaganje o odnosu obitelji Milovan  i bl. Miroslava Bulešića. Antun Milovan, istarski narodnjak, zauzeti pastoralni suradnik svećenika, duhovna vertikala obitelji i sela, odgojen u kršćanskom duhu neće se dati podjarmiti niti jednom sustavu u 20. stoljeću koji je duboko bio antiljudski i kršćanski, definirao je vlč. Jakovljević glavni lik knjige. On je u svojoj sredini bio apostol katoličkog tiska te monolitni stup čistoće vjere i njezin navjestitelj u izuzetno teškim vremenima, istaknuo je. Obitelj Milovan i Bulešić bili su i rodbinski povezani. Od samog početka ove dvije obitelji proživljavaju sudbinu istarskog čovjeka kojeg je ugnjetavao fašizam a poslije i komunizma. Međutim, od mlade mise, zasigurno i prije, pa do današnjeg dana isprepleće se život ovih dviju obitelji. Na koji način? Osim što su rodbinski povezani, posjećivali se i pripadali istoj Župi i dijelili sudbinu 20. stoljeća; njih još nešto više povezuje: mučeništvo i vjernost Crkvi i svom narodu.
Na večeri kod mlade mise vlč. Miroslava, u ime rodbine svoju čestitku je izrekao i Antun Milovan, koju je napisao putujući vlakom u Pulu na posao,  „Zahvaljujem Svevišnjem, s tobom, što se udostojao izabrati tebe iz naše porodice… Ti, novi Kriste, stajat ćeš čvrsto na braniku, kao nepomični stup, upirući prstom tamo gore otkuda jedino nam može doći pravi spas i blagostanje….“ jedan je citati iz te čestitke.

Sve sudionike ove mlade mise, svećenike i Antuna Milovana, Ivan Motika će opisati kao narodne neprijatelje. Za njega je mlada misa već u travnju 1943. bila neprijateljski čin. Nekoliko njih s ove mlade mise je ubijeno: vlč. Miroslav Bulešić, vlč. Ratimir Beletić, Antun Milovan.

Antun Milovan bio je uhvaćen 22. ožujka 1945., samo par tjedana prije završetka drugog svjetskog rata i ubijen od partizana. Sudbinu svog govornika s mlade mise doživio je i bl. Miroslav Bulešić. Bio je ubijen od istog sustava nakon dvije godine od završetka drugog svjetskog rata, zaklan nožem nakon krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947. Tko je Bulešića zaklao znamo. Ali i vlč. Miroslav kao i Antun Milovan imali su puno zajedničkog: ubijeni zbog vjere. Za Antunov grob ni danas ne znamo, a Bulešićevoj majci nisu dozvolili da sina pokopa u Svetvinčentu već je bio pokopan u Lanišću. Nakon 11 godina su dozvolili da se tijelo bl. Miroslava prenese u Svetvinčenat, ali na grobu nije smio biti nikakav znak; čak ni ime ni prezime. Partizanski tisak je nastojao obojicu ocrniti i opravdati one koji su počinili zločin. Vlč. Jakovljević je spomenuo kako su mons. Ivan Milovan kao porečki i pulski biskup te njegov brat pok. mons. Vjekoslav kao dijecezanski postulator u kauzi za beatifikaciju dali najveći doprinos da Sveti Otac proglasi vlč. Miroslava Bulešića blaženikom Katoličke i Apostolske Crkve.

Mučeništvo koje je živjela obitelj Milovan, koje i danas živi zbog nemogućnosti da joj se kaže gdje su zemni ostatci njihova oca, dovoljno govori o jačini duha prošlosti. Biskup Milovan, poput svog oca Antuna bit će spreman dati svoju žrtvu za svoju Crkvu i svoj narod, istaknuo je vlč. Jakovljević te zaključio, „Zašto je ubijen Antun Milovan? Odgovor na to pitanje dao je don RudolfoToncetich: „Ubijen je, jer je bio svet čovjek!“

Svoj osvrt na knjigu u kontekstu velikih književnih djela i povijesnih momenata dao je i književnik Daniel Načinović. On je svrnuo pozornost na pojedine članove u vrtlogu povijesnih zbivanja, primjerice majku Antunovu suprugu Eufemiju koja je proživjela mnoge neopisive strahote tih preteških vremena.

Autor knjige Mate Krajina se zahvalio mons. Ivanu Milovanu što je imao prigodu upoznati povijest njegove obitelj. Istaknuo je da istarska povijest ima mnogobrojne mučenike među kojima je i Antun Milovan, hrvatski narodnjak, antifašista i zauzeti vjernik laik. Potrebno je više pisati i govoriti o duhovnim velikanima naših mjesta koji čine mozaik naše povijesti, ali i vjere – napomenuo je Krajina. Autor je u svome obraćanju rekao kako ovu knjigu smatra nadahnućem Duha Svetoga i kao zakašnjelu satisfakciju mučenicima, a sebe kao kroničara i izvršitelja koji je u romansiranoj formi dodao malo emocije, duhovnoga poticaja i one pomalo zaboravljene kreposti – a to je zahvalnost. Antun Milovan, mučenik i svjedok mi je već desetljeće inspiracija i uzor. Bio je jedan od nas, sličan nama, koji je nastojao učiniti ovaj svijet boljim, svjestan da je Božje stvorenje, a da je samo Bog vladar svijeta. Kod mučenika Antuna Milovana zapažaju se znakovi svetosti, a i stradao je kao mučenik. Lako je mladiću u naponu ideala reći ‘ubijte me nisam kriv’, ali pokojni Antun je imao petero djece, što mislite kad vas ucjenjuju životom djece i njihovim sudbinama? On je sve to prihvatio i znao je što ga čeka. Posvjedočena svetost i  kršćanska dosljednost i to u laičkom staležu prvi je razlog nastanka ove knjige, kao i čisti primjer autentičnog katoličkog laika koji je za svoj račun, slikovito rečeno, navještao Krista, ljubav, mir i slobodu. Stoga, bez obzira na to što god tko mislio, žao mi je što oni drugi istarski mučenici nisu proglašeni blaženicima uz blaženog Miroslava Bulešića.  Antun Milovan bio je preteča napretka u ovome kraju, modernizirao je poljodjelstvo, osobito ratarstvo. Sve to potvrđuje činjenicu da upravo oni koji najsnažnije vjeruju  u vječni život čine najviše da poboljšaju i ova postojeći. To se i očekuje od kršćana. Ako čovjek vjeruje da životni put ne vodi nikamo neće ga odveć ozbiljno shvatiti, ako vjeruje, kao što je vjerovao Antun Milovan da taj put vodi u raj, onda zna da ga vrijedi održavati i na zemlji. Antun Milovan je nastojao životom dokazati da Evanđelje ne izvlači Crkvu iz svijeta, već naprotiv, poziva je da se afirmira i da što dublje uđe u svijet, no ne dopušta joj da se prilagodi svijetu. Antun Milovan je bio  ispravno poučen i znao je da Crkva mora sudjelovati kritički u društvenoj stvarnosti, u fašizmu, nacizmu, komunizmu, pa i demokraciji. Treći razlog nastanka ove knjige je je njegova kulturna i apostolska djelatnost: podučavao je djecu čitati i pisati hrvatski, držao je nagovore da ih vjerski pouči, pisao je duboka i snažna pisma, gotovo lirski se izražavajući hrabrio mnoge. Dijelio je knjižice i molitvenike koje su teškom mukom u Istru donosili vlč. Milanović i vlč. Pavić. Čitao je onodobni katolički tisak iz Zagreba i Sarajeva. Eklezijalno rečeno, na području laičkog apostolata bio je preteča II. vatikanskog sabora, rekao je uz ostalo autor naglasivši da je dio knjige posvetio biskupu Milovanu kako bi čitatelji osjetili duhovni miris okolnosti u kojima je nastala ova knjiga te je dočarao prozor koji ga je potakao, vidjevši biskupa kako na svetvinčentskom groblju moli za svoje roditelje. Teško je ljudima koji pokapaju svoje drage no još je teže onima koji to ne mogu učiniti, jer djelo je milosrđa mrtve pokopati, naglasio je autor. 

Na kraju se prigodnim zahvalama okupljenima obratio i mons. Ivan Milovan. On je svoje obraćenje zaključio riječima: „Svaki je hrvatski kraj, u starije i novije doba, prolazio kroz svoje specifične prilike. Tako i Crkva u tome kraju i narodu. Vjerujem  da se lik našeg oca Antuna Milovana, Istranina Hrvata, odvažnog i dosljednog svjedoka vjere i nevine žrtve zloćudnog komunizma, dobro uklapa u svjedočanstvo vjere Crkve Božje u Hrvatskoj tijekom prve polovice XX: stoljeća, kada su posebno zablistali divnim životom i mučeništvom bl. Alojzije Stepinac i bl. Miroslav Bulešić.“

Predstavljanju su, osim brojnih svećenika i vjernika iz raznih dijelova Istre, nazočili i mnogi predstavnici kulturnog života te javih institucija Istre.