U patnji smo pozvani ugledati se na Blaženu Djevicu Mariju
Blagdan Gospe Žalosne proslavljen u Murinama
U crkvi Gospe Žalosne u Murinama, ove je godine o njezinu blagdanu, 15. rujna, misno slavlje predvodio vlč. Benjamin Petrović, župnik susjednih župa Savudrija, Sveta Marija na Krasu i Kaštel. Koncelebrirali su preč. prof. dr. sc. Josip Grbac, župnik Umaga i dekan umaško-oprtaljski, koji upravlja i tom crkvom na umaškoj periferiji, vlč. Branimir Šapina, kapelan, te vlč. mr. sc. Maksimilijan Buždon, župnik iz Novigrada.
U pozdravu dobrodošlice dr. Grbac je napose pozdravio skupinu krizmanika, njih 25, koji su došli hodočasteći pješice iz Umaga u pratnji vjeroučitelja Davora Mirkovića. Vjeroučenici su propješačili 5 kilometara moleći krunicu, te su time nastavili povijesnu tradiciju hodočašćenja Gospi Žalosnoj.
Vlč. Petrović na početku prigodne homilije istaknuo da se o blagdanu Gospe Žalosne, ili Gospe od 7 žalosti, kako je negdje nazivaju, prisjećamo 7 događaja iz Marijina života u kojima prepoznajemo trenutke posebne boli koje je Marija pretrpjela samom činjenicom što je pristala biti majkom Otkupitelja. Tih sedam žalosti se u umjetnosti često prikazuje u sedam medaljona oko Gospina lika koji donose sedam prizora: kada joj je Šimun prorokovao da će joj mač boli probosti dušu, kada je s Josipom i tek rođenim Isusom morala bježati u Egipat kako bi izbjegla pokolju kojega je propisao kralj Herod, kada se Isus kao dvanaestogodišnji dječak izgubio u hramu dok su bili na hodočašću u Jeruzalemu, kada je izravno susrela svoga poniženog i izmučenog Sina dok je bio na svom križnom putu, kada je morala gledati Isusa dok su ga pribijali na križ, kada su mrtvo Kristovo tijelo skidali s križa i položili ga u njezino krilo, te kada je promatrala polaganje Isusova tijela u grob.
„Mi kršćani često puta zamišljamo da sveci nisu ni tugovali, da nisu ni strahovali, da nisu ni pjevali niti plakali, kao da su bili kamen, a ne čovjek i to pogotovo mislimo o Mariji. No ona je bila prava pravcata majka, žena od krvi i mesa, žena od tuge, žene od bojazni, žena od straha i žena od radosti“, rekao je vlč. Petrović te nastavio kao što je svakoj normalnoj zemaljskoj majci prirodno da strepi nad svojim sinom da se s njim raduje, da s njim tuguje smije se i plače, tako je bilo i s Marijom i ona je proživljavala sve ono što proživljava jedna zemaljska majka ali s tom razlikom da svaki put kada je uzela Isusa u krilo uzdahnuo je nad kolijevkom i vjerojatno izgovorila „Moj sin nije budući propeti.“ Znala je da će doći dan kada će ruke križa biti jače od njezinih ruku i njezina bol nije trajala jedan dan nego pune 33 godine bez prestanka i znala je da će doći taj dan, ali nije znala kada. Želio bih da danas razmišljamo o Mariji kao supatnici i o onome što od nje možemo naučiti, pozvao je propovjednik.
Svi mi ljudi imamo nasušno potrebu za suosjećanjem. Današnjim blagdanom Marija nam daje jednu lekciju pravog i istinskog suosjećanja. Marija pati zbog Isusa, ali i trpi skupa s njime, proživljava njegovu bol kao vlastitu. Ona je i sama patila i željela je da joj sin bude spašen od smrti i vjerujem da je čak željela i to i više nego što je to želio sam on. Jer što bi drugo mogla poželjeti jedna majka nego da isti bude spašen ali u isto vrijeme Marija je ujedinjena sa svojim sinom. Potpuno je predana volji Oca, nema optužujućeg pitanja „Zašto?“, „Zašto si to dopustio?“ „Zašto, moj sin pa nikome nije zla učinio?“ Zbog toga je Marijino suosjećanje pravo, čisto i otvoreno. Na sebe je istinski preuzela patnje Sina i prihvatila volju Očevu, Božju volju koja daje pobjedu nad trpljenjem i patnjom“, rekoa je propovjednik te naglasio da u našem suosjećanju često nema iskrenosti, ne razumijemo tuđu bol. Za svoju patnju tražimo krivce, često optužujemo Boga za ono što nas je snašlo.
Propovjednik je u nastavku homilije istaknuo da, po uzoru na Krista, moramo imati razumijevanja za one koji nam ne umiju pružiti utjehu u trenucima boli, a od kojih mi to očekujemo. I u trenucima vlastite boli mi još toliko toga možemo pružiti, možemo, hrabriti i utješiti bližnje. Od Marije možemo naučiti na ne osuđujemo, da molimo da nam, po njezinu zagovoru, Bog udjeli snage za nositi križeve koje nam život donosi, zaključio je vlč. Petrović. (G. Krizman)