U Draguću gostuje izložba „Majstor od Zadobarja“

U petak, 14. rujna 2018. u Kući fresaka u Draguću je otvorena izložba “Majstor od Zadobarja”, o srednjevjekovnom fresco slikarstvu u kapeli sv. Antuna Pustinjaka u Zadobarju nedaleko Karlovca.

Izložbu su osmislili kustos Igor Čulig iz Gradskog muzeja Karlovac, dr. sc. Rosana Ratkovčić sa Sveučilišta Sjever i dr. sc. Vlado Mikšić, vanjski suradnik na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta i svećenik.

Izložba je do sada gostovala u nekoliko muzejskih i galerijskih prostora u Hrvatskoj, a od 14. rujna do 1. studenog 2018. godine izložba gostuje u Kući fresaka u Draguću – Casa degli affreschi a Draguccio.

U unutrašnjosti kapele sv. Antuna Pustinjaka u Zadobarju identificiran je najbolje očuvan ciklus zidnih slika u kontinentalnoj Hrvatskoj. Majstor je sa svojom radionicom bio uposlen i u drugim crkvama te se na izložbi tematiziraju još neki primjeri zidnog slikarstva u karlovačkom i žumberačkom kraju: crkva sv. Nikole u Žumberku, kapela u Volavlju, crkva sv. Martina pod Okićem i kapela u Sveticama. Radi se o putujućim „horvaškim malerima“, kako su ih zvali u obližnjoj Sloveniji, koji dekoriraju crkve prema narudžbi po već postojećim skicama i žive sa ljudima toga kraja gdje rade pa i njihove motive ubacuju u već postojeće šablone. U kulturnom krugu koji se izložbom predstavlja može se vidjeti i utjecaj Frankopana koji su u ovom kraju i u obližnjoj Sloveniji imali svoje posjede te su angažirali majstore za rad na sakralnim objektima.

Organizatori izložbe su Gradski muzej Karlovac i Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije, a u organizaciji gostovanja pridružuje im se Kuća fresaka u Draguću – Casa degli affreschi a Draguccio Povijesnog i pomorskog muzeja Istre – Museo storico e navale dell’Istria.

To je otvorenje bila prigoda da se od renomiranih stručnjaka čuje pregršt zanimljivih činjenica, osvrta i pojašnjenja o zidnom slikarstvu u kontinentalnoj Hrvatskoj. Izložba je prvi put predstavljena u Karlovcu, na Dubovcu, potom na dvije zagrebačke lokacije te sada i u Istri, u Draguću. Na otvorenju u Draguću osim autora izložbe, okupljenima su se obratili suorganizatori, ispred Povijesnog i pomorskog muzeja Istre ravnatelj Gracijano Kešac, voditeljica Kuće fresaka u Draguću Sunčica Mustač te pročelnik Upravnog odjela za kulturu Istarske županije Vladimir Torbica.

Srednjovjekovno selo Zadobarje može se smatrati eponimskim za anonimnog kasnogotičkog freskoslikara koji je svoj najveći poznati rad načinio u tamošnjoj kapeli posvećenoj svetom Antunu Pustinjaku. Današnje Zadobarje nalazi se na području grada Karlovca, dok druge radove ovog majstora i njegove radionice nalazimo u obližnjim mjestima Svetice, Volavlje, Sveti Martin pod Okićem i Žumberak.

Otkrivene 2005. godine, a potom i restaurirane, zidne slike u kapeli svetog Antuna Pustinjaka u Zadobarju ističu se kao razmjerno dobro očuvana cjelina koja obuhvaća istočni, sjeverni i južni zid današnjeg svetišta. Prema glagoljaškom grafitu u apsidi, nastale su 1539. godine. Otkriće i restauraciju zadobarskih slika opisala je povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Marinka Mužar, a rekonstrukciju slikareva opusa, uz interpretaciju u regionalnom kontekstu, objavila je povjesničarka umjetnosti Rosana Ratkovčić. Restaurator slika je Damir Facan-Grdiša.

U srednjovjekovnoj Hrvatskoj zidne slike su definirale crkvene interijere i bile glavni vizualni medij za prijenos vjerskih sadržaja. U kontinentalnom dijelu Hrvatske ove slike su sačuvane uglavnom fragmentarno, a većinom su otkrivene razmjerno nedavno, ispod novijih slojeva žbuke. Više je od osamdeset lokacija s takvim nalazima, a nova otkrića su vjerojatna. Razlozi za ovu situaciju su raznoliki: spomenuto područje je bilo izloženo ratnim sukobima i okupaciji za vrijeme osmanske vladavine, a razdoblje obnove nakon osmanske vlasti odvijalo se u baroknom stilu, često uz proširenje postojećih crkvenih građevina i uklanjanje starijeg oslika. Također, ponegdje je zabilježen ikonoklazam ne samo u okviru kršćansko-islamskih različitosti već i onih između katolika i protestanata. Čak je i akademski interes za ovu temu, pa tako i čuvanje ovih umjetnina, bio slab u većem dijelu 20. stoljeća.

Zidne slike u Zadobarju su među najkasnijim primjerima gotičke umjetnosti koja u ruralnim područjima seže duboko u 16. stoljeće, dok su suvremene feudalne elite i urbane zajednice već usvojile renesansnu umjetnost i kulturu. Četrdeset godina nakon njihovog nastanka osnovan je grad Karlovac, kao rani primjer renesansnog “idealnog grada” odnosno kao šesterokraka zvijezda s ortogonalnom mrežom ulica i bastionskim sustavom. Smješten je na sutoku rijeka Kupe i Korane, na području koje je više od stoljeća bilo granica između Habsburškog i Osmanskog carstva.

Jezgra slikarskog stila Majstora od Zadobarja je kasnogotička, s linearnim oblikovanjem i jednostavnom paletom crvene, žute, plave i zelene boje. Iz slikanja tijela, draperija i arhitekture izrasta ornamentalni učinak cjeline, nadopunjen bordurama koje dijele različite scene i organiziraju slike na zidu. U biblijskim pripovijestima sudjeluju uglavnom samo najvažniji likovi, uz poneku iznimku, kao što je povorka u Poklonstvu kraljeva. Njihove geste su oskudne, ali „čitke“ i značajne, a tek je povremeno potrebna nešto veća dubina prostora da se prikaže odnos između dva-tri lika odnosno mjesto zbivanja. Općenito govoreći, ovo kasno srednjovjekovno slikarstvo ima iza sebe nekoliko stoljeća kontinuiteta i ne ustručava se upotrijebiti svoje „stilsko pamćenje“. Primjerice, u zaobljenoj romaničkoj apsidi u Zadobarju (najstariji dio crkve), ikonografski program je također tipično romanički: na svodu se nalazi prizor Maiestas Domini, a ispod kolonada s apostolima. S druge strane, poneki motiv očituje otvorenost za novine: odjeća nekoliko likova i arhitektura koja ih uokviruje pripadaju renesansi.

Slikarstvo ove male ruralne crkve na brijegu u blizini rijeke Dobre je izdanak regionalne prakse koja se u 15. i 16. stoljeću širila iz Hrvatskog primorja prema unutrašnjosti na sjever i istok, uglavnom usporedno širenju posjeda plemićke obitelji Frankopan, poznatih pokrovitelja umjetnosti i književnosti. U tom pogledu je ovaj slikarski stil također usporedan širenju glagoljaške pismenosti i književnosti. Slikari su uglavnom anonimni, uz izuzetak nekoliko imena sačuvanih u župnim knjigama. Bili su školovani u gradskim radionicama u Hrvatskom primorju i često su putovali u unutrašnjost, na područje današnje Hrvatske i Slovenije. Slovenski povjesničari umjetnosti su prepoznali radove ovih slikara na oko 25 lokaliteta, rasprostranjenih od Bele Krajine do Ljubljane. Najčešće korištena tehnika je fresco-secco, pri čemu se slikalo na suhoj žbuci ili na svježem vapnenom premazu. U svakoj crkvi, često u nevelikom prostoru, ovi slikari bi ispričali “cjelovitu priču”, od početka do kraja povijesti, od Postanka do Sudnjeg dana. U skladu s kozmologijom svojega vremena, koja je podrazumijevala orijentaciju svetišta crkve na istok i razrađenu ikonografsku topografiju, prikazali bi Nebo, Zemlju, Pakao…

U svakom pogledu, njihova umjetnost je bila bliska običnim ljudima. Na primjer, u Zadobarju se na prikazu Adama i Eve protjeranih iz zemaljskog raja mogu zapaziti tipični seljački alati, a sveti Antun prikazan je s nekim osobinama pastira koji čuva svinje. S druge strane, feudalne elite postaju predložak za svete vitezove i kraljeve. Neki autori promišljaju o možebitnoj povezanosti između prikaza svetog Stjepana i njegovog imenjaka iz obitelji Frankopan, zaštitnika kapele koja se nalazila na njegovom imanju. Naime, Zadobarje je bilo dio novigradskog vlastelinstva, tada u posjedu ozaljske loze Frankopana.

Nije, međutim, opravdano naglašavati samo regionalna obilježja ove umjetnosti koja sudjeluje u kasnom razdoblju međunarodne gotike. Općenito govoreći, prilikom planiranja ikonografskog programa crkve, slikari i naručitelji su kao predložak koristili Bibliu Pauperum (slikovnu bibliju) i grafičke listove, često nastale na području Njemačke i Nizozemske, primjere zajedničke zapadne ikonografije. Za Zadobarje zasad nisu poznati neki određeni predlošci.

Ova izložba nudi doživljaj umjetničke prakse koja je jednom bila značajno obilježje hrvatskog kulturnog krajobraza, no koja je često tretirana kao marginalna.