Trodnevnica u susret godišnjici posvete župne crkve

Vjernici župe sv. Peregrina proteklih su pet godina živjeli s prisjećanjem na misije kroz koje  su ih duhovno obnovili fra Emanuel Hoško i o. Rozo Brkić, odgojitelj mladih franjevaca koji ovih dana ponovno pohodio Umag. On je održao trodnevnicu od 16.-18. rujna kao svojevrsnu pripravu za najavljenu proslavu 250-godišnjice posvete župne crkve Uznesenja BDM koja je zbog nezapamćenog nevremena i poplave odgođena. Bio je to izniman duhovni događaj, kroz osebujno kazivanje o svemogućem i milosrdnom Bogu, Spasitelju Isusu Kristu i najsavršenijoj vjernici Djevici Mariji, za brojne vjernike koji ovom prigodom iznova pronađoše svoj mir u nadahnutoj riječi fra Roza Brkića poslije misnih slavlja u kojima su sudjelovali don Rudi Koraca, umaški župnik, o. Mirko Vukšić, župnik Materade, Kršeta i Petrovije, te đakon Ivan Kisegi.

Fra Brkić je na blagdan mučenika Kornelija i Ciprijana, govorio o dobrostivom i milosrdnom Isusu koji je bez odgađanja položio svoj život za naše vječno spasenje, što ne treba nikada smetnuti s uma, naglasio je te istaknuo  „Molimo jedni za druge, ne budimo suci, jer samo Bog može suditi. Nema tog grijeha koji je veći od Božjeg Milosrđa, a što potvrđuje i

Dobro znani prizor pokajanja grešnice koja vapi za spasenjem ulazeći u kuću farizeja Šimuna za Isusom i padajući ničice, dotiče mu noge i suzama ih pere, a kosom briše. Tim činom Isus je i sam postao okaljan, ali ju je očistio“. Dok je Šimun u ženi vidio samo njen grijeh i čudio se Isusovu postupku, osuđujući je – On po Ocu iskazuje milost grešnici i tako potvrđuje da ni jedan grijeh ne može udaljiti od Boga ukoliko to sami želimo, rekao je predvoditelj.  Do svakog čovjeka i njegova spasenja Bogu je itekako stalo, stoga je propovjednik potkrjepio tu činjenicu riječima: „Ne prezirimo nikoga, oslobodimo se zavisti i ljubomore. S pouzdanjem u Boga i Sinja Njegova prihvaćajmo i nosimo svoj križ u kojemu je spasenje, budimo uvjereni da se sve kušnje mogu nadvladati kroz to zajedništvo. Čovjek se ničega ne treba bojati, jer je pod Božjom paskom“. Potom je obavljeno klanjanje i molitva Presvetom.

Kakav sve čovjek može biti iskusili smo sami kroz životnu svakodnevnicu, pojasnio je kroz nekoliko primjera fra Rozo Brkić drugog dana svoga kazivanja. „Iako ga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, čovjek se nerijetko priklanja nečastivom, čak do te mjere da je izdao i na križ izmučenog razapeo Otkupitelja ljudskoga roda. To pokazuje da ljudskoj zloći i kamenom srcu nema kraja, iako milosrdni Bog toliko ljubi svijet da je svog Sina darovao za otkupljenje grijeha, čovjekovo spasenje i život vječni. Isus nam se daruje u najljepšem obliku u prilikama kruha i vina, kao na posljednjoj večeri s učenicima“.

Dobri nas Bog uvijek iznova preporađa ljubavlju i milosrđem,  a čovjek sam odlučuje hoće li k Bogu ili od njega, često zaboravljajući da sve što imamo dar je Božji. S tim u vezi fra Brkić je naglasio: „Sve to uživamo, a k tome još nismo zadovoljni i zahvalni. Zaboravljajući da ništa nije uzvišenije od samoga Boga. Ulaznica za blaženstvo nebesko je, kako Isus reče: ‘Ono što (ne)učiniste jednom od moje najmanje braće meni (ni)ste učinili’. Po tim i takvim djelima i Božjem Milosrđu može ostati uz One kojima sve dugujemo, pa i ovozemaljski život“. Na kraju drugog dana održana je pobožnost križnog puta.

O tome kako nam Isusova Majka pomaže u istinskoj vjeri moglo se čuti iz promišljanja trećeg dana. Ona je čvrsto povjerovala u Božji plan, ne dvojeći ni jednog trenutka, još manje sumnjajući. „S vjerom u Boga sve se okreće na bolje, samo trebamo dopustiti da uđe u naša srca, upravo onako kako nam je (u)dahnuo život. Bog je dao da se dogodi život, a ljudi, čak i vjernici zauzvrat čine zločin – od majčine utrobe radeći grobnicu. Možemo biti grešni, ali ne suditi o životu, jer samo tada nam se ne umanjuje Njegova ljubav. Kod Majke Sina Božjega nastojimo izmoliti čežnju za Onim kojim nam se u euharistiji daruje i ozdravlja nas. Iako je nevidljiva Božja ruka je prisutna, u svoj tjeskobi i boli koja nas može pohoditi kao i Mariju, no ona u vjeri ostaje postojana. Vjera je dar, a ne privjesak. Neka Isus bude naša vjera, kako je to rekao sv. Franjo, a onda će Bog ulaziti u naše živote i ozdravljati nam dušu i srce“, uz ostalo je prispodobio o. Rozo Brkić.

Mijat Gavran