Treća korizmena nedjelja – C

Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! (Lk 13, 1-9)

Komentar evanđelja treće korizmene nedjelje napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Riječ Gospodnja.

Svaka riječ koju Bog upućuje čovjeku, traži od njega ne samo pažljivo slušanje, nego iznad svega izbor života koji je posljedica slušane riječi. Nije bitno mjesto koje Bog bira da bi svoju riječ uputio čovjeku: to može biti neko misteriozno i fascinantno mjesto u kojem se može susresti Boga u intimnosti dijaloga i u pogledu punom čuđenja i divljenja, kakvo je i Mojsijevo iskustvo na Horebu u današnjem prvom čitanju. A može biti i u svakodnevnim dramatičnim i uznemirujućim događajima koji zahtijevaju razlučivanje da bismo u njima otkrili smisao riječi života, kao i u prvom dijelu današnjeg evanđelja. U svakom slučaju, u trenutku kada čovjek u svome životu prihvaća tu riječ, njegov život se mora promijeniti, mora doći do pomicanja, promjene puta, mora doći do obraćenja.

Tako se dogodilo i s Mojsijem u predivnom susretu s misterioznim glasom koji ga poziva iz gorućeg grma. Približiti se Bogu, biti od njega pozvani i prepoznati imenom, biti svjesni Božje različitosti i svetosti, prihvatiti objavu njegovog lica i neopisivog imena, pokriti lice svjesni vlastite nedostojnosti, biti poslani svjedočiti Božju sućut prema svome narodu – sve su to različite etape radikalnog obraćenja kroz koje i Mojsije prolazi polazeći od susreta s Božjom riječi iz gorućeg grma. Od tog trenutka, od tog susreta, Mojsije ima drugačiji odnos s Bogom, s narodom i sa samim sobom. Njegovo srce prihvaća Božji plan. Otkrio je božansku inicijativu koja ne može biti uvjetovana ljudskim hirom. Nije više on taj koji odlučuje, nego je Bog taj koji ga šalje. Mojsije dolazi do razine da sluša Božju istinu, i od tada ne sluša više sebe nego poput Abrahama primoran je prepustiti se da ga vodi Bog i njegova riječ.

Ista promjena života polazeći od slušane riječi – to je poruka koju nam nudi današnje evanđelje. Isusova riječ nasuprot dva događaja koja su se dogodila i kratka prispodoba o smokvi koja ne donosi ploda, poziva nas da iščitavamo Božje riječi u događajima povijesti. Riječ je o prijelazu iz života na površini prema životu u dubini, u život obraćen prema Božjoj logici. Nasuprot dramatičnim događajima, učenik je pozvan uključiti moć rasuđivanja u kojem se mora uključiti kao vjernik. Postoji iluzorno razlučivanje koje razdjeljuje dobre od loših u ime pravde (prispodoba od kukolju) ili doživljava zlo kao nešto neizbježno i fatalno. Razlučivanje na koje nas Isus poziva otvara nas iščitavanju povijesti na dublji način: vrijeme koje nam je darovano valja promatrati u svjetlu spasenja i u svjetlu Božje riječi i Boga koji voli život i poziva nas da ga dijelimo s njim. Svi događaji, iščitavani ovim pogledom, mogu biti prilika da živimo svoju odgovornost, da mijenjamo način svoga razmišljanja i života, ali iznad svega da mijenjamo naš način odnosa s Bogom.

Vrijeme darovano čovjeku gledano kroz obraćenje postaje vrijeme Božjeg strpljenja. Prema tome nas okreće kratka prispodoba o neplodnoj smokvi. Djelovanje raznih likova u ovoj prispodobi proteže se od očitog do nevjerojatnog. Očito je, za gospodara vinograda, da želi posjeći stablo smokve, zasađeno u vinogradu, koje nakon više godina ne daje željeni plod (riječ je i o slici vinograda koji izrodi vinjagu). Ono što je nevjerojatno jest odgovor i stav vinogradara na gospodarevu zapovijed: “Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.” Riječ je o prijedlogu koji je na granici apsurda: kako bi ovo sterilno stablo moglo donijeti plod? Ipak ovaj vinogradar ima pogled koji ide iznad očitog promašaja života same smokve: ostavlja mogućnost budućeg vremena uz dodatnu brigu, možda će izrasti u stablo koje će moći dati plodove. “Posijeci je… ostavi je!” dvije kratke rečenice u ovom razgovoru koje podsjećaju na razgovor između Boga i Abrahama o razorenju i uništenju grešnih gradova. Poput Abrahama, i ovaj vinogradar izranja želju za životom koja, usprkos tvrdoj i teškoj odluci, ostaje uronjena i u srcu gospodara. Prispodoba nam otkriva način Božjeg djelovanja. Bog je strpljiv i njegov pogled ide daleko, samo on može podnositi i trpjeti zlo s tolikim strpljenjem, sigurnošću i povjerenjem, jer zna kada će i kako reagirati. Njegovo strpljenje je prostor i vrijeme darovano za obraćenje i spasenje. Zato je Božje ponašanje takvo, nasuprot nama koji smo tako nestrpljivi, i strpljenje nam izgleda besmisleno. Pred Bogom i u njemu ono što je nemoguće postaje moguće. Božje strpljenje ima lice, a to je sam Isus. Kako da u vinogradaru, koji moli još koju priliku, ne prepoznamo Isusa i njegov način, koji je došao pozvati grešnike na obraćenje? U ovoj prispodobi Isus govori o svome poslanju: tri godine naviještanja Božje riječi, čekanja da narod donese ploda i na kraju posljednji i krajnji pokušaj “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju… i ne htjedoste!”

Prispodoba ostaje otvorena: ne govori koje je krajnje stanje i konačni rezultat. Sve je ostavljeno i otvoreno prihvaćanju nove mogućnosti, nove prilike i darovanog vremena. Tu počinje ozbiljnost obraćenja. Prostor koji nam je darovan nema drugog razloga niti smisla nego da budemo u Božjem srcu. I nema druge snage koja može probuditi stvarno obraćenje osim Božjeg strpljenja i milosrđa. Bog ima pogled koji ide iznad naših mogućnosti, našega prosuđivanja i ocjene, pogled koji ide iznad našega srca. Bog gleda stvari drugačije, širokim pogledom, kao što se vinogradar zna nositi s teretom vremena iščekivanja i za to vrijeme ne odustaje od rada, ima povjerenje u mogućnosti zemlje i tla te misli na plodove koji mogu sazrjeti. On nije posadio stablo da bi da posjekao, nego da ubere plodove.