Tićan: Proslava sv. Panteleona

U srijedu 27. srpnja Crkva se spominje Sv. Panteleona. Možda je mnogima nepoznata činjenica da na području naše biskupije postoji njemu posvećena crkva, i to u mjestu Tićan, koje po crkvenom ustroju pripada Župi Sv. Vital – Brig u Porečkom dekanatu, no vjerojatno je poznatije zbog povezanosti sa astronomskim projektom zvjezdarnice u realizaciji Astronomske udruge Višnjan.

Crkva sv. Panteleona mučenika izgrađena je u XVII. stoljeću na mjestu starije (srednjevjekovne) crkve. Na pročelju ima preslicu sa dvama oknima i dvama zvonima. Pred crkvom se nekada nalazila lopica od koje su do danas očuvane samo kamen klupe. U crkvi se nalazi kamnei oltar s palom Raspet5i Isus, sveti Panteleon i sveti Antun Padovanski.

 Ove je godine u crkvi sv. Pateleona misu njemu u čast predvodio vlč. Leonardo Krkan, župnik Vižinade i Sv. Vitala – Briga. Sveti Pantaleon bio je liječnik, ranokršćanski mučenik, a danas ga se zaziva kao pomoćnika u nevolji. Spomendan mu se slavi 27. sprnja. Uz sv. Luku Evanđelistu te svetu braću Kuzmu i Damjana, Pantaleon je zacijelo najveći liječnik među kršćanskim svecima. Rođen je oko 283., u Nikodemiji, u maloazijskoj pokrajini Bitiniji. Premda mu otac Eustorgije, kao visoki carski dužnosnik, bijaše vjeran starim bogovima, majka Eubula, od ranije kršćanka, odgojila je sina u duhu svoje religije, ali ga nije krstila. Kako je rano ostao bez majke, otac ga uputi u dobru školu, gdje će najprije na grčkom učiti filozofiju i retoriku, a zatim nastaviti studij medicine u školi poznatog carskog liječnika Eufrazina. Prema kasnijim zapisima bizantskog pisca Simona Metafrasta, Pantaleon će, kao najbolji među učenicima, uskoro postati i jedan od najuspješnijih i najcjenjenijih liječnika u pokrajini. Glas o njegovim sposobnostima stići će i do cara Galerija Maksimilijana, koji ga pozove u svoju službu. No, na putu prema dvoru, Božjim proviđenjem, Pantaleonu priđe Ermolan, starac koji je do tada preobratio nebrojene pogane, i pozove ga na razgovor. Nakon nekoliko susreta Pantaleon dolazi do spoznaje koja će mu iz temelja promijeniti ne samo shvaćanje o njegovom pozivu, već će mu bitno predodrediti dalji život. Sažeta u nekoliko riječi, starčeva poruka je glasila: “Hipokratovi i Galenovi lijekovi od slabe su koristi bolesnicima jer istinski liječnik tijela i duše je Krist; s njegovim imenom moći ćeš liječiti svako zlo.” Nije trebalo dugo čekati priliku da se to i provjeri. Pozvan da pomogne zamrlom dječaku kojeg je ujela otrovnica,

 Pantaleon se sjeti Ermolanove poruke. Ne oklijevajući, mladi liječnik izreče kratku molitvu i dogodi se prvo od čudesnih ozdravljenja koje će ga uskoro proslaviti. Istodobno dok se probuđeni dječak podigao i veselo otrčao, u drugom kutu otrovnica se sklupčala i uginula. 

Nakon toga čuda Pantaleon ode k starcu Ermolanu te se krsti, a isto će, nakon nekoliko sličnih čudesnih ozdravljenja, pred smrt učiniti i njegov otac. Ostavši sâm, Pantaleon razdijeli očev imetak i uputi se među puk te nastavi besplatno liječiti bolesne. Na glas o njegovim čudnim ozdravljenjima počeše mu pristizati ljudi iz svih krajeva Bitinije, što će dodatno razljutiti druge liječnike te će Pantaleona prijaviti vlastima zbog krivovjerstva. Upriličeno je ispitivanje optuženoga i svjedoka pred samim carem. Kad je potvrdio da mu je Pantaleon, uz Kristovu pomoć, vratio vid, progledalom slijepcu razbješnjeli car da odsjeći glavu. U uvjerenju da će uspjeti javno dokazati da je Pantaleon prevarant, na suđenje donesu bolesnika koji je dugo ležao oduzet u krevetu. Nakon što su carevi i svećenici uzalud zazivali Dijanu, Jupitera, pa i Eskulapa, a bolesnik se nije ni pomakao, car pozove Pantaaleona da on primijeni svoje “čarolije”. Bez mističnih pokreta i velikih riječi, Pantaleon izgovori običnu molitvu i oduzeti se čovjek u tren uspravi te, zahvalivši liječniku, sretan napusti sudnicu.

Na to, uvrijeđen i pred narodom ponižen, car presudi Pantaleonu ssmrtnu kaznu u najtežim mukama. I zaista, uslijedila je jedna od najgroznijih tortura – javno su ga žarili bakljama, trnjem derali kožu, gušili… No, uzalud: Svetac je sve to s lakoćom podnosio. Nije mu naudilo ni rastaljeno olovo u kojega su ga uronili, a lanci u koje bijaše zakovan sami se raspadoše, sablja kojom mu krvnik htjede odrubiti glavu smekša se i savije u doticaju s vratom, a krvniku bi istog časa oduzeta desna ruka. Tek u ponovljenom pokušaju mučeniku bi odrubljena glava, a tada mu iz vrata, umjesto krvi, poteče mlijeko, a stup uz koji je bio prikovan istog časa oživi u maslinovo stablo puno plodova. Premda se ne zna gdje je završilo Pantaleonovo mrtvo tijelo, predaja spominje neku pobožnu ženu koja je krišom uspjela u bočicu spremiti malo svečeve krvi i sačuvati je kao dragocjenu relikviju. Nakon puno godina, točnije 1112., uz brojne peripetije, mornari donose bočicu u Ravello, u južnoj Italiji, gdje se i danas čuva u crkvi samostana bazilijanaca. U međuvremenu je izdvojeno po nekoliko kapi krvi i stavljeno u ampulice koje se čuvaju u crkvama u: Rimu, Bariju, Napulju, Veneciji, Lancianu i Madridu. Da je riječ o zaista jedinstvenim relikvijama, dokazuje neobjašnjen fenomen koji se, navodno stoljećima, istovjetno i istovremeno, ponavlja sa svim uzorcima krvi, neovisno o tome gdje se nalaze. Otprilike oko 27. srpnja, Svečeva blagdana, pa do 14. rujna, blagdana Sv. Križa, tamna masa u bočicama pretvori se u pjenušavu crvenkastu tekućinu, da bi se nakon toga opet vratila u prvotni oblik.

Svečev kult podjednako je raširen na Istoku i na Zapadu, gdje ga se zaziva u najrazličitijim prilikama i mnogim bolestima, a kao svojevrsna specijalnost pripisuje mu se pomoć kod grčeva u trbuhu te hernije (kile) i hidrokele (nakupljanja tekućine u mošnjama). Uz to, u našoj se tradiciji štuje kao jedan od četrnaest svetih pomoćnika. Za razliku od preostale trinaestorice, kojima se pripisuje ograničen broj dijagnoza, uz sv. Pantaleona stoji samo atribut “liječnik”, kao dovoljan dokaz o uvažavanju njegova liječničkoga umijeća. (izvor: sveci.net)