Svjedoci vjere 20. stoljeća i “muk istarskih jama”

Ovogodišnju misu za žrtve totalitarnih režima, održanu u Pićnu, predvodio mons. Ivan Milovan, istaknuo je kako su „mučenici i svjedoci vjere 20. st. u Istri  ponos i slava naše Crkve porečke i pulske; upravo su oni, velikim dijelom, iznijeli vjeru kroz povijesne tjesnace.“

Ovogodišnja korizmena duhovna obnova za svećenike, redovnike i redovnice Porečke i Pulske biskupije održana je u Pazinskom kolegiju, u ponedjeljak, 11. ožujka 2019. godine. Okupilo se je pedesetak sudionika. Duhovnu obnovu predvodio je franjevac o. Bernard Barbarić, gvardijan samostana na Trsatu, u Rijeci. Nakon razmatranja uslijedilo je pokorničko bogoslužje i mogućnost za pojedinačnu ispovijed.

Kao i svake godine, u nastavku te korizmene duhovne obnove održana je koncelebrirana sveta misa spomena i molitve za sve žrtve totalitarnih režima. Ove je godine za tu misu odabrana pićanska župna crkva. Misu je predvodio mons. Ivan Milovan, biskup u miru, uz koncelebraciju više svećenika te uz nazočnost župljana pićanske župe i okolice.

 

Biskup je prigodnu homiliji započeo podsjetivši kako smo upravo zakoračili u korizmu, to posebno vrijeme označeno pozivom na obraćenje i pokoru i kršćanskim govorom o smislu patnje i križa; pobožnost pak Križnog puta stavlja nam posebno pred oči Onoga koji je „naše slabosti na se uzeo“ te nevin podnio sramotnu smrt, da nama slabima i grješnima podari oproštenje i pomirenje s Ocem te dade nadu života u slavi, rekoa je mons. Milovan.

Naveo je u nastavku odlomak iz homilije održane u prosincu Svete godine 2000. – na danu Spomena mučenika i svjedoka vjere XX. st. – u misi prigodom otkrivanja velikog kamenog spomenika kod crkve Svete Marije Svetomore nedaleko Žminja:

„Mi se u ovoj euharistijskoj žrtvi posebno spominjemo naših mučenika i svjedoka vjere 20. st. u Istri. Oni su ponos i slava naše Crkve porečke i pulske. Upravo su oni, velikim dijelom, iznijeli vjeru kroz povijesne tjesnace. Na njima je najjače zablistala snaga vjere koja ljubi, ustraje, oprašta, moli i svjedoči… A Crkva u Istri je, poput Crkve na drugim hrvatskim prostorima, prošla svoju Kalvariju u ovom tragičnom XX. st.“

„Ponajprije, nakon Prvog svjetskog rata, kad je zabranjivano ono što je uvijek bilo slobodno, normalno i sveto: govoriti, moliti, pjevati, slaviti misu na materinjem jeziku, kada su se isklesavale riječi čak s nadgrobnih spomenika, napajalo ricinusom, spaljivale stare župne knjige i matice, a mnogi su službenici Crkve odvođeni na tzv. ‘sigurna mjesta’ ili protjerivani; uslijedila je tada prava seoba naroda iz Istre.“

„Potom u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, kad je nova ideologija nasiljem uklanjala, čak masovno, one koji je nisu prihvaćali i tako prouzročila nebrojene patnje ljudi, šikaniranja, ponižavanja i same užase smrti. Stradavali su zbog vjere mnogi – i svećenici i vjernici laici – podnoseći prijetnje i teror, a mnogi su prihvatili i samu okrutnu smrt. Njihovi su grobovi često ostali nepoznati, a kosti im još leže u dubokim jamama po ovoj našoj dragoj pitomoj Istri. Mi ih se ovdje svih spominjemo, svima njima podižemo ove kamene spomenike. Jer oni su bili ti kameni monoliti, koji su ostali nepomični u vjeri, izdržali okrutne patnje i mučenja – kakva je samo Sotona mogao izmisliti – natopivši svojom krvlju ovu našu crvenu zemlju. Abelova je nevina krv vapila u nebo za osvetom, Kain je zbog te krvi bio trajno obilježen žigom na čelu. Ova nevino prolivena krv stapa se s Kristovom i samo vapije za oproštenjem i izmirenjem.

„Među svim tim svjedocima vjere, i to kad su vremena već donekle bila mirnija, nakon rata, žrtvom života platili su svoju vjernost svećenici, 1946. Francesco Bonifacio u Krasici i 1947. Miroslav Bulešić u Lanišću.“

Danas smo na ovoj misi spomena ovdje u Pićnu, u središtu širokog područja Pićanštine i okolice, koje je također obilježeno teškim ratnim stradanjima naroda od ’43. do ’45., podsjetio je biksup, te nadodao, nedavni veći dopis u Glasu koncila, o istarskim jamama, pisan upravo iz ove župe, vapaj je ali i podsjetnik na „muk istarskih jama“, tih zlokobnih mjesta u kojima su strašnom smrću skončale stotine nevinih. Jame Pićaštine, Gračaštine, Plominskog zaljeva, mjesto partizanskog zatvora na obroncima Učke iznad Kožljaka: sva su ta mjesta i dalje – evo već 74 godine nakon završetka rata i 30 godina od demokratskih promjena – pokrivena mukom ali i gorčinom i bolom živih, zato što još uvijek tim žrtvama nije iskazano ljudsko poštovanje i pijetet te omogućen kršćanski pokop, rekao je mons. Milovan.

Pok. svećenik Ivan Grah, na kraju svojih zapisa o brojnim nevinim žrtvama komunizma na području Istre, napisao je kako djeluje nevjerojatno i zastrašujuće da su takve grozne zločine činili naši domaći ljudi, krštene duše, koje su se u jednom času posve predale zločinačkoj ideologiji velike laži, slijepe mržnje i sirova nasilja.

Prigodom nedavnog otkrivanja ploče na rodnoj kući svećenika Zvonimira Brumnića o 20. obljetnici njegove smrti, u Funčićima kod Lindara, podsjetio je biskup, spomenuli smo se tog plemenitog čovjeka, koji je uz ostalo na jesen ’43., nakon njemačke ofenzive i velikog stradanja, paleži i pokolja ljudi na Pazinskom polju, kako je netko kasnije izrazio, poput starozavjetnog Tobije obilazio onim krajem te pokupljao leševe ljudi po zgarištima i poljima i pobrinuo se za njihov ukop. No i on je uskoro bio došao na udar sektaša kad je prigovorio zbog nekih neodgovornih akcija partizana koji bi iz zasjede zapucali na Nijemce, a rezultat bi bio paljenje sela i stradavanje nedužnog naroda.

Danas se ovdje spominjemo i molimo za žrtve totalitarnih režima XX. stoljeća. No i dalje ostaju pitanja, dokle će tek muk prekrivati naše istarske jame, s nevinim žrtvama koje još nemaju dostojan pokop? U javnom se prostoru ovdje kod nas i nadalje spominju samo jedne žrtve, samo jedne imaju i svoje spomenike; i dalje se govori crno-bijelim načinom. Mi se spominjemo svih žrtava i za sve molimo. Znamo, samo u vjeri u Raspetoga i Uskrsloga Krista možemo naći nadu i utjehu te odgovor na pitanja o smislu žrtve i stradanja nevinih.

Krist nam po riječima današnjeg evanđelja pokazuje i pravi odnos prema svakom čovjeku, dobromu i zločestomu, našemu i njihovomu. „Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.“ On je pokazao i novi odnos prema samim neprijateljima: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“ Naš bl. Miroslav ponavljao je tu riječ svog Učitelja: „Moja osveta je oprost.“

Spominjemo se žrtava totalitarnih režima i molimo za njih, preporučujući ih Božjem milosrđu. Misleći pak na sebe i svoj životni put, na svoje odgovornosti, znamo da smo doista u Korizmi svi pozvani za obraćenje i vjernije nasljedovanje našega Spasitelja. Trudimo se činiti to onim klasičnim djelima milosrđa: Nahraniti gladne, napojiti žedne, pohoditi bolesne… sve do onoga – pokopati mrtve. Nadajmo se da ćemo i to jednom moći učiniti: dostojno pokopati nevine žrtve naših istarskih jama.  –  Neka nam Gospodin svima bude snaga, utjeha i nada, zaključio je mons. Milovan.

Na kraju je prigodne zahvale izrekao pićanski župnik vlč. Antun Kurelović. Misu su glazbeno animirali župni zbor i zbor mladih.