Svetvinčenat: Misa zadušnica za pok. mons. Vjekoslava Milovana
Misa zadušnica za pok. mons. Vjekoslava Milovana održana je u Svetvinčentu, u župnoj crkvi Navještenja Marijina, u subotu, 11. travnja. Misu je predvodio biskup u miru mons. Ivan Milovan u koncelebraciji s više svećenika a prigodnu homiliju izrekao je vlč. mr. Ilija Jakovljević. Osim rodbine, na misi su se okupili prijatelji i poznanici obitelji, te mještani Svetvinčenta i pokojnikovog rodnog sela Režanci.
Ovu svetu misu slavimo za pokoj duše našeg dragog mons. Vjekoslava. Slavimo je u vazmenoj osmini koja sva odiše Kristovim uskrsnućem, rekao je vlč. Jakovljević te u prigodnoj homiliji prikazao lik i djelo pokojnog monsignora kroz perspektivu evanđeoske poruke.
U središtu našeg vjerničkog promišljanje je uskrsli Krist. Ali znamo da je uskrsnuću prethodila patnja – muka, i smrt. Isusov put je put i svakog njegovog učenika. Svatko od nas prolazi i proći će taj put: patnje, smrti i vjerujemo uskrsnuća. Tu vječnost nam je osigurao Isus Krist i svi moramo proći Isusov put: patnje – smrti kako bi postali dionici uskrsnuća.
Naš Vjekoslav u Velikom tjednu prolazio je svoj put patnje, ali i smrti. Ovogodišnji Uskrs nije slavio ovdje na zemlji, već vjerujemo da je bio dionik on nebeskog slavlja. Krist gospodar živih i mrtvih, princip je uskrsnuća svakog čovjeka, slavnog uskrsnuća za one koji prihvaćaju i žive njegovu ljubav. Isus koji je uskrsnućem izvojevao pobjedu i nad smrću, pretvara našu žalost u radost; pretvara našu ovozemaljsku prolaznost u vječnost. Zato mi ne spuštajmo glavu ni onda kad se po smrti opraštamo od svojih voljeni. I u ovom trenutku podižimo je prema Onome koji žalost pretvara u radost, koji je prvi prošao barijeru smrti da svima nama osigura život. Tu je vjeru ispovijedao naš Vjeko. Nije bježao od časa smrti, već je u tom času gledao život vječni. Kaže sveti Pavao: „Koji god smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.“ Nekoliko dana prije operacije smo razgovarali što je potrebno učiniti da svaki čovjek u Istri i šire upozna još bolje lik bl. Bulešića. U jednom trenutku je rekao, parafraziram: „Ako sam još potreban Gospodinu ovdje na zemlji rado ću ostati, ali ako sam završio svoju misiju spreman sam poći.“ Naš monsignor u smrti je vidio čas ulaska u slavu Božju, te način potpunog sjedinjenja s Bogom. Smrt je bila trenutak zakoračenja u vječnost. Smrt nije gubitak života, već smrt nas rađa za vječni dobitak – za vječni život.
Kaže sv. Pavao: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Dosita, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo.“ Naš Monsignor cijeli život je živio Gospodinu, a napose kao njegov svećenik 58 godina. U vjeri su ga odgojili njegovi roditelji, ali su mu usadili i ljubav prema domovini. Njegov svećenički život bio je prožet raznim službama u Crkvi, kako na nacionalnoj razini tako i u mjesnoj Biskupiji: župnik, profesor, tajnik biskupskih konferencija kroz 25 godina, te iznad svega postulator i vicepostulator u kauzi za proglašenje blaženim Miroslava Bulešića.
Mnogi ga pamte kako mirna i staložena, pobožna i pristupačna svećenika, otvorena za dijaloga i uvažavanje sugovornika. Spreman pomoći bližnjem, te mu je bilo jako stalo da oni nemoćni i stariji imaju redovito svetu misu koju je služio u zadnje vrijeme u domu sv. Polikarpa u Puli. Sudjelovao je u mnogim značajnim odlukama u stvaranju samostalnosti Hrvatske, čiju je slobodu sanjao i puno za nju učinio njegov pokojni otac Antun dok Istra još nije pripadala Matici Hrvatskoj. Mučenička smrt oca zasigurno je jednim dijelom utjecala da mons. Vjekoslav još s većim žarom i ljubavlju proučava i promiče kult mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića. Nakon 25 godina rada u Tajništvima biskupskih konferencija gdje je dao neizmjeran doprinos u formiranju ovog tijela pri biskupskoj konferenciji, ne odlazi u mirovinu, nego se kroz narednih 17 godina sav posvećuje promicanju lika sad bl. Miroslava Bulešića. Vodio je cjelokupni biskupijski proces za Bulešića i na osnovu tih dokumenta Miroslav je uzdignut na čast oltara. Cjelokupni rad okrunjen je veličanstvenom beatifikacijom u Pulskoj Areni, gdje je svečano pročitao papin dekret o proglašenju Bulešića blaženim. Ali, Monsignor je išao korak dalje, prema kanonizaciji i na jedan način zacrtao taj put. Učinio je u zadnjih nekoliko mjeseci puno stvari za promicanje kulta bl. Miroslava: naručio (i osobno platio) kip bl. Bulešića koji treba biti postavljen u Svetvinčentu, sustavno radio na blaženikovim litanijama i objavljivanju spisa (Duhovnog dnevnika, propovijedi…), oblikovao molitvu za proglašenje Bulešića svetim. Dao je i svoj doprinos oko oblikovanja ovog misnog oltara u kojem se sad čuvaju relikvije bl. Miroslava, rekoa je propovjednik pokazujući na oltar u svetvinčentskoj župnoj crkvi. Upravo na ovom oltaru, oltaru bl. Bulešića, prikazujemo ovu euharistiju za našeg mons. Vjekoslava. U ime postulature za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića izričem riječi zahvale našem mons. Vjekoslavu i preporučam da s neba prati naš daljnji tijek kako bi započeto djelo bilo dovršeno.
Neka Uskrsli Krist našeg dragog Monsignora nagradi vječnim životom za sve što je činio za Njegovu Crkvu te učini dionikom nebeske euharistije koju mi sad slavimo za njega, zaključio je propovjednik.