“Svaki naraštaj sniva bolju budućnost svojih nasljednika”
U prigodi susreta generacije maturanata iz Pazinskog sjemeništa iz 1958. godine, zamolili smo za izjavu mons. Ivana Milovana i mons. Milu Bogovića te akademika Josipa Bratulića.
Mons. Mile Bogović
{mp3}180912bogovic{/mp3}
Mons. Ivan Milovan
{mp3}180912milovan{/mp3}
Akademik Josip Bratulić
{mp3}180912bratulic{/mp3}
Novinar i publicist Aldo Sinković, napisao je jedno prigodno promišljanje, koje objavljujemo uz dopuštenje autora.
Svaki naraštaj sniva bolju, jednostavniju i ljepšu budućnost svojih nasljednika. Naš naraštaj predratnih osamdesetgodišnjaka suočio se s teškim, neizvjesnim i nesigurnim stanjem, ali se od početka trudio pridonijeti poboljšanju društvenog, gospodarskog i vjerskog stanja na ovim mukotrpnim prostorima. Nismo međutim samo sanjali i željeli lakši život već i pridonijeli – svatko na svoj način – boljoj budućnosti mlađih naraštaja. Naša adolescencija početkom druge polovice 20. stoljeća, s prekretnicom leta u svemir, nije bila jednostavna. Možda nas je upravo to potaknulo da uperimo naše snage i jednostavna raspoloživa sredstva na preodgoj mladih, nastojeći najprije odgojiti nas same kako bismo ih uspješnije usmjerili prema novim obzorjima, koja su se najednom otvorila.
U prvom razredu gimnazije, današnje srednje škole, u Biskupskom sjemeništu u Pazinu, bilo nas je stotinjak svih nacija ondašnje Jugoslavije. Do mature nas je stiglo dvadesetak. Neki su se posvetili teologiji, postavši cijenjeni dušobrižnici, drugi književnosti postavši stručnjaci svjetskog glasa, treći profesuri te inženjerstvu, pronalazeći nove puteve obrade ruda, medicini, posvetivši se posvema zdravlju čovjeka ili obavijesnim sredstvima, informirajući vjernike i one koji ne vjeruju o zbivanjima na društvenom i vjerskom području. Zapažena je i zasluga nekih za karitativnu djelatnost …..
Nakon 60 godina možemo ipak s ponosom gledati na prošlost i na baštinu koju prepuštamo mladima. Biskupi sa svojim dužnostima i naučavanjem stvorili su preduvjete za realizaciju koncilskih smjernica. Svećenici su ih svakodnevnim borbama i suočavanjima na terenu provodili uz ne male teškoće i nerazumijevanja. Akademici su se trudili oko spašavanja kulturne prošlosti, a inženjeri, liječnici kao i ostali nastojali su poboljšati prilike i provesti iznašašća u stvarnost.
Doživjeli smo veliki prevrat šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su brojne naše vrednote u koje smo duboko vjerovali, bile poremećene. Posebno nas je iznenadio pad berlinskog zida, iako smo predosjećali da se približava propast komunističkih režima, čemu smo možda i nesvjesno pridonosili. To isto vrijedi i za poimanje crkveno-pravnog područja.
Našu „formu mentis“ je međutim pretekla – kako je neki nazivaju – „iskonska tehnološka juha“, izmijenivši naš način razmišljanja, djelovanja, što nam katkada otežava komuniciranje s „Net generacijom“ 21. stoljeća, koja već i među sobom, čak u desetgodišnjoj dobnoj razlici, teško komunicira. Tehnološka mreža se pretvorila u globalnu mrežu, u kojoj sadržaj odskače, širi se i obogaćuje sadržajem, lajkovima, slikama i sudjelovanjem drugih korisnika. Mladi promatraju svoju manju braću sumnjivo, iako je razlika samo od 5 do 8 godina. Procjenjuju stvarnost filtrom mišljenja drugih, ravnodušni su prema pravilima i nesposobni vjerovati u ideale, nesigurni u izborima, nevjerni materijalnim vrednotama. Draži su im virtualni odnosi od stvarnih. Tehnološki brzi ne daju vremena mlađima da se prilagode njihovom vremenu. To ljudi najmlađe generacije, te ih kritiziraju, ali bez zlobe. Puni su međutim elana i volje za novim pothvatima. Crkva polaže u njih više nade nego li što je u svoje vrijeme polagala u nas.
Naša generacija sada, uz mnoge druge doprinose, može mladim generacijama pomoći i tako što pruža mogućnost, onima koji budu željeli upotpuniti svoje poznavanje nedavne prošlosti da upoznaju neke njezine stvaratelje i njihovo nastojanje da budućnost suvremenih naraštaja bude ljepša i bolja nego njihova. Možda se razlika između mladih i starijih ljudi danas ne očituje toliko na kulturnom području koliko u načinu društvenog, tehnološkog i gospodarstvenog života. U središtu rasprava je uglavnom problem nezaposlenosti, mirovine i kasne volje za izbor profesionalnosti i osnivanja obitelji te želje za upoznavanje svijeta, što se očitovalo i u nama, ali nam život u gajbama to nije dopustio.
Svaki naraštaj stvara i djeluje prema specifičnim uvjerenjima, kulturi, životnoj filozofiji, sposobnostima i nadležnostima prema društvenim, povijesnim i tehnološkim prilikama i razdobljima, u kojima s kreće i proživljava godine mladosti. Vlastiti svjetonazor svakog pokoljenja donosi u život i radnu sredinu svoja obilježja, ostavljajući neizbrisive tragove u povijesti. To je leća pomoću koje je moguće shvatiti i tumačiti društvenu i vjersku evoluciju i intervenirati oko poboljšanja djelotvornosti radnih skupina i ustanova. (Aldo Sinković)