„Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
Komentar nedjeljnog Evanđelja dvadesetdruge nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Dalibor Pilekić.
„Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
(Lk 14, 1.7-14)
„Jedne subote dođe Isus u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
“Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’
Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’
Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
A i onome koji ga pozva, kaza: “Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili.
Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“
Gospodin Isus nas je prošle nedjelje pozvao „boriti se ući na uska vrata“, misleći pritom na trajno vježbanje u prilagođavanju svog života Božjoj volji! Današnja Riječ nam daje konkretne primjere gdje se i kako može vježbati to prilagođavanje.
Čovjek teži steći čast i poštovanje u društvu. Isus to jasno primjećuje i daje nam lekciju kako to činiti ispravno. Odmah prokazuje oholost koja za sebe uvijek traži prva mjesta i najveću čast. Čovjek treba u poniznosti shvatiti koje je njegovo mjesto u društvu, te se u skladu s tim i ponašati. Isus nas potiče da si čak niti tu zasluženu počast ne zahtijevamo namećući se drugima, nego da zauzmemo poziciju iskrene poniznosti. Ovdje nije riječ o lažnoj skromnosti – koja je jednako loša kao i oholost. Ovdje je riječ o poniznoj i svjesnoj odluci ne isticati se. Ako se tako ponašamo onda će nam onaj koji nas je pozvao učiniti čast pokazujući pred svima da smo vrijedni te časti – i pozvati nas da zauzmemo časnije mjesto – kojega smo zavrijedili. Na ovaj način čovjeku se pred cijelom zajednicom ukazuje ona čast koja mu s pravom pripada a da čovjek nikoga nje prisilio na iskazivanje časti i poštovanja.
Druga vrsta vježbi je sličnog karaktera. Isus nas poziva da svoju dobrotu ne držimo zaključanu samo za sebe i uski krug svoje rodbine i prijatelja. Štoviše, potiče nas da svoju dobrotu ponajviše dijelimo s onima koji nam na nju ne mogu uzvratiti. Pozvati na gozbu znači ljudima ponuditi najbolje što imamo u sebi: a to su razumijevanje, empatija, prijateljstvo, ljubav! Kada ovo najvrjednije darujemo sakatima, hromima, slijepima, napuštenima – koji nam ne mogu uzvratiti – onda si osiguravamo nagradu u nebu – ali i jedno bogatstvo duše i srca već na ovom svijetu – koji nadilaze razumsko shvaćanje. Kada služimo Isusu u ovim najpotrebnijima koji nam ne mogu uzvratiti, onda nam uzvraća sam Isus, a to vrijedi više nego što nam bilo tko drugi može u svojoj dobroti ponuditi.
Vrlo je lako dopusti si napraviti nekakav ugodan krug ljudi s kojima komuniciramo i u kojem se osjećamo dobro, sigurno i ugodno. No, Isus nas potiče da si to ne dopustimo, nego da si, vježbajući se budemo otvoreni koliko je to više moguće za sve ljude; za Isusa – u svakome čovjeku!
Današnja Riječ je vrlo plastična i jasna. Prihvatimo ove vježbe koje nam Isus predlaže kako bismo zaista trenirali „ulazak na uska vrata“.
„Sveti Augustine i Monika – molite za nas!“ („Ama et fac qui volis!“)
Sedam tjelesnih djela milosrđa:
- Gladna nahraniti.
- Žedna napojiti.
- Siromaha odjenuti.
- Putnika primiti.
- Bolesnika i utamničenika pohoditi.
- Roba otkupiti.
- Mrtve pokopati.
Sedam duhovnih djela milosrđa:
- Dvoumna savjetovati.
- Neuka poučiti.
- Grješnika pokarati.
- Žalosna i nevoljna utješiti.
- Uvrjedu oprostiti.
- Nepravdu strpljivo podnositi.
- Za žive i mrtve Boga moliti.