Subota, 16 studenoga, 2024
Novosti

Sprovodno slavlje fra Berarda Ante Barčića

U petak, 6. svibnja 2015., na samostanskom groblju otočića Košljuna pokopan je fra Berard Barčić, najstariji član Franjevačkog reda i Franjevačke provincije u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru koji je preminuo u Puli 3. svibnja 2016. u svojoj 106. godini života, 91. redovništva, te 83. svećeništva.

Sprovodno slavlje započelo je svetom misom koju je predvodio mons. Valter Župan, biskup krčki u miru, u suslavlju s više od pedeset svećenika među kojima je bio i provincijalni ministar Franjevačke provincije sv. Jeronima – Zadar fra Andrija Bilokapić. Na početku slavlja biskup Valter je izrekao izraze sućuti provincijskoj zajednici na čelu s fra Andrijom Bilokapićem, obitelji i rodbini pokojnika koji je životno vezan uz krčku biskupiju, te brojnim drugima koji su poznavali fra Berarda, a osjećaju bol zbog njegove smrti.

U svojoj homiliji biskup Župan spomenuo je kako je vjerojatno dar Providnosti kako upravo on, koji je učenik fra Berarda još iz gimnazijskih dana, danas zbog opravdane odsutnosti krčkog biskupa Ivice Petanjka, predvodi ovo slavlje. Zatim je istaknuo vlastitosti kršćanskih sprovodnih slavlja, te naglasio da tamo gdje staje razumsko shvaćanje života naših voljenih – pred smrću, započinje vjera u Kristovo uskrsnuće. Propovjednik je spomenuo da ako ne bismo vjerovali u Kristovu pobjedu nad smrću, ovo naše slavlje bilo bi najobičnija lakrdija, te istaknuo kako je „ovaj sprovod svjedočanstvo naše vjere u tu činjenicu koju je Bog toliko htio potvrditi da bude izvan svake sumnje, jer na njoj leži i stoji istina o mojem i svačijem životu.“ Istaknuvši preporuku obrednih uputa da se na sprovodnim slavljima izbjegava govoriti o zaslugama pokojnika jer ipak samo Bogu pripada konačan sud o svakom životu, ipak je predvoditelj slavlja istaknuo kako svatko tko je poznavao fra Berarda može posvjedočiti da je bio čovjek koji je potpuno, a ne polovično, živio kao vjernik, svećenik, osvjedočeni sljedbenik sv. Franje, te da je ostavljao uvijek odmjerena i staložena čovjeka poput pravog gospodina, i ponašanjem i ophođenjem i razgovorom. „Bio je osoba koja je ulijevala želju da je se nasljeduje i poštuje. Jednom riječju bio je proziran za Boga“, istaknuo je biskup Valter te spomenuo zanimljivost koju mu je jednom prilikom izrekao pokojni biskup Karmelo Zazinović, koji nije bio slatkorječiv i od kojeg za nikog drugog nije čuo te riječi, da kad bi bio u mogućnosti odmah bi oca Barčića predložio i preporučio za službu biskupa. Prepoznavši takvu ljudsku, kršćansku i redovničku kvalitetu osobnosti fra Berarda, biskup je zaključivši svoju homiliju, zaželio da mu Gospodin udijeli zajedništvo u svojoj slavi.

Na kraju slavlja, u ime samostanske zajednice sv. Antuna u Puli govorio je fra Tomislav Hrstić, vikar Samostana, koji je zahvalio svima koji su pratili fra Berarda kroz njegove godine življenja u Puli, a osobito u kad ga je dob i nemoć vezala uz sobu. Fra Tomislav je i citirao fra Berardove riječi koje je izrekao o 100. obljetnici svoga života: „Isuse, svjestan sam da sam na samome pragu vječnosti pa svaki čas očekujem tvoj poziv da se susretnem s Tobom „lice u lice“ i da Ti položim račun svoga upravljanja. Isuse, daj da ovaj zadnji ispit u mom životu, ali najteži: ISPIT LJUBAVI položim s uspjehom, barem s ocjenom dovoljan!“ Izražavajući svoje uvjerenje kako je ta ocjena i više nego dovoljan, fra Tomislav je zahvalio svima okupljenima koji su došli iskazati ocu Berardu poštovanje svojim sudjelovanjem na sprovodu.

U ime provincijske zajednice od fra Berarda se oprostio fra Andrija Bilokapić, provincijal, koji je istaknuo kako je fra Berard bio čovjek predanja Bogu, Crkvi i svojoj redovničkoj zajednici. Fra Berard je svakodnevno razmatrao Riječ, te disao Duha Božjega, potičuće sve na euharistijsko klanjanje gdje je vidio izlazi iz brojnih kriza naše Crkve, Reda i naroda, rekao je provincijal te spomenuo kako je fra Berard volio svoju Provinciju i u njoj svakog brata iskreno se interesirajući za svakog pojedinačno. Budući da je obnašao brojne odgovorne službe u Provinciji i Redu, fra Andrija je istaknuo fra Berardovu poslušnost i odgovornost pred povjerenim obvezama. Na kraju, obraćajući se fra Berardu, fra Andrija je zahvalio na svemu učinjenom dobru, zamolio ga u svoje i u ime braće oproštenje za nerazumijevanje, te naglasio kako je bilo milost živjeti s njime.

Sprovodne obrede na samostanskom groblju predvodio je biskup Župan, gdje je, uz pjesmu braće i vjerničkog puka kupljenog na slavlju, fra Berard Barčić pokopan prema svojoj želji napisanoj u oporuci.

Homilija za sprovodno slavlje o. Berarda Barčića OFM

msgr. Valter Župan, biskup krčki u miru

Košljun, 6. svibnja 2016.

Braćo i sestre! Kršćansko se sprovodno bogoslužje i njemu pripadajući obredi razlikuju od bilo kojeg sprovoda koji nema obilježje kršćanske vjere i sigurne nade u Bogu, koji je Bog života a ne smrti. Naime, Bog smrt nije ni stvorio ni izmislio, nego je ona ušla u svijet đavlovom zavišću i ljudskom slobodnom odlukom. Svaki sprovod, ispraćaj, ima dostojanstvenu oznaku poštovanja, zahvalnosti prema osobi i djelu pokojnika. No, moramo priznati da se svi ti plemeniti osjećaji zaustavljaju na činjenici odlaska i ne dopiru dalje. Tu je prema osobi koja odlazi s ovoga svijeta neminovan zastoj. I dalje se ne može, ako se isključuje, ako nema Isusa i svega onoga što on donosi, a to je u prvom redu njegovo uskrsnuće.

                Mi od najvećeg dijela Isusova života ne znamo ništa. Znademo o njegovu naučavanju, o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. I propovijedanje apostola nije bilo ništa drugo nego svjedočenje: onoga Isusa koga ste vi zabili na križ, proboli kopljem, položili u grob i zapečatili grob, Bog je uskrisio, Bog učini da ustane živ i mi smo tome svjedoci. Za tu su činjenicu svi poginuli, a čovjek teško ne samo umire, nego i manje stvari nije sposoban pretrpjeti čak ni za ono što je istina, a kamoli da bi za neistinu umro. Isusovo uskrsnuće je garancija našeg uskrsnuća. Ovaj sprovod je svjedočanstvo naše vjere u tu činjenicu, koju je Bog toliko htio potvrditi da bude izvan svake sumnje, jer na njoj leži i stoji istina o mojem i svačijem životu.

                Poznata je uputa i propis da u svetom bogoslužju, pa i prilikom sprovodne službe Božje, ne bude govora, bar ne u strogom liturgijskom dijelu, tako da se izriču pohvale bilo kome. Znademo da je Bog vrhovni sudac i njemu pripada konačna, jedino ispravna, točna i objektivna prosudba o svakom čovjeku i njegovu životu. Ne bih želio da ova Božja služba koju slavimo za pokoj duše našega oca Berarda bude u tome iznimka.

                No, imao sam sreću, uz još nekoliko živih kolega koji su i danas ovdje na ovom slavlju, da nam otac Berard bude profesor za vrijeme gimnazijskih studija u sjemeništu u Pazinu. I uvjeren sam da svatko tko je poznavao oca Berarda može posvjedočiti da je to bio čovjek koji je potpuno, ne polovično, živio kao vjernik, svećenik, osvjedočeni sljedbenik svetoga Franje. Zato je uvijek u našim očima ostavljao dojam čovjeka odmjerena, staložena. Bio je pravi gospodin čovjek, i riječju, i ophođenjem, i djelovanjem. Bio je osoba koja je ulijevala želju da ju se nasljeduje i poštuje. Jednom riječju bio je proziran za Boga, upućivao je prema Bogu i vjerujem da sada, kada je minulo ovo vremenito, mogu kazati ono što sam osobno čuo od pokojnog biskupa Karmela Zazinovića, koji je u tim stvarima bio vrlo suzdržljiv i ni za koga drugoga nisam čuo od njega ove riječi: „Da sam u mogućnosti odmah bi oca Barčića predložio i preporučio za službu biskupa.“ Zato ne želim ponavljati zaključke govora na nekršćanskim sprovodima s riječju „slava mu“, nego želim da ocu Berardu dobri Bog kome je služio cijelog svojeg života, udijeli svoju slavu, zgusnutu i dobro nabijenu koju je sigurno zaslužio.

Govor fra Andrije Bilokapića, provincijala

Poštovani biskupe, rodbino našega fra Berarda, draga braćo redovnici i  svećenici, Kristov puče, smrt je baš tajna, teška i neizbježna. Rastavlja čovjeka od mnogočega što mu je drago. Uza sve poteškoće, u nama postoji neizbrisivi zapis da smo stvoreni za život. To je zato jer “Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Post 2,7). Naš Stvoritelj u nas udahnu „dah života“; nas sobom prodahnjuje i oživljava naš zemljani prah. Otuda izvire naša temeljna potreba: živjeti u ljubavi.

Biblija o smrti govori često, bez ublažavanja njene oporosti. Uza svu nadu, ne boji se govorit da je smrt udarac životu, kraj, bol. Novi zavjet umiranje ne prikazuje kao junaštvo. I Kristovu smrt prati bolnim priznanjem: „Duša mi se na smrt žalosna“ (usp. Mt 26,36-46). Smrt je prikazana kao neprijateljica života, „kao posljednji neprijatelj“ (1 Kor 15,26).

Naš fra Berard je nosio i svjedočio svu realnost straha pred smrću, ali i kršćanske nade. Vjerovao je Kristu – u Euharistiji prisutnom osobito. „Drhtao“ je pred tim otajstvom. O njemu je pisao. Živio iz vjere i nade, u ljubavi.

Svakodnevno je dobar dio dana posvećivao razmatranju Riječi. Duhovno je disao. Druge je poticao na slavljene sakramenata i na klanjanje Euharistiji. Tu je vidio izlaz iz mnogih kriza koje proživljava naša Crkva i narod.

Bio je sin Crkve. Tko zna i vjeruje da je Crkva Kristova ustanova, trajanje njegova pomazanja Duhom, kako bi mogao ne biti sin Crkve. Slušao je i razmatrao glas papa. Katekizam KC bio mu je svakodnevno u rukama. S udivljenjem je govorio o njegovu sadržaju. I u posve poodmakloj dobi, nakon stote godine, bio je zagledan u budućnost. Tko može izgovoriti njegovu udivljujuću riječ: „vječnost“, „vječna budućnost“ … „Vječno s Bogom“,, „Vjerujem u život vječni i uskrsnuće tijela“. U susretima s njim redovito sam slušao tu riječ. Zapravo, fra Berard je već ovdje je živio iz dosega Vječnog. Vjerovao je da smo već započeli ono neizrecivo – dioništvo u Kraljevstvu Oca i Sina. I u svom drugom stoljeću o budućnosti je govorio zanosnije nego li prosječan čovjek u prvim desetljećima svoga postojanja. Postojao je iz sretna dočetka kojega nam osigura Uskrsli; iz kojega i za kojega smo stvoreni.

Volio je naš Red, Provinciju osobito. Kada kažem Provinciju – mislim na svakoga brata u Provinciji. U našim susretima pokazivao je zanimanje za svakog brata. Svakodnevno nas je nosio u svojoj molitvi. Upravo je u tome bio poseban. Osobito su mu bili na srcu naši mladi. Neke nije niti vidio, a znao je da su s nama, redovito se raspitivao za njih. Teško mu je padao nedostatak mladih koji nam se pridružuju.

Bio je zaista redovnik; zbiljski poslušan našemu redu i programu. Zavjete je živio bez puno tumačenja; doslovno. Obnašao je različite odgovorne službe u našoj Provinciji i našemu Redu. Od drugih je odlučno tražio ono što je sam živio. Bio je neobično savjestan profesor. Svako je predavanje dobro pripremio. Ustajao veoma rano. Odisao je urednošću.

Volio je svoj narod – svoju Hrvatsku. S divljenjem je promatrao Božja stvorenja i o njima pisao.

Svaku od ovdje nabrojenih tvrdnji mogao bih na široko obrazlagati, ali htio bih u ovom času biti kratak.

Naš brat fra Berard, na kojega smo mi – članovi Provincije sv. Jeronima osobito ponosni, razumljiv je tek ako dotaknemo njegovo temeljno životno geslo koje galsi: „Duh Gospodnji na meni je“ (Lk 4, 18). To je osobna iskaznica Sina Čovječjega kojom on izriče otajstvo sebe. Njegovo postojanje i  poslanje određuje upravo pomazanje Duhom Gospodnjim. Mesija –  Krist – Pomazanik postaje Otkupiteljevo ime. Učenici izriču bit svoje vjere imenom: Isus Krist. Petar vjerobesjedi: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ (Mt 16, 15). Učenici, a onda i Crkva, u Isusu iz Nazareta, uskrslom Gospodinu, prepoznaju Krista – Pomazanika. Do ove temeljne istine kršćana čovjek ne dolazi po tijelu i krvi. U tu istinu vjernika uvodi sami Duh Gospodnji. Petrova vjeroispovijest, koju mu darova Otac nebeski, ostat će konačni izričaj vjere svakoga kršćanina. O tome zbori Evanđelje“ (usp. Iv 20,31, Mk 1, 1; i dr.). Priznajući Isusa Kristom vjernik ulazi u zajedništvo s njim i s njegovim Ocem; u dioništvo pomazanja njegovim Duhom. Upravo je to izričaj otajstva Bogočovjeka. Oporučna molitva Otkupiteljeva: „Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“, postaje kršćaninu nadahnuće i poticaj da već ovdje živi jedinstvo čiji je izraz kršćansko bratstvo u kojem i po kojem se proslavlja Bog i čovjek. Otkupitelj nam hoće darovati udio u Božjoj slavi; uvesti nas u otajstvo Božje zbiljnosti. Zato kršćanin – pomazanik Kristovim Duhom, smije reći: „Duh Gospodnji je na meni“. Time pristaje uz otajstveno koje mu Bog nudi. Prihvaća biti pomazan istim i jednim Duhom kojim je pomazan Sin Čovječji. Drugim riječima, najviše što čovjek jest i što može biti izriče tvrdnjom: „Ja sam kršćanin“. To je uvijek milosti dar Darivatelja. Posve sam uvjeren da je to ključ za razumijevanje našega fra Berarda. Njegovo životno geslo: „Duh Gospodnji na meni je“ izriče njegovu osobu; njegov način postojanja; njegovu ucijepljenost u Krista. Po rođenju je u sebi nosio ljudsku narav smrtnika, a po krsnom preporodu božansku narav besmrtnika. U krilu katoličke Crkve, u bratstvu naše Provincije, Duh Gospodnji je u njemu imao tijelo; čovjeka.

Dragi fra Berarde, milost je živjeti s Vama u kojemu je i po kojemu je Duh Sveti tkao bogočovječno zajedništvo; kršćansko bratstvo. Vaš način postojanja uvijek je bio poticaj. Ostajete trajan svjedok Svetoga koji nas odgaja za ono najbolje što jesmo i možemo biti: „biti kršćanin“. Vaš način prolaska ovom zemljom ponekad je bio i ukor našim savjestima, ali uvijek ozdravljujući.

Hvala Vam, dragi fra Berarde, što ste dopustili Duhu Uskrsloga da Vas oblikuje Božjim čovjekom. Hvala Vam za sve dobro koje ste nam posredovali. Uvjeren sam da će Vaš odlazak biti novi ostanak s nama koji će nam biti nadahnuće za novi korak. To je osnovna značajka onoga koji reče: „Duh Gospodnji je na meni“.

Oprostite nam što Vas često nismo razumjeli; što Vas nismo uspjeli pratiti.

Znam da ste sebe držali grešnikom. Zato ste se često ispovijedali. Prihvaćali ste da Onaj koji „svoju svemoć očituje najviše praštanjem i milosrđem“ (26. nedj. kroz god.) u Vama proslavlja svoju dobrotu. Vjerujem da ste sad među onima koji su čuli radosni poziv: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!“ (Mt 25, 34).

Očekujemo da ćete nam, dragi naš brate, potrčati ususret kada mi jasno ugledamo zavičaj svojoj duši.