Sprovod mons. Ivana Bartolića

Sprovodna misa za mons. Ivana Bartolića održana je 31. listopada 2016. u Lindaru, u župnoj crkvi sv. Mohora i Fortunata pod predsjedanjem porečkog i pulskog ordinarija mons. Dražena Kutleše te uz koncelebraciju tridesetak svećenika. Sprovodni obred u pokojnikovoj rodnoj župi, u Karojbi, predvodio je biskup u miru mons. Ivan Milovan. 

Mons. Kutleša je u prigodnoj homiliji podsjetio kako je smrt razdvajanje duhovne vrednote od tjelesne raspadljivosti, duhovna nevidljiva zbilja jest nevidljiva i neraspadljiva i nakon smrti, tjelesna se stvarnost rastvori čim se od nje duh razdvoji. Ako smo u ovome propadljivom svijetu i raspadljivu tijelu pravedno mislili, govorili i postupali dobro to nam je garancija da smo pod zaštitom Svevišnjega u Ruci Božjoj. Zato na dan suda duša pravednikova ne samo da ne osjeća muku nikakvu nego joj se uzvraća nagradom pravednosti. „Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti.“, citirao je biskup te nastavio pojasnivši da se na smrt može gledati sa dva gledišta. Jedan je pogled nevjernički, to je onaj koji smatra čovjekov odlazak sa ovoga svijeta propašću zato što ne vjeruju da postoji besmrtna duša sa vječnim životom. Drugi je način gledanja kršćanski, vjernički, takav čovjek smatra i vjeruje da Bog ljude nakon njihove smrti zove na svoj sud da im dodijeli što su zaslužili, ako su tjelesnom životu činili dobro da ih nagradi vječnim dobrima, takvi umiru u miru, a ne u nesreći i propadljivosti. A ako su činili zlo, i opredijelili se za život bez Boga, takvi se osuđuju na život Vječnih dobara.

Naš pokojni brat mons. Bartolić bio je vjernik, kršćanin, bogoslov, svećenik, odgojitelj i glazbenik. Crkva u Istri u onim teškim vremenima zadobila je u novome misniku vrijednoga radnika u vinogradu Gospodnjem. Upravo onakva kakvog su ga poglavari odgajali za svećeničku službu: ozbiljna, ugodna, socijalna, razumna, iskrena, pobožna, valjana i radina. U Svojih 71 godinu svećeništva krstio je na tisuće novorođene djece, ispovijedao je na tisuće vjernika, propovijedao mnoštvu o Kraljevstvu Božjem . Sudjelovao je u odgoju budućih svećenika i budućih glazbenika, slavio je preko 26 tisuća svetih misa, pričestio je Tijelom Kristovim desetke tisuća vjernika. Sve je to radio kao poslušnik i pobožnik Božji koji je ozbiljno vjerovao ono što je kao svećenik činio i s ljubavlju činio ono u što je duboko vjerovao. Ako su u očima ljudskim bili kažnjeni nada im je puna besmrtnosti, naši su ljudski sudovi toliko puta nestalni i nepošteni, pa ono što se nama čini da je kazna to je u očima Božjim nada besmrtnosti i pravednosti. Mi duboko vjerujemo da je milosrdni Bog vjernoga slugu svoga monsignora Ivana pozvao k sebi da svu vječnost gleda u lice Božje. Za malo muke zadobili su dobra velika, jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni, citirao je nadalje biskup. Ljudi su na ispitu da im se provjeri pamet i poštenje. Na ispitu da im je pamet od Boga a poštenje od njihove slobodne volje. Zato Bog stavlja ljude na malo muke, a obećava dobra velika. Ako polože na kušnji smatra ih dostojnim svoga Božanskoga imena i lica. Naš subrat, mons. Ivan, cijeloga je svoga vijeka bio spreman na svaku žrtvu, a u posljednjih nekoliko godina to je malo muke proživio u bolesti u Svećeničkom domu u Betaniji, podnoseći bolest, te položio mirno strpljiv i predano svoj duh.

Neka te izabraniče Božji, Ivane, Dobri Otac primi u svoj dom, u svoj svećenički dom na nebesima i blagoslovi tvoju muku svojom milosrdnom rukom, i uzvrati velikim dobrima, tvoju nadu obraduje spoznajom svoje Istine, tvoju vjernost nagradi svojom Ljubavlju, tvoju prokušanost potvrdi svojim zlatom u nebeskoj taljici milosti i milosrđa, zaključio je biskup.

Po završetku misnog slavlja o prikaz života i djelovanja pokojnika izrekao je generalni vikar biskupije mons. Vilim Grbac. U ime nekadašnjih đaka Pazinskoga sjemeništa od mons. Bartolića oprostio se je mons. Nikola Radić, iz Krčke biskupije, koji ga je 1961.  naslijedio u odgovornoj sjemenišnog odgojitelja u Pazinskom sjemeništu. Mons. Radić je pokojnom Monsignoru izrekao jedno veliko hvala koje je u tadašnje đake uložio dio svoga života, jer i nakon što je prestao biti odgojitelj nije zaboravio svoje đake, te im na razne načine pomagao.

U ime župljana Župe sv. Mohora i Fortunata, i svih ostalih župa kojima je pokojnik upravlja oproštajnu riječ časnome pokojniku izrekao je Nikola Lovrinić. On je ispričao kako je monsignor svoju odanost župljanima Lindara pokazao i činjenicom da je nekoliko mjeseci prije smrti napisao riječi i glazbu pjesme koju je nazvao „Himna Lindaru“ a želja mu je bila da je lindarski župni zbor uvježba i da se ponekad pjeva na kraju mise. Krajem listopada župni je zbor započeo sa uvježbavanjem pjesme, plan je bio da ga posjete u domu i ondje premijerno je izvedu, no, pjesma je stjecajem okolnosti premijerno izvedena upravo na njegovoj sprovodnoj misi.

Na kraju je lindarski župnik pročitao pismo kojim je pokojni monsignor popratio vlastoručni notni zapis „Himne Lindaru“ koji je poslao zboru. Zbor je potom otpjevao pjesmu izazvavši time plimu emocija među svima prisutnima u crkvi.

Po završetku sprovodne mise lijes je u procesiji otpraćen do vozila kojim je odvezen na mjesno groblje u Karojbi, pokojnikovoj rodnoj župi. Sprovodni obred je ondje predvodio biskup u miru mons. Ivani Milovan koji se je u prigodnom oproštajnom obraćanju podsjetio kako je bio učeni časnog pokojnika.

Istarska je Crkva tim sprovodom ispratila na Vječni počinak jednog svog izuzetno vrijednog, cijenjenog i poštovanog člana, koji je imao važnu ulogu u toj mjesnoj Crkvi u posljednjih 7 desetljeća njezine povijesti, te je zasigurno zadobila jednog zagovornika u Nebu.

Prigodno je zaključiti riječima kojima se je sadašnji lindarski župnik vlč. Ferlin oprostio od pokojnika nakon što je pročitao njegovo posljednje pismo, „Hvala, monsignore, do ponovnog susreta“.