Spomen na žrtve totalitarnih režima

Spomen na žrtve totalitarnih režima, nacizma, fašizma i komunizma,  u Porečkoj i Pulskoj biskupiji obilježen je svečanim koncelebriranim misnim slavljem, u ponedjeljak, 23. veljače  2015. godine u crkvi „Sveta Marija Svetomore“ nedaleko Žminja.  Misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša uz koncelebraciju tridesetak svećenika. Kratko izlaganje o 15 svećenika i 3 bogoslova čije su imena zapisana na spomeniku ispred crkve, te o žrtvama totalitarnih režima općenito, održao je dijecezanski povjerenik za žrtve rata i poraća vlč. mr. Ilija Jakovljević.

Spomen na žrtve totalitarnih režima: nacizma, fašizma i komunizma, obilježava se na poticaj Vijeća Europe koje je 1996. godine izdalo prvu rezoluciju, a 2006. godine drugu, čime se istaknulo kako do pomirenja može doći jedino preko Istine, istaknuo je Biskup u svom uvodnom obraćanju. Mi smo ovdje danas došli moliti za sve žrtve, ne razlikujući čije su bile, ne optužujući nikoga. Došli smo s dušom koja želi oprostiti svakome. No cilj je, napose kroz zalaganje biskupa Mile Bogovića, koji potiče na popisivanje žrtava, i da se vidi koji od tih ubijenih mogu biti proglašeni blaženim ili svetim mučenicima. Naša je dužnost da ih se sjećamo, a ono najmanje što možemo učiniti jest da znamo njihova imena, i da se za njih molimo.

U prigodnoj homiliji biskup je naglasio da se tim spomenom na žrtve totalitarnih režima moli i za sve one koji su na nepravedan način kao žrtve napustili ovaj svijet. Bl. Miroslav Bulešić i Francesco Bonifacio dobili su od Crkve privilegirani status koji ne postižu mnogi, status mučenika blaženika koji je ideal za svakoga čovjeka. Prvotno značenje riječi martir na grčkom jeziku je svjedok. Razmišljajući o kršćanskim mučenicima zapitati ćemo se zašto uvijek u povijesti ima progona onih koji vjeruju, zašto su kršćani bili progonjeni bilo u rimsko doba, bilo u vrijeme Francuske revolucije, ili u vrijeme fašizma? Zato jer su, živeći svoju vjeru, samim svojim stavom bili smetnja onima koji ne žive kršćanski. To i danas možemo vidjeti, kada jedan vjernik doista živi kršćanske vrednote mnogima smeta, jer je različit od onih koji si dopuštaju sve. On je različit jer se boji Boga, poštuje Božje zakone i moralne principe, ima u centru Boga koji mu je stožer orijentacije i zato mu se želi što više približiti. Iznoseći svoje mišljenje vjernik mnogim sustavima smeta, kroz sve povijesne epohe. Vlasti većinom žele da im se podilazi i povlađuje, tko im se usprotivi tada je neprijatelj države, neprijatelj sustava, i sve ono što smo doživljavali u povijesti Crkve i hrvatskog naroda. Kakav je odgovor vjernika kršćanina? To ne smije biti terorizam, napadi i borba protiv progonitelja. Kršćani nikada nisu uzvraćali, niti su se, oni koji bi preživjeli, osvećivali. Njihova osveta, kako reče bl. Miroslav Bulešić, jest oprost. Oni svojim životom pokazuju i pravog vjernika, kršćanina. Njihovo svjedočanstvo jest ono što  Crkva traži da bi se nekoga proglasilo blaženikom. Ako nije imao ljubavi i oproštenja prema svojim progoniteljima ne može biti proglašen blaženim.  Svaki vjernik mora znati obrazložiti svoju nadu i svoju vjeru. Ako je čovjek uvjeren u ono što vjeruje, tada mu ni smrt ni progoni ne mogu ništa. Zašto je netko tko je progonjen blaženik? Isus kaže da su blaženi oni koje se progoni i ubija u ime vjere. Progonjeni su oni koji imaju svoje stavove, a takvi ljudi smetaju svakom sustavu, jer nisu oni koji se privijaju i ne govore što drugi žele čuti. Oni su velikani i govore kao vjernici ono što treba reći, a ne ono što drugi žele čuti. Progon im je svojevrsni kompliment da su zaslužni vjernici i zaslužni kršćani. Oni koji nisu na toj razini neće nikada biti progonjeni. Mučenici su znali iskoristiti priliku koja im je dana, u pravo vrijeme su posvjedočili za Isusa Krista i nisu ga zanijekali. I ovdje u Istri mnogi su svećenici, redovnici i vjernici laici dali svoj život za vjeru, i zato Crkva želi da se ispita svaki slučaj, da im se oda dužno poštovanje i hvala za njihovu žrtvu i svjedočanstvo. Biskup je potaknuo sve okupljene da se zapitaju jesu li, svaki u svojoj ulozi, kao svećenici, vjernici – laici učinili išta za te žrtve, ili se boje možebitnih reakcija politike i društva. Ti mučenici nisu tako gledali, oni su gledali što je Božje. I mi možemo učiniti male stvari, barem ih popisati, i moliti se za njihove duše, a sve ostalo prepustimo Bogu i sudu povijesti. Za neke su počinitelji otkriveni i sankcionirani, dok mnoge žrtve još uvijek pokriva veo tajnovitosti, pa se ni nakon sedamdeset godina ne želi o tome govoriti. Nacisti su došli i ubijali tuđe, a crveni su došli i ubijali svoje, citirao je biskup poznatu frazu. Mi danas trebamo dati vjerodostojnu hvalu i iskazati poštovanje tim nedužnim žrtvama. Na prijedlog svećenika određeno je da se  toga dana, svake godine na drugom mjestu gdje su stradali vjernici i svećenici, obilježava spomen na te žrtve, da se moli i da se budi svijest kod svećenika i kod vjernika, da se ne stide tih žrtava, jer svaka žrtva pred Bogom jest ista. Mi kao vjernici svakome opraštamo, ali i želimo da se shvati veličina toga mučeništva, a agresori neka se obrate ako su živi i neka  shvate težinu svoga djela.

Mi nikoga ne želimo suditi jer jedini sudac je Otac nebeski, mi se molimo i to je jedino što možemo učiniti spominjući se tih žrtava. Bilo da je ubijena od nacista, komunista ili fašista svaka žrtva pred Bogom je ista. U tome duhu opraštanja i pomirenja ali i traženja istine, trebamo dalje nastaviti jedan normalni suživot sa svima, no znajući poštivati i priznavati ono što je vrijedno.

 U nastavku je vlč. Ilija Jakovljević održao kratko izlaganje o ubijenim istarskim svećenicima te o radu za popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Od 1941. do 1949. godine u Istri je stradalo 15 svećenika i tri bogoslova. Biskup je napose pozvao svećenike na raspoloživost i suradnju sa vlč. Jakovljevićem u radu na popisu žrtava kako bi što veći broj žrtava bio evidentiran i uspomena na njih sačuvana s poštovanjem i zahvalnošću, ali i kao opomena budućnosti.

Među žrtvama bili su i bogoslovi:

Br.	Ime i Prezime	God. i mjesto stradanja	Način smrti
1	Vladimir Vivoda, r. u Buzetu 1924.	Motovunska šuma, 1944.	Ubijen je zajedno s njegovim ocem Anselmom od partizana. Cijeli scenarij se odigrao noću. Prije smaknuća prisiljeni su da si sami iskopaju grob u Motovunskoj šumi. Šezdesetih godina župnik Stanko Macuka, nakon što je saznao mjesto njihova stradanja, prenio je njihove zemne ostatke na mjesno groblje u Malom Mlunu.
2	Antun Kožljan, r. u Barbanu 1927.	Okolica Svetvinčenta, 1944.	Putujići 15. prosinca 1944. na misu zornicu iz svoga sela Rodići – Goleševo u Barban upao je u fašističku zasjedu, proglašen je suradnikom partizana i ubijen.
3.	Milutin Gracijan Krizmanić, r. u Ježenju 1923.	Bolzano, 1945.	Nakon pada Italije nije se vratio u sjemenište već se pridružio partizanima, ali ih je već 1944. napustio i odlučio se vratiti u koparsko sjemenište. Na putu za sjemenište uhitili su ga Nijemci i odveli u logor gdje je ostao do savezničkog oslobađanja. Na povratku kući kod Bolzana ispao je iz vlaka te je bio prevezen u bolnicu gdje je umro. Sahranjen je na mjesnom groblju.

	Ime i Prezime	God. i mjesto stradanja	Način smrti
1	Rudolf Brnobić, r. u Kašteliru 1886.	Trebinje, 1941.	Bio je župnik u Osojniku, u Dubrovačkoj biskupiji, odakle su ga odveli četnici i ubili.
2	Angelo Tarticchio, r. u Galižani 1906.	Lindar, 1943. Bio je župnik u Rovinjskom Selu.	Osuđen u Pazinu od strane komunista i bačen u boksitnu jamu na Lindarštini.
3.	Šime Milanović, r. u Kringi 1905.	Slum, 1943.	Ubili ga Nijemci zbog zvijezde petokrake na motoru koju su mu prije nalijepili partizani.
4.	o. Emanuel Ongaro, r. u Padovi 1884.	Pazin, 1943.	Osveta Nijemaca zbog ubijenih njihovih vojnika od strane partizana. Ubijen na vratima samostana u Pazinu.
5.	Camillo Ammirati, r. u Napoliju 1876.	Treviso, 1944. Bio je župnik u Šišanu.	Komunisti su ga zlostavljali i bio je doveden u pazinski Kaštel gdje bi ga zadesila sudbina Tarticchia, ali ga je u zadnji moment spasio biskup Radossi.
6.	o. Graziano Zanin, r. u Udinama 1912.	Pula, 1944.	Bio je franjevac konventualac i vršio je službu kapelana u sv. Josipu u Puli. Žrtva je savezničkog bombardiranja Pule.
7.	Marco Zelco, r. u Višnjanu 1893.	Kanfanar, 1944.	Njemačka žrtva, zbog navodne suradnje s partizanima. Biskup Radossi osudio je partizane zbog nečasnih radnji kojima se služe. I danas se čuva konop kojim je obješen.
8.	Mirko Vekjet, r. u Trstu 1902.	Dachau, 1944.	Bio je župnik u Boljunu. Partizani su nakon pada Italije na zvoniku objesili crvenu zastavu s petokrakom. Uhitili su ga Nijemci i optužili za suradnju s partizanima i odveli u logor Dachau.
9.	Luigi Brandolise r. u Trentu 1885.	Poreč, 1944.	Bio je župnik u: Labinu, Štinjanu, Kaldiru, Kašteliru, te na kraju porečki kanonik i profesor u porečkom sjemeništu. Stradao je prigodom savezničkog bombardiranja Poreča.
10.	Šime Frulić, r. u Bermu 1868.	Trst, 1944.	Bio je narodnjak. Nakon mučenja u pazinskom Kaštelu a napose u tršćanskom Coroneu umro je u bolnici od zlostavljanja. Pokopan je na groblju sv. Ane u Trstu, a sprovod je predvodio Božo Milanović.
11.	Kazimir Paić, r. u Svetom Ivanu od Šterne 1911.	Gorizia, 1945. Pokopan je na groblju u župi Sveti Križ kod Gorice.	Aktivno je sudjelovao u Narodnooslobodilačkom pokretu. Ubijen od strane slovenskih partizana.
12.	Bl. Francesco Bonifacio, r. u Piranu 1912.	Motovunska šuma?, 1946.	Po nalogu oznaša na Bujštini, ubijen je 11. (?) rujna 1946. Proglašen je blaženim 4. 10. 2008.
13.	Ratimir Beletić, r. u Motovunu 1919.	Pula, 4.1. 1947.	Putujući na motoru iz Labina prema Puli  usmrtila ga saveznička rampa.
14.	Bl. Miroslav Bulešić, r. u Čabrunićima	Lanišće, 24. kolovoza 1947.	Zaklan od strane komunista u župnoj kući nakon sv. Mise.
15.	Vlatko Lakošeljac, r. u Motovunskim Novakima 1924.	Pula, bolnica 1949.	Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.