Sacratrad
U utorak, 22. rujna, u Centru za nematerijalnu kulturu Istre u Pićnu, koji djeluje u kao dio Etnografskog muzeja Istre u Pazinu predstavljen je novi autorski rad Noela Šurana naslovljen “Sacratrad”.
Šuran je, osim govornog predstavljanja tog svog trećeg glazbenog izdanja, izveo uživo više skladbi, zajedno s tradicijskim tradicijskim pjevačem Kristijanom Vicelom. Kako je sam autor pojasnio, nakon dosadašnja dva cd kojima je revitalizirao fragmente iz bogate tradicijske glazbene baštine Istre, u ovom trećem tematika je sakralne naravi, pa tako donosi sekvence iz povijesnog crkvenog pučkog pjevanja ali i novokomponirane pjesme, autorski uglazbljene verzije drevnih pučkih molitvi, naravno uvijek u prepoznatljivo istarskom glazbenom izričaju dvoglasja tijesnih intervala, te dijelom uz pratnju tradicijskih instrumenata i inovativnih modifikacija nastalih na bazi tradicijskih glazbala Istre.
U uvodnom dijelu predstavljanja autor je izložio pregled razvoja crkvene glazbe u Istri, krenuvši od tradicije istočne Crkve, preko nastajanja novih varijanti zbog miješanja korala, koji je temelj liturgijske glazbe zapadnoeuropskog vjerskog glazbenog naslijeđa, s utjecajem istočnih Crkvi i utjecajem autohtonog glagoljaškog pjevanja koje je posebno konzistentno ostalo sačuvano, kao uostalom i pismo glagoljica, upravo na ovim istarskim prostorima.
Šuran je inače doktorand na etnologiji pri Sveučilištu u Zagrebu, ali i bogoslov na Riječkoj bogosloviji Ivan Pavao II.
“Sacratrad“ donosi nove kompozicije tradicijske crkvene glazbe. Danas je crkveno pučko pjevanje u Istri većinom tonalno i temperirano dvoglasno ili višeglasno pjevanje, pojasnio je Šuran. Pjevanje u crkvama predvode organizirani crkveni zborovi čiji su voditelji najčešće orguljaši. Instrumentalna (temperirana) pratnja orgulja i harmonija udaljuje crkveno pjevanje od netemperiranog tradicijskog vokalnog izričaja. Stariji sloj repertoara, koji se izvodio u dva kora, bez pratnje orgulja, većinom je napušten. Unatoč tomu postoji dio repertoara koji je zadržao “starinski štim“ pjevanja za vrijeme crkvenog obreda (npr. u Lanišću, u manjoj mjeri i drugdje). Karakteristika takvog pjevanja je simbioza pučkog svjetovnog i crkvenog vokalnog izričaja. U ovom svom radu autor je na tom tragu skladao materijal koji se nalazi na ovom nosaču zvuka. Zapisao je stare pučke molitvice koje su se molile po kućama, primjerice: “Anđel muoj”, koju mu je kazivala njegova baka Milka Šajina, zatim “Plači zemljo, plači trava”, “Sveti Lovrenac” i druge lijepe molitvice koje je zapisao slušajući rođakinju Veru Tanković. Te je molitvice, zajedno s ostalim pjesmama uglazbio u stilu dvoglasja tijesnih intervala Istre. “Gospodine, smiluj se“, svira uz ćićsku tamburicu (istrorumunjski cindra) na dvije žice unisono ugođene, isto tako i fragmente brešćanske koledve uglazbio je uz to glazbalo. Neke pjesme izvodi uz mih, a ostale pjevajući “na tanko i debelo” i samo “na debelo” (u tercama). Šuran inače već dugi niz godina bilježi molitve, pjesme pripovijesti iz bogatog istarskog narodnog blaga nematerijalne kulture, a ljubav prema tome povod je znanstvenog pristupa toj domeni, što je dovelo do doktorata koje upravo završava, na temu dvoglasja tijesnih intervala.
Kao što određene tradicijske pjesme nestaju iz repertoara, tako se i kontinuirano stvaraju nove. One nisu zbog toga manje vrijedne naše pažnje, dapače, autentične su, možda čak nekad i više nego stare, jer stare često dolaze rekonstruirane, a nove možemo pratiti od nastanka nadalje, promatrati ih kako će se razvijati i kako se mijenjaju, za razliku od pjesama koje su nestale, pa se pri pokušaju rekonstrukcije vrlo često upada u zamku, jer često ne uzimamo u obzir da sjećanje nije paketić koji nam dolazi nepromijenjen iz prošlosti, naglasio je autor. Treba napomenuti kako svakom rekonstrukcijom stvaramo veću ili manju promjenu, ovisno koliko smo toga svjesni. Osobno smatram da je važno uvažiti činjenicu kako je zapravo jednako ili čak bolje izmisliti neke pjesme ex novo i pritom biti kreativan, nego krivo rekonstruirati stare. Ovim radom želim naglasiti kreativno promišljanje tradicijske glazbe. Mi smo stvoreni na sliku i priliku Boga (lat. Imago Dei), a to se najbolje manifestira u našoj kreativnosti, u stvaranju, zaključuje Šuran.