S. Branka Matika u emisiji “Od Krista pozvani”
S. Branka Matika: “Vjerujem da je najvrjednije i najuzvišenije svoje vrijeme, snage i darovitost uložiti u čovjeka.” U subotu, 18. svibnja 2019. na Hrvatskom katoličkom radiju, u emisiji “Od Krista pozvani” gostovala je s. Branka Matika, iz Zajednice istarskih župskih sestara.
Rad na župi je za s. Branku Matika najljepše i najispunjenije od svih djelatnosti koje je obnašala u svojem redovničkom životu. Članica je Zajednice istarskih župskih sestara, koja postoji samo u Porečkoj i pulskoj biskupiji. Zajednicu je osnovao biskup dr. Dragutin Nežić, kako bi redovnice pomagale svećenicima u pastoralnom radu.
Emisiju možete poslušati ovdje: https://hkr.hkm.hr/emisije-okp/
{mp3}190518okp_sBranka Matika{/mp3}
S. Branka je rođena 15. siječnja 1955. u selu Laginji, kod Žminja u Istri. Odrastala je u obitelji koja se bavila zemljoradnjom, i uz četiri sestre je provodila dane bezbrižno, razdragano, u igri i radosti. Još u djetinjstvu, u okrilju obitelji, doživjela je svjedočanstvo vjere. “Prije uskrsne ispovijedi moj otac je rekao da ‘ide na spoved’, i tražio je oprost ako nas je razljutio ili povrijedio. Nas djecu je tražio oproštenje. To je bilo najjače svjedočenje vjere u mojem djetinjstvu”.
Godine 1968. u sedmom razredu osnovne škole s. Matika je izrazila želju za posvećenim životom. Njezini roditelji bili su iznenađeni, ali radosni. “Sjećam se da je tata plakao od ganuća i zahvaljivao Bogu za taj dar. Rekao je da će mi pomoći na mojem putu”. Odluci za posvećeni život pripomogli su brojni u okruženju u kojem je odrastala – obitelj, koja ju je odgajala i učila moliti, dobri i sveti župnici, koji su bili istinski pastiri, razrednica Vilma Unukić, koja je bez riječi duhovno djelovala. “Bila nam je učitelj, odgajatelj. Voljela nas je kao majka, i radovala se kada sam joj povjerila svoju želju za posvećenim životom”.
Svoj je poziv s. Branka učvrstila na duhovnim vježbama kod župskih sestara. “Nakon osmoga razreda bila sam kod sestara na duhovnim vježbama koje nam je imao pater Grgo Sikirić. Poklonio nam je sličicu na kojoj je pisalo ‘Svaki dan reci: danas želim biti dobra.’
Tada sam mislila da je najlakše da budem dobra kao redovnica. Poziv za duhovno zvanje sam osjetila i prije, ali nakon duhovnih vježbi pala je odluka da budem župska sestra. I, od svih djelatnosti koje sam obnašala u svome redovničkom životu, najljepše je i najispunjenije raditi na župi. A, Zajednicu istarskih župnih sestara osnovao je biskup dr. Dagutin Nežić, dekretom od 27. veljače 1966. godine. Svrha zajednice je pomagati u pastoralnom radu, katehiziranju, sviranju, vođenju domaćinstva i ostalim djelatnostima koje služe vjerskom životu crkvenih zajednica.”.
U osvrtu na svoju formaciju s. Branka ističe: “Bila sam mlada, bez predrasuda, puna ljubavi prema Isusu i svima oko sebe. O, kada bi to oduševljene moglo ostati cijeloga mog života. Ali, što sam starija to su izazovi i kušnje veće. Treba se boriti. Sjećam se svojih prvih zavjeta i odluke ‘Isuse želim biti samo tvoja’ i doživotnih zavjeta kada sam svjesno rekla Isusu ‘da’. Taj doživljaj, predanje i iskustvo da sam od Krista pozvana snaga je i izazov”.
S. Branka se s radošću prisjeća studija Katehetike i svojih profesora. “Zahvalna sam svim profesorima koji su me tijekom studija zdušno spremali da budem što bolja vjeroučiteljica. Izdvojila bih dr. Antuna Kresinu, koji nas je volio i bio nam profesor, učitelj, prijatelj, savjetnik. S jasnoćom je tumačio riječ Božju, dao mi je ključ kako prenijeti spasonosnu poruku, uvijek nas je usmjeravao na vazmeno otajstvo – najjači razlog naše vjere Kristovo uskrsnuće. Tu je i dr. Vjekoslav Bajsić, koji nas je jednostavno i zorno na primjerima učio kako ćemo razumjeti djecu u njihovim ponašanjima. Njegovi savjeti su mi bila velika pomoć u radu”.
Brojne službe obilježile su redovnički život s. Branke. Dvanaest godina djelovala je na župi Sveti Petar u šumi. Odlazi zatim u Poreč i u to vrijeme 1991. godine vjeronauk ulazi u škole. Bila je vjeroučiteljica u OŠ Poreč i predavala vjeronauk u višim razredima. Slijede službe u Pazinskom kolegiju – odgojiteljice i vjeroučiteljice, za koje ističe da su joj bile poseban izazov.
“Zasigurno su službe u Pazinskom kolegiju bile najveći izazov u mojem redovničkom životu, i put u nepoznato. Vjerujem da je najvrjednije i najuzvišenije svoje vrijeme, snage i darovitost uložiti u čovjeka, a u Pazinskom kolegiju u život mladog čovjeka… Trinaestog listopada 1993. godine, zazvonilo je zvono za prvi sat. Bila su tri prva razreda i sve je bilo na početku – prvi razred, prva generacija, moji strahovi hoću li to moći… Ali, nije bilo vremena o tome razmišljati, trebalo je početi. Svi smo imali isti cilj: da učenici budu zadovoljni, da projekt krene na slavu Boga i za dobro čovjeka”, istaknula je s. Branka.
Nakon odlaska iz Pazinskog kolegija uslijedila je služba na župi u Poreču, gdje je s. Branka ujedno djelovala kao tajnica u Katehetskom uredu Porečke i pulske biskupije. Na temelju iskustva vjeroučiteljskog rada u školi te zatim u Katehetskom uredu objavila je Priručnik za župnu katehezu.
“Priručnik za župnu katehezu ‘Sveta Potvrda’ koncipiran je sukladno ispovijesti vjere po modelu ‘celebratio catechetica’ kao što predlaže dokument Župna kateheza u obnovi župne zajednice iz 2000. godine. Zbog potrebe za priručnikom koji bi pomagao u radu katehetama, koji održavaju župnu katehezu s krizmanicima, kao i samim krizmanicima u pripremi sakramenta Svete Potvrde, zajedno sa suradnicima napisala sam priručnik da bude na dobrobit sviju… U pripremi za sakrament Svete Potvrde pozvani smo na kreativnost, međusobnu suradnju, poštovanje i izgrađivanje zajedničkog odnosa s Bogom, a primarni je naglasak na euharistijskom slavlju”, rekla je s. Branka.
S. Branka danas živi u kući matici svoje Zajednice u Pazinskim Novakima. Svjedoči da je iskustvo redovničkog života iskustvo izgrađivanja sebe u drugima, u širokom krugu osoba koje se susreću i s kojima se surađuje, kojima su osobe posvećenog života poslane kao most između Boga i čovjeka. “Velika je to zadaća koja jača osjećaj odgovornosti pred čovjekom, pred zajednicom i pred Bogom. Osjećaj iskustva mi omogućuje da tu odgovornost živim u tihoj radosti, molitvi i pouzdanju. S tim je iskustvom lakše tješiti žalosne, i lakše se radovati s radosnima. Sada znam da je iskustvo života Božji poticaj na radosno naviještanje evanđelja, svakodnevno, neumorno, primjerom i riječima”.