S Blaženikom kroz korizmu: “Poštujmo svoju majku, ona je naša sreća i ljubav”

          Blažena utroba koja Te je nosila…

         Evanđelje veliča „majku“. Ime „majka“  – usta ispunjava.

         Za svakog čovjeka, za to, blagdan majke je najveći i najdraži, tako i za čovjeka – kršćanina blagdan Majke nebeske je najveći i najdraži.

         Promatrajući vas u duhu moram se spustiti u onu daljinu Palestinu, pa popeti se na onu visinu Karmela i gledati ono mnoštvo ljudi, koje je, čuvši vijest evanđelja na Duhove, uzvjerovalo te se odmaknulo od svijeta te tamo na visini – bliže nebu – promatralo vječne istine i uređivalo svoje jadni život u skladu s istinom i istinama. I vi ste ostavili danas, za čas, svoje kuće, svoju djecu… te se i vi popeli na taj Karmel, crkvu, da i vi poput njih pod vodstvom Majke nebeske upoznate Boga, a ujedno i sebe, da se tako popravite, te se i vi, kao što su i oni, dođete u ruke, pod vodstvo Blažene Gospe.

         Bog nas je stvorio na sliku i priliku svoju. Ta se je slika zamazala u nama s grijehom ili zlim nagonima, napastima… koje su isto dovele do grijeha. Mi moramo to sasjeći u sebi svagdanjim duhovnim radom. Kao što pčela leti od svijeta do svijeta te sisa onaj nektar da od njega učini si hranu i uživanje – med, ili kao što mrav svakdanjim naporom radi oko svojeg boljitka noseći hrane u svoju kuću, tako moramo se i mi mučiti da nakupimo dobrote, suobličavati se Bogu kako bi skupili „med“ – hranu vječne slave.

         Dakle, dužnosti su nam dane.

         Možemo upotrijebiti ovu sliku. Papa kaže: Ja vas sve učim. Pokraj njega car: Ja nad svime vladam. Pa vojskovođa: ja vas sve branim. Ratar: Ja vas sve hranim. Na koncu đavao: Ja ću vas sve odnijeti, ako ne vršite svoje dužnosti.

         Dakle na rad. Ne ljenčariti. Svi raditi. Majka mora biti majka. – Što je majka? Odgovor nam može dati sin, koji se nakon godina i godina vraća u svoju rodnu zemlju, svoje rodno selo, traži svoju rodnu kuću, baca oko svoje na onaj krov pod kojim je velik prozor, hoće da pogleda kroza nj, da vidi je li još u onom poznatom si kutu ona „gobasta“ starica, svoju majku koju nije zaboravio. – Što mu se događa, dok je on u tom razmatranju, u toj nadi hrabro stupa. Eto izlazi iz kuće nepoznata osoba, koja ga čudno gleda i na njegovo milo pitanje odgovara: Tvoja je majka tamo na groblju. – Taj sin, kad bi mogao govoriti znao bi vam kazati što je majka.

         Odgovor bi moglo dati i ono siroče, koje napaja suzama onu crnu zemlju, koja pokriva mrtvo tijelo majčino, kiti svijećama, cvijećem onaj križ, koji mu kaže mjesto ukopa. Da, ono dijete, kad bi moglo progovoriti dalo bi nam pojam što je majka.

         Odgovoriti bi nam mogli dobri sin i kći, koji su ovisni o majci i koji su osjetili svu težinu, toplinu majčine ljubavi i kazali bi ovo: „Majka je sreća, majka je ljubav!“

         A i mi moramo biti sinovi puni ljubavi prema našim roditeljima. Odgovarati na njihovu brigu, oslanjati se na njih.

         Loza je blizu „kolca“, ali je svezana. Mi moramo biti blizu svojih roditelja, kojih nas vezuju s Bogom vezom deset Božjih zapovijedi.

         Tako ćemo postati pošteni ljudi i kršćani. Svi za Boga.

         Stara ruševina srednjovjekovnog grada govori nam o stalnosti. Nastaju vihori, oluje… ona ostaje. Nastati će poteškoće, znajmo da imamo uza se dobru Majku. Ona je branila svoje miljenike, baš u doba najvećih poteškoća, kad je Šimun Stocku izručila „škapular“. – I nas će štititi pomoću škapulara svoje pomoći u radu za spasenje naše duše.

         Služimo Bogu, a odrecimo se vražjih djela.