S Blaženikom kroz korizmu – “Dva drveta – znak propasti i znak spasenja”

Dva drveta:

drvo u raju zemaljskom znak propasti; drvo na Gologoti znak spasenja

„A ja ću, kad budem podignut sa zemlje, sve privinuti s sebi“ (Iv 12,32).S

Čitamo u Starom Zavjetu kako Mojsije u pustinji podiže mjedenu zmiju, u koju tko pogleda ozdravi (usp. Br 21, 9).

Slika Križa: „Evo drvo Križa, na kojem je spasenje svijeta visjelo“. (Iz obreda na Veliki Petak, Klanjanje križu).

Križ je znak našeg spasenja; drvo u raju zemaljskom: propast; drvo na Golgoti: spasenje.

„Ovo je ono prevrijedno drvo – govori danas Sv. Crkva – usađeno posred raja, na kojem je početnik života svojom smrću nadvladao smrt sviju nas. Koje veliko djelo ljubavi, smrt je tada umrla, kad je na Križu bio život mrtav.

Ovo me trpljenje sjeća na drugo trpljenje, na žestoko trpljenje što mi dan za danom podnosimo, a i na ono što trpe naši gospodari i očevi, sinovi, braća – u vojsci (u zarobljeništvu), kada se mora mučiti da nosi ono strašno oružje, i mora gladovati i trpjeti sva pomanjkanja daleko svoje kuće, svoje žene, svoje djece, svoje majke, svojeg oca i prijatelja, – tko u zarobljeništvu, u tvrdom robovanju mora da sprovede svoje dane i uzdiše promišljajući na svoje prošle dane, kada se osjećao sretnim u svojoj kući, veseo sa svojom dječicom, radostan na svome polju na kojem si je pribavljao svojim žuljevima svagdanji kruh za se i siromašnu si obitelj a sada mora ondje u inozemstvu pretapati i prevrtati tuđu zemlju i tražiti bar malo razumijevanja kod drugih majki, koje ga ne poznaju, i uskliknu i ovo plače „Bože mili kud sam zašao… majko mila, majko draga da ti vidiš svoga sina!“^[1] I čini mi se čuti glas tužbe: Da ti vidiš njega sada okružena bijedom svega, ti bi gorko zaplakala od žalosti – gledajući njega!“ I kako se tuže i oni na tuđe majke: „Za tuđinca ništa nemaš, tuđa majko, kad te moli, tuđe dijete tvoje nije!“ Te misli: „Gdje su ruke tvoje majke, sad da kupe suze sina”? Gdje koljeno, da počine, da si teško breme skine, gdje je tvoja domovina?“ I gledaju prema nama, k svojim obiteljima, gdje zamišljaju svoju sreću, k svojim poljima – i pišu vam, oni koji pišu, pitaju vas kako je vama i poljima, – a neki u svojim pismima izranjaju svoju vjeru: „Bog neka vas i nas brani, Bog nema nam bude u pomoć, ufajmo se u Boga da ćemo se skoro vidjeti, nekoji se domisle do svoje crkve i proživljavaju u uspomeni lijepe događaje svoje mladosti, domišljaju se do sv. mise koju su redovito u nedjelje služili – a sada u inostranstvu potučeni ili utamničeni ne mogu.  Nekoji se domisle do svojeg župnika i njemu se u molitvi preporučuju. – Župnik ne može zaboraviti te svoje sinove koje svaki dan Kristu kod sv. mise preporučuje. Većina puka u svojim pismima se ponavljaju u preporukama ženi, i djeci da si budu dobri i pravi, ženskama da budu poštene, da poslušaju svoje majke i starije od sebe. U daljini te im misli dolaze na pamet i po njima sprovode svoje žalosne i tužne dane. I zahtijevaju od nas koji smo doma da budemo dobri: žene da se skrbe još više nego li mogu do dobrobiti svoje djece, da budu vjerne, da dočekuju svoje muževe u toploj ljubavi, djecu hoće poslušne i dobru, podložne svojim roditeljima, poštenu i neiskvarenu – osobito žensku. Oni misle ondje na svojeg Boga, na svoju obitelj, na svoje imanje. Žalosni mi ljudi! Za one koji imaju vjere ima jedan znak utjehe. Raspelo, koje im veli: „Ja sam pretrpio premnogo za te!“ Eto svjetlo koje rasvjetljava naše dane! Po njemu dobivamo smisao naših patnja i trpljenja, smisao našeg zemaljskog bivstvovanja. U toliko nesreći sv. mati Crkva diže visoko jedan znak: Križ, koji moramo voljeti, koji će nas krijepiti. To je ono „slatko drvo“, na njemu su slatki čavli, koji „nose teret slatki taj“.

Molimo: O Križu, jedino naše ufanje, pozdravljamo te, Ti dobrima umnoži milost, a slabima satri krivicu. Štiti, Gospodine, puk svoj znakom sv. križa od zasjeda svih neprijatelja, da ti ugodno služimo i da ti prijatan bude naš život, koji ti danas prikazujemo za sve naše vjernike, za sve naše zarobljenike, za sve koji su daleko. Neka sveti Križ, bude nama i njima znak utjehe u njihovim nevoljama, znak spasenja i izbavljenja, iz sadašnjih patnja i trpljenja, škola mudrosti za budući njihov život, kada iskušani u trpljenju svi se budemo združili sa svojima kod kuće. – To te molimo. To nam podijeli. Amen.

^[1] Stihovi iz pjesme „Putnik“ od Petra Preradovića.