Rovinjsko-kanfanarski i Vodnjanski dekanat hodočastili u Lanišće

Drugoga dana trodnevnice uoči obilježavanja godišnjice mučeništva bl. Miroslava Bulešića u Lanišće su hodočastili vjernici Rovinjsko-kanfanarskog i Vodnjanskog dekanata. Misno slavlje predvodio je rovinjski dekan, biskupski vikar, mons. Vilim Grbac.

Prije početka euharistijskog slavlja hodočasnicima se je riječima dobrodošlice obratio mjesni župnik Josip Mašina, te im je ukratko pojasnio povijesni kontekst događaja „krvave krizme“.  Molila se pobožnost krunice, a hodočasnici su imali prigodu posjetiti spomen prostorije u župnoj kući gdje je, u župnom uredu bl. Miro podnio mučeništvo. Hodočasnicima je pružena i mogućnost za svetu ispovijed.

Na početku homilije, mons. Grbac je naglasio, kako se u ovoj trodnevnici vjernici po dekanatima okupljanju u Lanišću i Svetvinčentu, jer ova okupljanja imaju smisla „za svakoga od nas, ne samo da nas bude, već da jačamo u vjeri, jer ono što se dogodilo prije 77 godina nije legenda“. Govoreći o samom susretu, važnim je naglasio ispovijed, jer je potrebno krenuti od sebe, mijenjati sebe, a euharistija je znak zahvale Bogu na velikom uzoru.

Posvijestio je, kako mučeništvo Miroslava Bulešića ima veliki značaj osobito za ovu župu, „jer je ovdje vjera cijelo vrijeme trajala i pratila ljude koji su ovdje živjeli, a i one koji su odlazili, jer je mjesto bilo zanemarivalo, ali su ljudi uvijek bili povezani s Crkvom, uvijek im je vjera značila u životu, uvijek su po njoj živjeli“.

„Njegovo mučeništvo bilo je simbol za sve one koji su u poratnim vremenima svjedočili vjeru, koji su se borili za slobodu vjere, za istinu, za kršćanske vrijednosti, posebno za one koji su nedužni čamili u zatvorima, jer je jedina krivnja njihova bila da su branili Crkvu, svećenike, da u branili djecu krizmanike, da su branili slobodu vjere, i dostojanstvo svakoga čovjeka“, rekao je propovjednik, te podsjetio kako se o mučeništvu nije smjelo govorili. No, mladi su igrali nogometni turnir krajem kolovoza, i nije se govorilo zašto baš tad, ali se znalo da se na taj način obilježava mučenička smrt Miroslava Bulešića.

„To su plodovi njegova mučeništva. No, moramo se pitati što to znači za nas? On je imao hrabrost u teškim vremenima, ostao je ovdje gdje su bili ljudi. Bila je hrabrost stati pred svetohranište i reći ‘samo preko mene mrtvoga’. Za jednog čovjeka koji ima 28 godina to znači  hrabrost. Za njega se može reći da je službe vršio odgovorno i savjesno, u potpunosti je bio posvećen svakome onome koji mu je bio povjeren. Svi su mu bili jednaki, svima je služio, za sve je bio dobar pastir. U svakom času je bio ponosan da je katolički svećenik. Molio je za dar poniznosti bez obzira na sve. Bio je svjestan svoga poslanja, te je doista bio dosljedan u svemu onome što je život stavljao pred njega“, rekao je propovjednik, te dodao „dosljedan je onaj koji ne traži od drugih ono što sam nije spreman učiniti. I zato je on primjer i uzor“.  U tom vidu je vjernike potaknuo na promišljanje: „jesmo li dosljedni, ili glumimo neku strogost; jesam li se ikada pitao to što ja tražim od drugih, živim li ja prvi to; to što se tužim da nema  poštenja, jesam li ja pošten; to što se tužim da svi lažu, svi govore neistinu, jesam li ja taj koji stojim iza svake svoje riječi? To znači biti dosljedan“.

Nadalje je posvijestio, kako je  Miroslav Bulešić kao mladi svećenik bio prožet zahvalnošću. „Zahvalnost u današnje vrijeme je veliki dar. Zahvaljivao je na svemu, i to se vidi u njegovom duhovnom dnevniku. Zar to nije poruka, jedna velika škola svima nama: jesmo li mi danas zahvalni? Nije li to nešto što bismo trebali slijediti, pa i mi koji smo se večeras okupili sa jednom odlukom, stavom, odgovornošću. Danas svijet cijeni uzor, ne samo riječi, vanjske manifestacije, cijeni ono što jesmo, vrednote koje živimo“.

 U drugom dijelu homilije propovjednik se kratko osvrnuo na misno evanđelje, na prispodobu o „nepravednom“ upravitelju.

 Prvim radnicima koje je poslao rekao je nadnicu. Drugi su išli na povjerenje, trećima isto nije ništa obećao. „Da li onda taj gospodar nepošten? Zašto se prvi bude? Radi zavisti! Kada to sve prebacimo na duhovni život, pa se pitamo gdje smo mi tu? Jesmo prvi, drugi ili treći? Ako smo prvi onda s Bogom trgujemo. Možda koji puta naše molitve izgledaju ‘ja te Bože molim, ja imam sve sakramente. Možda smo koji puta kao drugi ‘molimo, radimo nešto, pa valjda ćemo i mi nešto dobiti’. A možda smo i treći koji smo se sjetili pod stare dane malo promijeniti svoj život, nešto učiniti za svoj život. No, Bog vidi naše nastojanje, on vidi naš stav, da želimo nešto promijeniti“. U tom kontekstu je propovjednik potaknuo i na promišljanje o zavisti u životu svakoga: koliko zavidimo jedni drugima; koliko se natječemo, pa i u našim zajednicama? Koliko smo svjesni da svako ima neke vrijednosti,  koliko puta se veselimo kad je neko drugi doista u nečemu uspješan?  Sve je to naša vjera, sve je to naš život. Neka nam bude poticaj ova prispodoba koja nas poziva na odgovornost u vjeri,  i neka nam uzor i primjer bude blaženi Miroslav Bulešić“, rekao je na kraju propovjednik.

 Po završetku misnoga slavlja, nakon svečanog otpusnog blagoslova s relikvijama Blaženika, župni suradnici laniške župe, Ivan Mejak, Marina Jeromela Mejak, Marija Žmak i dr. Vladimir Žmak uprizorili su, vrlo sugestivno, život bl. Miroslava Bulešića prema poemi Antuna Milovana „Vitez Božji“.

Iste večeri u Svetvničenat, rodnu župu bl. Bulešića, su hodočastili vjernici Porečkog dekanata, a prigodnu je homiliju ondje izrekao župnik Svetvinčenta Darko Zgrablić.

Foto: Vicepostulatura bl. M. Bulešića, D. Fattorich

Txt: G. Krizman