Reforma kanonskih postupaka za parnice proglašenje ništavosti ženidbe

Ovih dana papa Franjo proglasio je motuproprij „Mitis Iudex Dominus Iesus“ („Blagi sudac Gospodin Isus“), koji se odnosi na reformu kanonskih postupaka za parnice proglašenja ništavosti ženidbe. Različiti mediji su na različite načine komentirali, a još više interpretirali nove odredbe. Papa Franjo odmah na početku jasno naglašava: „Kroz vjekove je Crkva po pitanju ženidbe, sve jasnije spoznajući Kristove riječi, usvojila i suštinski izložila nauk o nerazrješivosti svete ženidbene veze, razradila sustav ništavosti ženidbene privole te je sukladno tome uredila sudski postupak u toj materiji, tako da crkvena disciplina bude što dosljednija propovijedanim vjerskim istinama.“ Naglašava stoljetni nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbenog veza. Papa nije reformirao nauk Crkve o ženidbi, već uz redoviti sudski postupak i postupak na osnovu dokumenata uveo i treći pod nazivom „skraćeni ženidbeni postupak pred biskupom“.

Važno je učiti crkvenu terminologiju kad govorimo o ništavosti ženidbe. Za parnice proglašenja ništavosti ženidbe pogrešno je koristiti izraz „poništenje braka“, koji je postao uvriježeni izraz u svakodnevnoj komunikaciji. Znamo da u Katoličkoj Crkvi nema ni poništenja ni rastave ženidbe. Jednom valjana ženidba uvijek je valjana. „Ženidba uživa pravnu pogodnost; stoga u dvojbi ženidba treba da se smatra valjanom dok se ne dokaže protivno.“ (kan. 1060).  Svi smo mi svjesni da ima crkvenih ženidaba koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane, jer je u trenutku davanja ženidbene privole postojao neki od kanonskih razloga ništavosti ženidbe koji ženidbu čini ništavom. Zakonik kanonskog prava navodi razloge ništavosti ženidbe. Stoga je važno istaknuti, ako se sudskom u postupku utvrdi ništavost ženidbe, te kad presuda postane izvršna, stranke mogu sklopiti novu ženidbu prema važećim propisima Katoličke Crkve. Važno je da stranke kod pokušaja sklapanja nove ženidbe, ili htjenja sklapanja nove ženidbe, obrate pažnju da kod presude nije postavljena zabrana sklapanja nove ženidbe.

Nije dokinut dosadašnji redoviti sudski postupak koji će se primjenjivati u skladu s dosadašnjim i novoproglašenim odredbama. Ženidbeni predmeti i dalje će se „rješavati sudskim a ne administrativnim putem i to ne zato što to nameće sama narav stvari, već stoga što je istinu o svetom vezu potrebno štititi u najvećoj mogućoj mjeri: a to je upravo osigurano jamstvima sudske naravi.“ – ističe Papa.

Dvije velike novosti

            Prva velika novost je da u prilog ništavosti ženidbe nisu potrebne dvije jednake odluke kako bi se određena ženidba proglasila ništavnom, što je do sada bilo obvezujuće. Sad prvostupanjska presuda postaje izvršna, ako se nitko ne žali. Žaliti se može ona stranka koja se osjeća oštećenom presudom ili promicatelj pravde i branitelj veze. Ako se netko od navedenih žali na presuda predmet će se nastaviti rješavati na prizivnom sudu. Sad se još veća odgovornost stavlja na onog tko donosi presudu na prvom stupnju, te treba otkloniti svaku mogućnost laksizma.

Druga velika novost koju papa Franjo donosi zapravo proizlazi iz učenja II. vatikanskog koncila koji naglašava i naučava da je „biskup u svojoj Crkvi u kojoj je postavljen za pastira i poglavara, po svoj naravi sudac među vjernicima koji su mu povjereni.“ Prvi učitelj u mjesnoj Crkvi je biskup, ali i sudac. Biskup svoju sudsku vlast može i dalje vršiti preko sudskog vikara, ali u određenim predmetima tu vlast biskup ne može vršiti preko drugoga. Ovom reformom određeno je da u „skraćenom ženidbenom postupku“ biskup je jedini sudac. Jer je biskup „snagom svoje pastoralne službe s Petrom najveći jamac katoličkog jedinstva u vjeri i disciplini“.

Kad je riječ o skraćenom postupku pred biskupom valja istaknuti da se neće i ne mogu svi ženidbeni predmeti rješavati po skraćenom postupku, već samo oni „kad se za to ispune uvjeti odnosno kada proglašenje ništavosti ženidbe traže oba ženidbena druga ili jedan ženidbeni drug uz pristanak drugog, i ako je riječ o takvim okolnostima činjenica i osoba, koje su podržane svjedočanstvima i dokumentima, koji ne zahtijevaju istraživanje ili pomnije ispitivanje te se ništavost ženidbe čini očitom… Tužba kojom se pokreće skraćeni postupak, osim onoga što se navodi u kan. 1504, mora: 1. kratko, cjelovito i jasno iznijeti činjenice na kojima se zahtjev temelji; 2. navesti dokaze koje sudac može odmah prikupiti; 3. priložiti isprave na kojima se zahtjev temelji. Riječ je, dakle samo o onim slučajevima kad se ništavost ženidbe čini očitom, a odluku o vođenju skraćenog postupka donosit će sudski vikar kod odluke o formulaciji dvojbe.“  Nije dovoljno da samo dvije osobe pred biskupom izjave da je njihov brak ništavan, već da to mogu dokazati na temelju materijalnih činjenica. Svakako da biskup svaku tu molbu može, ako smatra potrebnim u smislu cjelovite istine o tom braku, prepustiti u redoviti sudski postupak.

Kad je riječ o vremenskom periodu koji je potreban za provođenje skraćenog ženidbenog postupka pred biskupom to nije period od 15 + 30 dana kako su neki pisali.  Brzina rješavanja predmeta ne ovisi samo o radu jednog suda, već ponajviše o svim strankama uključenima u sudski postupak (tužitelju, tuženoj stranci, svjedocima, dostavi materijalnih dokaza, sudskim stručnjacima …). Optimalni period za izricanje presude u redovitom postupku na pravom stupnju je godinu dana.

Mjerodavno sudište za Porečku i Pulsku biskupiju

Odlukom biskupa riječke metropolije mjerodavno sudište za biskupije riječke metropolije: Riječku nadbiskupiju, Porečku i Pulsku biskupiju, Krčku biskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju je Interdijecezanski ženidbeni sud u Rijeci. Ovaj sud omogućava besplatnu pravnu pomoć strankama koje imaju nakanu pokrenuti postupak za utvrđivanje ništavosti njihove ženidbe. Najprije se stranka treba obratiti tajništvu suda koje će dogovoriti sastanak s odvjetnikom pri sudu, koji je svećenik i crkveni pravnik. U razgovoru sa strankom(ama) odvjetnik će procijeniti imali pravnog temelja za pokretanje sudskog postupka. Nije svaki onaj brak koji je propao i ništavan; ali ima nevaljano sklopljenih brakova. Međutim, za Crkvu je svaki brak valjano sklopljen dok se ne dokaže suprotno.

Ljepota bračnog života

Danas je potrebno ponovno govoriti o ljepoti bračnog života, ali s druge strane ne zatvarati oči pred određenim poteškoćama u kojima se može naći ili nalaze kršćanski supružnici. Moderno vrijeme pokušava nametnuti jednu „instituciju eksperimenta“, brak „bez vjenčanja“, brak „na probu“. Međutim taj eksperiment nagrizao je tradicionalni katolički nauk o braku, ali nikako nije obezvrijedio kršćanski nauk o ženidbu, te napose umanjio nauk Crkve o sakramentu ženidbe. Sva ova eksperimentiranja nisu dala željene učinke, dapače još veći je broj rastavljenih i onih koji nisu zasnovali brak. Razlozi opravdanja braka „na probu“, da se bolje upoznaju, da vide jesu li za zajednički život, rađanje djece…; nisu polučili željene rezultate. Dapače još više se mladi obeshrabrilo na zasnivanje braka. Svakako da tome doprinosi cjelokupna društvena situacija, iznad svega ekonomska.

„Jednost i nerazrješivost nisu podložni reviziji“

            Danas govor o braku trebao bi uvijek polaziti od drevne izreke: Sancta sancte tractanda sunt – Ono što je sveto treba svetački i rješavati! Brak je svetim učinio Stvoritelj i dao mu svoju zakonitost (GS, 48a) koja se očituje ponajviše u bitnom svojstvu jednosti i nerazrješivosti (kan. 1056), koja nastaje slobodnom privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba (kan. 1057§1). Ženidba katolika, ako je samo jedna stranka katolička, uvijek se ravna ne samo po božanskom već i po kanonskom pravu (1059).

Jednost i nerazrješivost su duboko upisana u ljudsku narav; „više nisu dvoje, nego jedno tijelo“ (usp. Mt 19,6; Post 2,24). Bračna jednost i nerazrješivost, kako jednom prigodom reče kard. J. Bozanić, „ne može biti podložna nikakvoj reviziji, mogućnosti otkaza“. Stoga i govor o ništavnosti ženidbe, uvijek mora polaziti od činjenice valjanosti braka. „Ženidba uživa pravnu pogodnost; stoga u dvojbi ženidba treba da se smatra valjanom dok se ne dokaže protivno.“ (kan. 1060). 

Civilno rastavljeni i ponovno oženjeni nisu izopćeni iz Crkve, dapače, unatoč određenim poteškoćama daju snažan impuls životu Crkve. Unatoč tome što ne mogu pristupiti sakramentima (ispovijedi i pričesti u redovitim prilikama) mogu dati nemjerljiv doprinos u životu župne zajednice kao: čitači, pjevači, članovi župnog ili ekonomskog vijeća, djelatnici caritasa…. Oni nisu izopćeni iz župe već zaslužuju još veću pažnju i ljubav župne zajednice.

Ilija Jakovljević