“Redovnici i redovnice trebaju biti svjetlo u svijetu”

U nedjelju, 2. veljače 2020. godine, o blagdanu Svijećnice, Prikazanja Gospodinovog u hramu, kada se ujedno obilježava i Dan posvećenog života te Dan života, susret redovnika i redovnica koji žive i djeluju na području Porečke i Pulske biskupije održan je u Puli, u Samostanu sv. Franje Asiškog. Tijekom misnog slavlja okupljeni redovnici i redovnice izrekli su obnovu redovničkih zavjeta.

Blagoslov svijeća prije mise održan je u sugestivnom ambijentu klaustra tog drevnog samostana, a potom su svi sudionici u procesiji, predvođeni klerom, ušli u crkvu. Svečano koncelebrirano misno slavlje s blagoslovom svijeća te obnovom redovničkih obećanja, predvodio je porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša uz koncelebraciju okupljenih redovnika.   

Biskup je na početku homilije podsjetio da se blagdan Prikazanja Gospodinovog u hramu ujedno zove i Svijećnica jer je došla ‘svjetlost na prosvjetljenje naroda’. Želimo ovaj dan na poseban način posvetiti osobama koje su posvetile svoj život u redovničkom pozivu, rekao je propovjednik te nastavio, danas obilježavamo i Dan života, kada se sjećamo one vrednote koja je najvažnija ovdje na ovoj zemlji. U svjetlu svega toga želio bih razmišljati o današnjem evanđelju koje nam želi poručiti nekoliko stvari koje su bitne za običnog vjernika, za redovnika, redovnicu, svećenika i sve one koji se nalaze u Crkvi Božjoj. Marija i Josip nakon 40 dana dolaze u hram da prikažu, kako kaže Sveto Pismo da se očiste, da dožive očišćenje kako je propisano odredbama Staroga Zavjeta. Možda se nama danas ti propisi čine smiješni jer određuju stvari koje danas nemaju smisla. No tada se dvjema stvarima pridavala velika pažnja, pitanju rođenja, života i pitanju smrti. Ti su događaji imali veliku važnost ne samo u osobnim čovjekovim dostignućima nego u cijeloj zajednici. Biskup se nadalje posebnom pažnjom osvrnuo na pojam čišćenja, očišćenja. Da bi čovjek mogao biti uzoran, da bi mogao kršćanski živjeti, da bi mogao kršćanski vjerovati on sam mora biti prvo čist. Ako to nije onda ne može drugima pokazivati svoj primjer. Pogledamo li povijest Crkve, od svetog Benedikta i svih drugi Božjih ugodnika, sv. Franje, sv. Dominika, oni su, da bi mogli drugima pokazati put, najprije doživjeli osobnu preobrazbu, jer čovjek koji ima pred sobom čistu savjest, koji se čuva grijeha, on može drugima biti putokaz. Upravo smisao redovništva i redovničkih zavjeta jest čistoća, čuvanje od grijeha i pokazivanje svijetu onoga što je Božje. Možda u današnje vrijeme, kada govorimo o zavjetima siromaštva, poslušnosti i čistoće, postoji osjećaj da je to zastarjelo, da nema nikakvog smisla, jer čini se da čovjek danas treba biti u centru pažnje, treba biti najbolji, najljepši i može činiti što god želi. Redovništvo je sasvim suprotno, želi čovjeka koji je ponizan a ne čovjeka koji je ohol. I mi smo danas pozvani da se očistimo od grijeha, da budemo ljudi koji će težiti svetosti, jer jedino tako može doći do promjene u čovjekovu životu.

Homiliju možete poslušati na poveznici:

Nadalje, u današnjem evanđelju vidimo kako je starac Šimun tražio utjehu Izraelovu, nastavio je biskup. U njegovo je vrijeme židovstvo bilo previše opterećeno različitim zakonima i propisima, ona najljepša vremena bila su prošla, osjećala se je neka težina i svi su iščekivali da treba doći Spasitelj, Mesija koji će spasiti Izraelski narod. Ta se je utjeha očekivala, ali taj starac Šimun doživio je objavu da neće umrijeti dok ne vidi toga Mesiju. Vidimo toga starog čovjeka i staru ženu, Anu koji žive u hramu, svoj život posvećujući upravo Bogu. Možemo se zapitati što je to utjeha Izraelova i onaj mir kojem čovjek teži i koji se žrtvuje da bi cijeli svoj život prikazao Gospodinu, to je naša želja da susretnemo Gospodina u Kraljevstvu Nebeskom. To možemo ostvariti jedino preko Isusa Krista kako što ga je i starac Šimun primio u svoje ruke kada je zapjevao i rekao ‘Sad otpuštaš slugu svojega u miru.’ I mi možemo naći utjehu i mir jedino kada susretnemo i kada upoznamo Isusa Krista, jer pravog mira i utjehe neće biti ako svatko od nas to ne ostvari u svome životu. Zato i mi moramo uvijek znati odgovoriti na pitanje ‘Tko je Isus Krist za nas’ u dubini svoje duše. Mi možemo naučiti različite teološke definicije koje su drugi veliki umovi izmislili, i znati najbolje teologiju, a ne biti vjernici. Pozvani smo na koljenima pokazati tu svoju vjeru. Jer ako se ne pokazuje tako, čovjek se brzo umori i vidi se da nije ono što govori i o čemu govori.

Mi smo stavljeni pred jedan izbor, a to je ‘Jesmo li za Isusa Krista ili smo protiv njega?’, nastavio je mons. Kutleša. Svatko može odlučiti kako želi, jer ‘On će biti na uzdignuće mnogima i mnogima na propast’. Pogledamo li Isusovo rođenje imamo niz ljudi koji su bili za Isusa i koji su bili protiv njega, jednako tako i u događajima Velikog tjedna. Tako i mi danas živimo u vremenu u kojemu se trebamo opredijeliti za Isusa Krista, trebamo se opredijeliti jesmo li za dobro ili smo za zlo. Mi trebamo biti uzori drugima kako živjeti i po tim uzorima privlačiti druge ljude da slijede naš primjer. U prvome redu su upravo redovnici pozvani na to poslanje, mijenjati duhovno ovaj svijet, istaknuo je predslavitelj.

Danas na poseban način vidimo da je Isus Krist svjetlo na prosvjetljenje naroda. Pogledamo li simboliku svjetla vidimo tri odlike koje se odnose i na redovnike i redovnice. Svjetlo je ono koje nam omogućava da vidimo i da se orijentiramo. Svjetlost razgoni tamu i omogućava nam da vidimo što je bitno. Stoga i mi trebamo biti očiti i transparentni, jer bolesno oko uvijek se boji svjetla, rekao je propovjednik. Ako nešto skrivamo i bježimo od svjetlost onda nešto nije u redu s nama. Svatko od nas najbolje u svojoj savjesti zna što to nije u redu s njime i što to treba popraviti i promijeniti. Zato nemojmo se bojati svjetlosti jer jedino nas svjetlost može spasiti. Druga je značajka svjetlosti da nam daje putokaz, to nam najbolje pokazuju svjetionici i njihov značaj za pomorce. To svjetlo u današnjem svijetu trebaju biti redovnici i redovnice koji će, unatoč svim protivljenjima znati pokazati koji je pravi put. Možda će nekada biti osuđeni od drugih i izrugani da ne shvaćaju trendove ovoga vremena, no jedino po Svjetlosti, po Isusu Kristu dolazi svjetlost na prosvjetljenje naroda. Kao što čovjek bira hoće li biti uz Isusa tako biraju i narodi. Što biramo to će nam u životu biti. U sudbini naroda taj proces duže traje, taj proces umiranja ako izabiremo tamu, dok u čovjekovoj sudbini traje kraće i svatko to osjeti na svojoj koži. Svjetlo nam, kao primjerice crveno svjetlo u prometu, pokazuje i upozorenje. I mi trebamo biti to svjetlo koje će svojoj djeci govoriti što je dobro a što nije dobro i usmjeravati ih onako kako treba činiti. Isto tako i redovnici i redovnice trebaju biti to svjetlo koje će upozoravati druge ljude, istaknuo je propovjednik.

Da bi mogli biti svjetlo moramo se najprije pročistiti. Da bi se pročistili i da bi uzeli Isusa Krista u svoje ruke čovjek treba živjeti sveto i primati Isusa Krista u svetoj i presvetoj Euharistiji. Danas smo svi pozvani da ga primamo čiste savjesti i čistog srca, da budemo na svjetlosti i da se ne bojimo tame, jer jedino svjetlost može nadvladati tamu i jedni dobro može pobijediti zlo. Zato danas molimo za sve redovnike i redovnice, za život, da raste od začeća do smrti. Stoga nastojmo taj život paziti i čuvati, tu najveću vrednotu na ovoj zemlji. Ako ne želimo život onda ulazimo u kulturu smrti, citirao je propovjednik sv. papu Ivana Pavla II. Večeras je prigoda da se kao osobe i kao društvo zapitamo što je s nama, što je s našim narodom? Mi vjernici možemo naviše učiniti molitvom i zato molimo za te potrebe da nam Bog da snage da možemo biti dobri ljudi, dobri vjernici koji će moći čisti utjecati na druge ljude, zaključio je mons. Kutleša.

Nakon Euharistijskog slavlja dijecezanski povjerenik za osobe posvećenog života, o. Đuro Hontić predvodio je obnovu redovničkih zavjeta. P. Đuro je zatim, prije završnog blagoslova, uz prigodne zahvale izrekao kratko promišljanje o redovništvu danas.

On je podsjetio da je obilježavanje Dana posvećenog života započeo papa Ivan Pavao II. s nakanom da se taj dan svečano hvali i zahvaljuje Bogu za veliki dar posvećenog života te promiče i nastoji približiti taj dar Božjemu narodu. Ovaj nam blagdan govori da Bog računa sa svim ljudima, svakoga vremena i svakoga staleža. Danas je pred nama u prvom planu Dijete Isus, staro četrdeset dana, kojega roditelji donose u hram, ali tu su i starac Šimun i proročica Ana tako da nas ova trenutna situacija ovdje u ovoj našoj Porečkoj i Pulskoj biskupiji što se tiče osoba posvećenog života ne smije previše prestrašiti jer Bog, vidimo, računa i s najmanjima i s najstarijima, svi možemo služiti Bogu i svi možemo izvršiti svoje poslanje, za svakoga od nas Bog u ovom trenutku ima svoju zadaću, istaknuo je o. Đuro Hontić.

Svečanost je glazbeno animirala Grupa Oton koja u toj samostanskoj crkvu uobičajeno animira liturgijska slavlja.

Susretu je nazočilo dvadesetak redovnika i redovnica, od četrdesetak koliko ih trenutno djeluje u Porečkoj i Pulskoj biskupiji: sestre milosrdnice, sestre Družbe Kćeri Milosrđa Sv. Franje i sestre Milosrdnog Isusa iz Pule,  istarske župske sestre iz Pazinskih Novaki, sestre uršulinke iz Rovinja, Klanjateljice Krvi Kristove iz Vrsara, euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina iz Poreča, jedna sestra služavka Maloga Isusa iz Plomina, franjevci iz Pazina, Rovinja i Pule te franjevci konventualci iz Pule.

(Txt: G. Krizman, Foto: D. Fattorich)