„Razmišljanja o svećeništvu“

Program trodnevne duhovne priprave uoči proslave blagdana sv. Mihovila u Žminju je započeo u nedjelju, 26. rujna predavanjem „Razmišljanja o svećeništvu“ koje je održao generalni vikar Porečke i Pulske biskupije, mons. Vilim Grbac.

Nakon uvodnog pozdrava župnika domaćina vlč. Jordana Rovisa svi su okupljeni zajedno izmolili Molitvu sv. Mihovilu. Župnik je napomenuo da je povod za tu temu proslava dva dijamantna svećenička jubileja, ove godine šezdesetu obljetnicu svećeništva slave preč. Marijan Jelenić, rodom iz Žminja, vodnjanski župnik, kanonik pulskog Stolnog kaptola sv. Tome ap. i preč. Antun Kurelović, bivši žminjski župnik, pićanski župnik, kanonik porečkog Stolnog kaptola sv. Maura biskupa.

Mons. Grbac je na početku podsjetio na riječi pape emeritusa Benedikta XVI. kako je svećeništvo „neprocjenjivi dar Crkvi i čovječanstvu“. Govoreći o dijamantnim jubilejima istaknuo je da su to izvanredne prilike za izraziti Bogu zahvalnost za 60 godina pastoralnog djelovanja, naviještanja svim dobnim skupinama, dijeljenja sakramenata, za 60 godina rada na Njivi Gospodnjoj. Kroz prispodobu o sijaču usporedio je svećenika sa sijačem koji sije riječ i nada se da će pasti na plodno tlo. Svjestan je da možda neće on žeti, ali važno je da bude svjestan da ne smije prestati sijati, to je njegovo poslanje. Ne sije samo riječju, nego djelom i primjerom. Predavač je nadalje citirao riječi kojima je papa Benedikt XVI. naglasio nasušnu potrebu iskazivanja zahvalnosti i priznanja svećenicima za sve što čine ostajući vjerni svome pozivu, izrečene u poruci prigodom otvaranja Svećeničke godine, o 150. obljetnici smrt sv. Ivana Vianneya.

Mons. Grbac je nadalje podsjetio da je žminjska župa dala 19 svećeničkih zvanja, od čega 3 redovnička; čak 40 časnih sestara, od tih 40,  8 ih je u sestrama milosrdnicama. Od 19, još je 10 živih svećenika. Ta zvanja nisu „pala s neba“, niknula su u jednoj sredini, u jednom ozračju, u obitelji, ondje gdje se je živjelo vjeru, a u ovom kraju se je živjelo vjeru, tu je bilo ozračje kršćanskoga života, nastojalo se živjeti kršćanske vrednote. Ondje gdje nema osjećaja za prave životne vrijednosti, gdje nema osjećaja za svećenička i redovnička zvanja ondje neće biti ni zvanja. Ova župa s pravom može biti ponosna na svoja zvanja.  Zato je kraj Svećeničke godine 2010. za našu biskupiju proslavljen upravo u ovoj župi, podsjetio je mons. Grbac.

Podsjetio je nadalje da je glavni cilj proglašavanja Godine svećeništva bio da svećenici budu dostojni svoga zvanja i da jasnije žive Evanđelje za današnji svijet. Uvijek je lakše druge pozivati na obraćenje nego sebe. Zato je bio odabran sv. Ivan Maria Vianney, jer je on u svojoj skromnosti i jednostavnosti shvatio svoje mane i bio posvećen svojim župljanima, nastojao im je biti uzor.  

Predavač se nadalje osvrnuo na svećenički lik bl. Miroslava Bulešića naglasivši njegovu dosljednost, koju su ponekad neki nazivali strogoćom, no on nikada nije tražio od drugih nešto što sam nije bio u stanju učiniti. Naglasio je kao sličnost Ivana Vianney i Miroslava Bulešića da su se oboje pitali „Jesam li ja dostojan biti svećenik i župnik u ovoj župi?“, a nisu se pitali „Da li je ova župa svjesna koliko sam ja važan?“

Predavač je citirao papu Pavla Vi. podsjetivši da suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje. Osvrnuo se potom na ogromne promjene koje su nastale u posljednjih nekoliko desetljeća u društvu i mentalitetu ljudi. Pozvao je starije da se prisjete što su nekada značile mlade mise, bio je to važan događaj za obitelj, selo, župu, bila je to velika čast.  Prisjetio se običaja i važnost mlade mise i vremena kada su on i stariji brat svećenik, dr. sc. Josip Grbac, slavili svoju mladu misu.

Danas, kada se o svećenicima pretežno naglašava samo ono loše, a zanemaruje sve ono dobro što nebrojeni svećenici diljem svijeta čine u skromnosti i samozatajnosti, u obiteljima nema ozračja koje bi potaknulo na odabir svećeničkog zvanja, a i ako se netko odluči, obično nema podršku bližnjih. Riječ je o tome da se je u obiteljima izgubio kršćanski mentalitet, izgubilo se življenje kršćanskih vrednota, pa i sama svijest o njima, istaknuo je mons. Grbac.  

Naveo je primjer Pazinskog sjemeništa koje otvoreno 1965. godine, nekoliko godina nakon toga bilo je preko 300 sjemeništaraca. To sjemenište je dalo strahovito puno društvu, ne samo Crkvi, ne samo u vidu svećeničkih zvanja, mnogima je omogućilo daljnje školovanje i prosperitet. Mi danas nismo dovoljno svjesni važnosti toga sjemeništa. Prenio je, mahom iz pričanja starijih kolega, nekoliko zgoda o strogom odgoju u Pazinskom sjemeništu. Predavač je nadalje podsjetio na duhovne obnove za djevojke u Pazinu, te na susrete mladih osamdesetih godina koji su također bili veoma dobro posjećeni. Sjemenište je osamdesetih godina bilo prazno, nije bilo sjemeništaraca, ondje su živjeli samo mons. Ivan Bartolić i mons. Antun Hek, no događali su se brojni duhovni susreti, koji su bili izuzetno dobro posjećeni. Na tim je susretima uvijek bilo i prigodno predavanje kojima se je mladima, na njima prihvatljiv način, željelo prenijeti ponešto od kršćanskih vrednota. Bilo je to vrijeme kada tadašnjim komunističkim vlastima nije odgovaralo da se mladi okupljaju u tom ozračju pa se znalo desiti da ih na povratku tadašnja milicija „legitimira“, no sve to ih nije obeshrabrilo. Usporedio je to sa stanjem sadašnjeg pastorala mladih, kojima se, zbog same činjenice da uopće dolaze u Crkvu, ponekad previše podilazi. Danas postoje mogućnost bolje no ikada prije, no pitanje je koliko ih koristimo, naglasio je mons. Grbac. Okolnosti su danas mnogo prikladnije za rad sa mladima, postoji vjeronauk u srednji školama koji je optimalan za rad sa tom dobnom skupinom, no, unatoč tome, sve te današnje olakotne okolnosti nisu adekvatno iskorištene, napose od strane mladih svećenika.

Mons. Grbac se potom osvrnuo na općenitu promjenu mentaliteta koja je nastala zbog dolaska mentaliteta prava, pa tako ljudi smatraju da imaju „pravo“ na svećenika, iako možda iz tog mjesta nije bilo svećeničkog zvanja nekoliko stoljeća. Nadalje to „pravo“ traži svećenika sa savršenim osobinama.

Osvrnuo se i na konkretnu situaciju u Istri, gdje trenutno ima svećenika iz svih krajeva svijeta, no to nije novost, podsjetio je da je i tijekom povijesti u mnogim našim župama bilo svećenika iz drugih krajeva, Zafran u Žminju, Cek u Lanišću, i drugi. Ti su svećenici ostavili velik trag i na tome im trebamo biti zahvalni, naglasio je mons. Grbac. Jednako tako moramo biti podrška svećenicima koji danas, putem neokatekumenskog puta ili drugih zajednica dolaze u našu biskupiju na službu. Lijepo je da svećenici koji dolaze iz takve formacije imaju i podršku svojih zajednica, no ključno je znati prioritete, a ono što svakome svećeniku treba biti uvijek prioritet, prije svega, jest župa, njezino duhovno i materijalno dobro, naglasio je predavač.   

Osvrnuo se je na potrebu konkretnije suradnje unutar prezbiterija naše mjesne Crkve, koja je nizom okolnosti, zbog pandemije i ostalog, posljednje dvije godine, izgubila na intenzitetu.  

Pozvao je okupljene vjernike na pomaganje svećenicima. Citiravši papu Franju napomenuo je opasnost da se svećenik ograniči na druženje samo sa jednom, određenom , probranom skupinom. Citirao je i dalje papu Franju koji je rekao da vjernici imaju pravo i dužnost reći svoje mišljenje za dobro Crkve, jer „Božji narod želi pastire, a ne državne službenike koji se ponašaju poput birokrata“.

Po pitanju poticanja duhovnih zvanja mons. Grbac je svrnuo pozornost na potrebu molitve za duhovna zvanja, neka to ne bude samo molitva riječima nego i životnim nastojanjima, općenito stvaranjem pozitivnog ozračja u našim obiteljima i društvu. Najjača molitva za zvanja je naša vjera i naše svjedočanstvo vjere u svakodnevnom životu. Pitanje je kako vratiti kršćanski mentalitet, to ovisi o svakome od nas, naglasio je predavač.

Mons. Grbac je zaključio pozitivnim promišljanjem da će novih duhovnih zvanja svakako biti, no, ne slijedom nekih projekata, već kada svatko od nas svojim ponašanjem i svojim primjerom života bude doprinio povratku kršćanskog mentaliteta u naše obitelji, naše župe, naše gradove i sela. Mi smo pozvani učiniti najviše što možemo, a Bog će učiniti i više nego što zaslužujemo.

„Svaki biskup, svećenik i đakon, treba biti gostoljubiv umjeren, uljudan, strpljiv, dobra srca, nikada se ne treba stavlja u središte pozornosti ili misliti da je sveznajući. To je osnova jednog Kristovog službenika. Svećenik je pozvan širiti geste nježnosti, pomirenja i bratstva“, zaključio je mons. Grbac citiravši papu Franju.

Na početku i na kraju glazbeni obol okupljanju dao je žminjski Župni zbor sv. Mihovila. 

(Txt: G. Krizman, Foto: N. Peteh)