Razgovor s vlč. Želimirom Bagavcem, Glas Istre, 29. 7. 2018.

Bivši nogometaš pulskog prvoligaša a danas svećenik Želimir Bagavac nakon službe u Buzetu odlazi na studij u Rim.

Vlč. Želimir Bagavac iz Labina, odlukom porečkog i pulskog ordinarija mons. dr. Dražena Kutleše nedavno je razriješen službe župnog vikara župa Marijina Uznesenja u Buzetu, Presvetog Trojstva u Brestu, Sv. Roka u Črnici, Sv. Mateja apostola u Slumu i Sv. Jurja mučenika u Sovinjaku te je upućen na studij duhovne teologije u Rim.

 O sebi i o odluci za svećenički poziv u 29. godini života Bagavac govori

-Rođen sam u Puli prije 38 godina. Odrastao sam u Labinu. Obzirom da sam odgojen u katoličkoj obitelji uvijek sam bio povezan s Crkvom i svećenicima. U mladosti sam bio posvećen sportu, ponajviše nogometu, međutim, oduvijek sam osjećao neki poriv u sebi prema duhovnome, na neki način osjećao sam spontano ljubav prema Crkvi i poštovanje prema svećenicima s kojima sam imao uvijek lijepe prijateljske veze. Tako sam se u jednom trenutku života u dogovoru s mojim bivšim župnikom i dobrim prijateljem preč. Željkom Zecom odlučio na svećenički poziv. U Rijeci sam uspješno završio teološke studije i 2015. godine sam zaređen za svećenika naše Porečke i Pulske biskupije. Sretan sam i zahvalan Bogu koji me je pozvao i nezasluženo obdario svećeničkim zvanjem, govori velečasni Bagavac  koji je kao svećenik tri i pol godine služio u Buzetu gdje je izvršavao svoje pastoralne dužnosti kao župni vikar.

-U Buzetu sam proveo prelijepe 3 i pol godine. Stekao sam puno prijatelja i upoznao jako puno dobrih ljudi. Zahvalan sam našemu župniku preč. Mariju Žmaku i svim župljanima i ljudima dobre volje na lijepim trenutcima koje smo zajedno proživjeli. Uvijek ću se rado sjećati svoje prve župe te ovim putem želim svim vjernicima Buzeta i okolnih župa izraziti veliku zahvalnost što su me tako lijepo primili. Kao što znate, u dogovoru s našim porečkim i pulskim biskupom mons. Kutlešom, upućen sam na studij u Rim. To je za mene velika čast i povjerenje koje mi je iskazano, ali i jedna odgovornost. Nadam se da ću uz Božju pomoć na to povjerenje uspješno odgovoriti i dodatno usavršiti i obogatiti svoj svećenički i duhovni život, ističe velečasni Bagavac koji se ove nedjelje oprašta od svoje Buzetske župe i župljana.  Odluka o usavršavanju u Rimu pala je prije otprilike malo manje od pola godine kada mu je biskup Kutleša  ponudio da ode u Rim na post diplomski studij  duhovne teologije što je 38.godišnji Bagavac i prihvatio.

-Dok sam u Rijeci studirao opću teologiju kroz 5 godina, već sam u tom razdoblju osjetio kako me od svega najviše zanima upravo duhovnost. Teologiju duhovnosti studirati ću na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a živjet ću u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Nadam se da ću kroz postdiplomski studij proširiti i usavršiti svoje teološko znanje koje ću moći potom primijeniti i podijeliti vjernicima moje Porečke i Pulske biskupije.

 Inače, vlč. Bagavac svojedobno je bio uspješni profesionalni nogometaš, počeo je nogometnu karijeru u  Labinskom „Rudaru“ i kasnije je prešao u NK “Istru” iz Pule koja je tada bila prvoligaš još na staroj Drosini. Kasnije je klub mijenjao nazive i danas je to Istra 1961. Velečasni Želimir Bagavac, kojega u Labinu prijatelji popularno zovu Bagi, prisjećajući se svojih nogometnih dana dodaje

-U mladosti sam bio posvećen sportu. Najviše sam volio nogomet, a valjda sam i bio malo talentiran tako da sam prošao školu nogometa u Labinu i Puli. Iz tih dana, najprije u  Rudaru, a kasnije u NK Istri pamtim jako lijepe uspomene i prekrasna prijateljstva. I na tom djelu života sam Dragom Bogu neizmjerno zahvalan jer me kroz nogomet naučio trudu, zalaganju, disciplini kroz treninge i mnoge utakmice što mi je kasnije pomoglo u duhovnom životu. Kao što je bilo potrebno u sportskom djelu puno odricanja i žrtve slično je u duhovnom smislu: kada se čovjek trudi i iskreno zalaže na kraju uvijek bude nagrađen i zadovoljan s onim čemu je posvećen. Prezadovoljan sam što sam mogao igrati za te dvije nogometne „institucije“, za NK Rudar i NK Istru, bili su to lijepi i radosni trenuci koje nikad neću zaboraviti. Za Istru sam igrao protiv Dinama, Hajduka, Rijeke i drugih klubova u sezoni 2000./2001. kada su najpoznatiji nogometaši bili Robert Prosinečki u Dinamu i Slaven Bilić u Hajduku. Dao sam i gol za Istru u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Hrvatske u Puli. U prvoligaškoj Istri su u ono vrijeme igrali  Saša Bjelanović, Elvis Scoria, Igor Žiković, Nereo Fatorić i drugi. Golman je bio Ivan Petrović, a treneri su nam bili Dragan Simeunović i Rajko Magić. Poslije toga sam četiri sezone igrao za Istru u drugoj ligi i dao nekoliko golova. Nogometnu karijeru završio sam u Labinskom Rudaru u tadašnjoj trećoj ligi – zapad.

Njegovih igračkih dana u Puli prisjeća se i pulska nogometna legenda Branko Bubić koji je u Istri bio igrač, tajnik, director kluba, član uprave a i sada je važna karika u pulskom nogometnom prvoligašu.

-Bagavac je u klub došao iz Labina još kao junior. Bio je vrlo nadaren, brz i solidnog nogometnog znanja. Trener Magić posebno ga je cijenio a meni je bio jako drag. Bio je jako fin, kulturan i skroman mladić. Bio je perspektivan nogometaš ali sudbina je htjela da krene drugim putem. O njemu mogu govoriti samo u superlativima. Nisam ni znao da je otišao u svećenike , jednom mi se javio u Rijeci I rekao da tu studira na teologiji. Nedavno sam ga sreo u Buzetu kada mi je gradočelnik Siniša Žulić , inače nekadašnji fan Istre rekao da je tu Bagavac kod njih svećenik i pozvao ga, lijepo smo se napričali i družili sat vremena, kaže Bubić.

Danas igra jako malo zbog obaveza, ali se rado odazove kad je neka prilika za odigrati rekreativno nogomet. Međutim nogomet redovito prati a bio je kao navijač i na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

-Imao sam veliku privilegiju da sam sa nekoliko prijatelja – svećenika prisustvovao prvoj utakmici naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kalinjingradu protiv Nigerije. Bilo je to nezaboravno iskustvo ispunjeno srećom, radošću i neopisivim ponosom. Naša reprezentacija predvođena Zlatkom Dalićem i kapetanom Lukom Modrićem je ostvarila veličanstven rezultat koji će se rijetko ponoviti. Osvojili smo srebro zlatnog sjaja jer smo bili daleko bolji protivnik u finalu. To su svi prepoznali i zato im još jednom velika hvala i sve čestitke. I ta naša utakmica protiv Nigerije u Kalinjingradu koju sam gledao u živo ostati će mi u sjećanju kao jedna prelijepa uspomena, ispričao nam je na kraju velečasni Želimir Bagavac koji je još jednom izrazio zahvalnost biskupu mons. Kutleši na iskazanom povjerenju. Nada se da će stečeno znanje i duhovno obogaćenje moći podijeliti s vjernicima naše Porečke i Pulske biskupije kamo će se vratiti za nekoliko godina. U Rim putuje 31.kolovoza, a našim čitateljima poručuje: Želim vam svako dobro uz obilje Božjeg blagoslova.

Preč. Željko Zec, ravnatelj Caritasa Porečke i Pulske biskupije i župnik Župe sv. Jurja na Starom Pazinu rekao je o vlč. Želimiru Bagavcu:

„Za vrijeme moge župničke službe u Labinu upoznao sam mladića koji se bavio sportom, nogometom. Obzirom da i sam volim taj sport zanimao me njegov život. Rado se sa mnom družio i u crkvi i u slobodno vrijeme. Razgovarali smo o nogometu, ali i o prilikama u župi i župnim aktivnostima. Razgovarali smo i o mladima, kojima je on pripadao, o njihovom životu u Labinu, dragom gradu s mnogim aktivnostima i mogućnostima.  I tako jednoga dana on mi iznenada kaže: „Što mislite, župniče, da li bih ja mogao studirati teologiju?“. Ne sjećam se točno da li mi je tada rekao i „Da li bih mogao postati svećenik?“. No ja sam to doista nekako i podrazumijevao. Odgovorih mu: „Ako si zdrav u duši i tijelu, moći ćeš i uspjet ćeš.“ Krenuo je i uspješno završio studij teologije. Uvijek smo bili u kontaktu i kad god je dolazio kući posjetio me. Pričali smo o sportu, nogometu, studiju i budućem svećeničkom životu. Odabrao me za propovjednika na dan mlade mise čime me je počastio, ali i obvezao. Njegovo prvo područje rada bio je Buzet. Tu se je dobro uključio u pastoralni rad zajedno s vrijednim i iskusnim župnikom preč. Mariom Žmakom. I od njega sam čuo pohvalne riječi o mladom svećeniku Želimiru. Poletan i hitar, dobronamjeran i društven, izuzetno je dobro došao našoj istarskoj Crkvi. Vjerujem da će svojim životom i djelovanjem uvelike koristiti ljudima kojima bude poslan. Mogu potiho poželjeti da postane uzor nekom novom, mladom „nogometašu“ koji će ga naslijediti u svećeničkom zvanju.

Želimir je oslonac u životu imao u majci Mariji a i ona je bila njegov oslonac u teškom životu kroz koji su se se sami probijali jer je vrlo rano ostao bez oca.

Želimir je kao dječak i mladić volio nogomet ali se od nogometa nije moglo živjeti. Zbog nogometa nije ni radio, često je s dečkima nakon utakmica znao i popiti pa sam bila presretna kada mi je rekao da ide u svećenike. Super sam to prihvatila, s oduševljenjem. Dala sam mu svoj blagoslov, ne može biti veće sreće od ove. Pratim ga i dalje s molitvom u njegovom svećenićkom pozivu. Hvala Bogu da ga je biskup pozvao i predložio mu da ide u Rim, nitko sretniji od mene. Bit ću s njim u molitvi i tamo,  govori Želimirova majka Marija za koju će vam svi u Labinu koji je poznaju reći da je jako vrijedna i skromna žena. Marija pomaže u Udruzi Svetog Vinka Paulskog i u crkvi, sudjeluje u svim humanitarnim akcijama i spremna je svakome pomoći, posebice potrebitima. Tako je jednu bolesnu ženu mjesecima besplatno njegovala. Ljubav i pažnju uvijek daje svima kome je to potrebno i gdje god je to moguće a tu je osobinu prenijela i na Želimira kojeg su zavoljeli u Buzetu. Marija je sada mirna i sretna žena pa ostalim majkama poručuje

– Ja sam sada  najsretnija majka na svijetu i ne plašite se ako vaše dijete izabere svećenićki poziv.

 

Branko BIOČIĆ