Razgovor s vlč. mr. Linom Zohilom o sv. Romualdu i Samostanu sv. Mihovila nad Limom

Povodom donošenja relikvija sv. Romualda u Samostan sv. Mihovila na Limom realiziran je intervju s vlč. mr. Linom Zohilom. Progovorio je o liku sv. Romualda, o Samotanu sv. Mihovila nad Limom, te o procesu dobivanja relikvija od redovnika Kamaldoljana iz Italije.

Vlč. Zohil dobrodošli u informativni blok Tiskovnog ureda Porečke i Pulske biskupije. Molim Vas da nam na početku pobliže predstavite sv. Romualda.

Sveti Romuald rođen je u Ravenni, u Italiji, oko god. 952. godine, u bogatoj plemićkoj obitelji. S dvadeset godina položio je zavjete prema pravilu sv. Benedikta u Samostanu sv. Apolinara in Classe. Ušao je u benediktinski samostan, kojega je, međutim, napustio kako bi se posvetio pustinjačkom životu. Neko se vrijeme bio povukao u brda talijanske pokrajine Veneto. U daljnjoj se potrazi povukao u španjolski samostan Cuxa. 10 godina kasnije vratio se u Italiju gdje je kao redovnik u Montecassinu pronašao svoj put: nešto između monaškoga i pustinjačkoga života, koji se sastojao u radu, ali nadasve razmatranju i samoći. Na tragu te potrebe, što su je dijelili i brojni drugi mladići, procvjetao je niz vjerskih zajednica u različitim mjestima Italije. Posvetio je svoj život reformi Monaškog reda i obnovi discipline klera, a napose je radio na uspostavljanju pustinjačkog života u Italiji i u Zapadnoj Europi. Bio je redovnik duboke kontemplacije i istinski čovjek Crkve: živio je pustinjačkim životom i aktivno se bavio problemima Crkve svojega vremena, otvorivši nekolicini svojih neposrednih učenika put misionarskog djelovanja u zapadnoj Rusiji i Poljskoj. Završio je svoj zemaljski hod u Valdicastru, nedaleko Ancone, u Italiji, 19. lipnja 1027. godine, kada se ujedno slavi njegov spomendan.

Najznačajniji od mnogih samostana koje je utemeljio je Camaldoli, Pustinjački samostan, od kojeg dolazi ime Reda Kamaldoljana po Pravilima sv. Benedikta. Krajem prve polovice X. stoljeća utemeljio je Samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru.

O životu Sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuću njegov veliki suvremenik i životopisac Sv. Petar Damiani zapisao je ovo: ”Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup. Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već nazirao svoj svršetak, vratio se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju.

Što je sve trebalo učiniti kako bi relikvije sv. Romualda došle u Kloštar?

Ovdje u prvom redu želim zahvaliti  izv. prof. dr. sc. Ivanu Milotiću koji je kroz niz godina i u više publikacija dao nemjerljivi doprinos historiografskom prezentiranju vrsarskog kraja, s naglaskom na crkvenu povijest.

Kada smo u veljači 2018.  dr. Ivan Milotić i ja boravili u Camaldoliju, na svijetlo dana izišla su mnogobrojna nova saznanja o Svetom Mihovilu nad Limom, njegovu imanju, redovnicima, kulturi i umjetnosti, ali napose o redovničkim pravilima, duhovnosti, načinu života te konceptu zajednice koji umnogome odudaraju od uobičajenih predodžaba u Istri o tom samostanu i redovnicima. Tom prilikom stekli smo potpun uvid u redovničku zajednicu, donijeli smo u Istru relikvije svetog Romualda te smo pronašli bogato arhivsko gradivo o povijesti imanja Sveti Mihovil i samostanskog kompleksa od Romuladovih vremena do XVIII. stoljeća. Upravo arhivsko gradivo upućuje na potrebu novih načina promišljanja, obrade, studija i cjelovite rekonceptualizacije ustaljenih shvaćanja o Svetom Mihovilu nad Limom te potrebu da se prilikom svakog istraživanja ili radova najprije shvati paradigma prema kojoj je on osnovan i funkcionirao. U toj nakani dobivena je velika podrška oca priora i kamaldoljana, ali i Porečke i Pulske biskupije, TZ-a Vrsar, i vrsarske zajednice.  Relikvije će se čuvati u Gradini, u župnoj crkvi sv. Andrije apostola, a u Samostan sv. Mihovila će se donositi u prigodi svečanosti.

Samostan sv. Mihovila nad Limom je drevno i impozantno zdanje, u čemu nalazimo njegov povijesni, umjetnički ali nadasve duhovni značaj?

Prije tisućljeće i pol izgradnja sakralnog zdanja na tome mjestu započela podizanjem manje crkvice posvećene Blaženoj Djevici Mariji (VI. st.) koja se nalazi tik uz crkvu Sv. Mihovila, a posebno je značajna jer su u njoj sačuvani fragmenti fresaka, koje uz one u crkvi Sv. Sofije u Dvigradu i u samostanskoj crkvi Sv. Andrije na istoimenom otoku u rovinjskom akvatoriju, predstavljaju najstarije uzorke te vrste zidnoga slikarstva u Istri. Riječ je o crkvici s trostranom apsidom i bačvastim svodom s pojasnicama na lezenama.

Ranoromanička crkva Sv. Mihovila sagrađena je početkom 11. stoljeća, a posvećena je oko 1040. godine, po rukama porečkog biskupa Engelmana (Engelmara). Freske predstavljaju vrijedan primjer otonske umjetnosti u Istri. Posebno je značajan prizor u prezbiteriju, koji je dobrim dijelom sačuvan, a predstavlja kamenovanje sv. Stjepana prvomučenika, to je najstariji poznati prikaz te teme u likovnoj umjetnosti. Prema životopiscima sv. Romualda, a napose prema njegovom najznačajnijem životopiscu bl. Petru Damianiju sveti Romuald je tri godine boravio u Istri, u blizini Poreča. Tijekom prve godine svoga boravka ondje je utemeljio monašku zajednicu kamaldoljana, tijekom druge godine živio je isposničkim životom, a tijekom treće godine svoga boravka, „zrakom svoje mudrosti ponirao u otajstva Novoga i Staroga zavjeta“, zapisao je svečev životopisac. Kamaldoljani su u tome samostanu boravili do sredine 13. stoljeća. U 14. stoljeću kroz desetak godina ondje su boravili templari. Krajem toga stoljeća samostan se pripaja Samostanu sv. Mihovila na otoku Muranu, a 1519. godine pripada Samostanu sv. Matije na Muranu. Godine 1772. prestaje biti crkveno vlasništvo, biva laiciziran te postaje vlasništvo obitelji Coletti iz Conegliana u Italiji. Izumiranjem obitelji Coletti, u vrijeme Austrougarske monarhije, kompleks prelazi u vlasništvo države, biva sjedištem šumarije. Nakon više stotina godina propadanja sada je napokon ovoj crkvi vraćen stari sjaj.

Što za ovu župu, za vrsarski kraj, ali i šire za ovu mjesnu Crkvu  znači dolazak relikvija sv. Romualda u samostan koji je on osnovao prije tisuću godina? Što nam općenito govori postojanje mnogih samostana i drugih sakralnih zdanja diljem Krasne zemlje koji su izgrađeni kroz razne povijesne epohe?

Velik je to povijesni događaj za Župu Gradina, ali i za cijelu našu mjesnu Crkvu. Pogledamo li impresivni broj sakralnih zdanja razasutih diljem našega poluotoka ne možemo ne osjetiti zahvalnost prema prethodnim generacijama koje su tako brižno i gorljivo njegovale svoje crkve i crkvice, a koje su neupitno bile odraz njihove vjere i pouzdanja u Boga. Na nama je stoga da ne lutamo, nego da se s dubokim poštovanjem potrudimo održavati crkve i sakralna zdanja koja smo primili od prethodnih generacija, a nadasve da njegujemo i razvijamo živu Crkvu, zajednicu vjernika na tragu te njihove vjere koja je toliko toga iznjedrila.

Zahvaljujem vlč. mr. Linu Zohilu, župniku Vrsara i Gradine na ovome razgovoru kojim smo pobliže upoznali sv. Romualda i Samostan sv. Mihovila nad Limom.

Dragi slušatelji, ako vas put nanese u ovaj dio Krasne zemlje, svakako preporučujem da osim Limskog kanala posjetite i ovaj samostan. To impozantno zdanje, uronjeno u prekrasno zelenilo, odiše poviješću i mami mirom i spokojem, a to nam je danas svima potrebno.