Radosna nedjelja… Gaudete…

Treća nedjelja došašća, godina C

Radosna nedjelja… Gaudete…

 Komentar treće nejdjelje došašća napisao je fra Leopold Mičić, ofm.

Što nam je činiti? Lk 3, 10-18

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme:

Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?«

On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.«

Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?«

Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«

Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«

I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.«

I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.

Riječ Gospodnja.

     Tužni kršćanin „možda“ nije kršćanin. U kršćanstvo se može i zalutati. Postoji nasljedno kršćanstvo, to je ono kršćanstvo uvjetovano sredinom i kulturom u kojoj smo rođeni. Kršćanstvo koje smo primili kao neku dotu od svojih roditelja. Samo takvo kršćanstvo, bez osobnoga susreta sa osobom Isusa Krista ostaje samo kulturološko obilježje čovjeka koji se naziva kršćaninom. Kršćanin se postaje prihvaćanjem Utjelovljene Riječi, kršćanin se postaje svjesnim ispovijedanjem Isusa Krista kao Spasitelja. Jedino tako nestaje onaj tužni kršćanin uvjetovan trenutnom životnom situacijom koju proživljava.

    Jedna od glavnih odlika kršćanstva je sveta radost. Ona radost koja se rađa iz vjernosti našoj pripadnosti osobi Isusa Krista. To je bezuvjetna pripadnost, jer Bog se u osobi Krista vezao sa svakoga vjernika. Ne pripadamo više sebi, sad smo Kristovi. Jedino spoznaja te bezuvjetne ljubavi može i mora biti razlog kršćanske radosti.

     Veseli se i raduj… Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje je tvoj uklonio… On Gospodin u sredini je tvojoj… ne boj se više zla! Tim riječima prorok Sofonije budi srca svoga naroda i potiče ga da primijeti Boga koji mu dolazi u susret. Bog koji oslobađa čovjeka od osude, Bog koji iz ljudskoga života uklanja grijeh koji je najveći ljudski neprijatelj. Grijeh je negacija ljubavi, grijeh je negacija samoga čovjeka, i baš tu gdje je čovjek negirao i zatajio samoga sebe Bog se objavljuje u sredini njegovoj, Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj…On će se radovati tebi pun veselja i obnovit će ti svoju ljubav. Bog obnavlja svoju ljubav za čovjeka, Bog ne odustaje od čovjeka unatoč njegovu grijehu. Samo onaj koji nas ljubi može ukloniti naše neprijatelje, a nema većega ljudskoga neprijatelja od osude kojom nas grijeh optužuje. Bog poziva čovjeka da ne klone, neka ti ne klonu ruke, već podigni oči i vidi Boga koji ti dolazi u susret, sam Bog hita da nas spasi. To je jedini pravi izvor radosti čovjeka vjernika. Bog se raduje čovjeku, mi smo Božja radost i možda smo toga tako rijetko svjesni. Danas smo mi, tužni kršćani, svjesni puno toga čega bi bilo bolje da nismo svjesni, a ono bitno tako nam često promakne. Bog može promaknuti čovjeku, ali čovjek Bogu ne. Jer Bog je taj koji se želi nastaniti u sredini tvojoj. Bog želi biti tvoje spasenje, želi biti izvor spasenja iz kojega sa radošću crpiš vodu radosti, smisla, mira, ljubavi i praštanja za svoj život. Svi mi imamo negdje svoje izvore, mjesta na kojima se saginjemo i zaustavljamo da utažimo našu žeđ za radošću, za smislom, za ljubavlju. No nema prave kršćanske radosti bez spoznaje da je Gospodin Bog tvoj u sredini tvojoj. Samo iz te spoznaje kršćanin crpi mir i sigurnost za svoj život, samo iz te spoznaje kršćanin živi svetu nezabrinutost jer zna da se sam Bog brine za njega. Takav čovjek postaje molitelj, uzdignutoga srca i duše osluškuje i traži Boga u sredini svojoj. Takav čovjek nije iseljen iz vlastita života već živi punih pluća svoje poslanje. Kršćanin je čovjek radosti i blagosti, čovjek mira i zahvalnosti. Kršćanin čuva svoje srce i svoje misli u Kristu Isusu. On, Gospodin Isus Krist riznica je Božje ljubavi za svakoga čovjeka i blago onome koji u nju zna ponizno unići.

    Ivan Krstitelj ima pronicljivo srce, srce koje proniče vrijeme u kojem živi, i srce koje naslućuje da dolazi  jači od njega. Baš zbog toga, jer je glas Riječi narod hrli njemu. Što nam je dakle činit? Pitanje koje se triput ponavlja, pitanje koje otkriva nesigurnost i želju ljudi da znaju da li su na pravome putu. Ivan ih uči biti ljudima pronicljiva duha, ljudima koji znaju suditi vrijeme u kojem žive i ljudima koji znaju primijetiti druge.  Podijeli s onim koji nema, daj onome komu nedostaje, ne utjeruj, ne čini nasilje, ne prijavljuj krivo. Ivan ih uči djelotvornoj ljubavi, ljubavi koja zna prepoznati čovjeka u potrebi. Ne zadržavati za sebe već dati drugome. Davanje je svojstvo ljubavi, ljubav želi biti dana. Ljubav uvijek uključuje druge, ona nije isključiva, osim što isključuje svaki oblik grijeha i nasilja, ona teži zajedništvu. Ljubav primjećuje drugoga, proniče njegovu potrebu. Ljudi su goli ljubavi, ljudi su gladni ljubavi. Nasilje ne pripada ljudima, ono Kainovo u nama razara svakoga od nas. Bog nas uči da se podijelimo, da se dajemo kao što se je on na križu dao. Uči nas da prepoznajemo ljude u potrebi.

   Najveća ljudska potreba je potreba Boga. Narod bijaše u iščekivanju, i svi se u srcu pitahu o Ivanu, nije li on možda Krist. Narod spoznaje važnost trenutka, osjeća da se nešto velikoga događa, sav je u iščekivanju. Glas naroda nije dovoljan za potpunu istinu stvarnosti. Nema istine o čovjeku bez Boga. Bez Boga čovjek je osuđen samo na čovjeka. Mi smo potrebiti jačega od nas, i baš tu se krije naše dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Ivan se ne kiti tuđim perjem, Ivan zna tko je, ali zna i tko nije. Ivan sudi svoj život po Kristu. To je ono što bi svaki kršćanin trebao činiti, živjeti iz odnosa sa Kristom. Tu se lome koplja, tu se vidi da li živim nasljedno i naučeno kršćanstvo ili doista živim jer sam kršten Duhom Svetim i jesam li uronjen u Boga koji se želi uroniti u moju potrebu. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje, znam li Bogu otvoriti svoja gumna, znam li ga pustiti u svoj život da me pročisti i da me sabere kao žito u žitnicu svoju. Čije sam žito, čija sam hrana ili sam samo pljeva što je vjetar raznosi? Imam li evanđeosko srce, srce koje je spoznalo Isusa Krista, povjerovalo mu i zato, i samo zato je radosno. Jesam li radostan kršćanin? Dopuštam li Bogu da klikće nada mnom i da mi se raduje? Ili se rasipam tražeći ljubav gdje je ljubavi nema? Ljubav je u sredini mojoj, jesam li tamo gdje bih trebao biti?