Pula: Predstavljena knjiga “Riječka Crkva u razdoblju fašizma”

Knjiga “Riječka Crkva u razdoblju fašizma. Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji.” nastala je temeljem doktorske disertacije dr. sc. Marka Medveda koja je obranjena na Fakultetu crkvene povijesti i crkvenih kulturnih dobara Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu 2007. godine.

Predstavljanje je održano u četvrtak, 13. siječjna u Dvorani “Tone Peruško” na pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile.

O knjizi su govorili ravnatelj Državnog arhiva u Pazinu dr. sc. Elvis Orbanić, recenzent djela mons. dr. sc. Franjo Velčić te sam autor. 

Predstavljanju su uz studente pulskog sveučilišta nazočili: mons. Ivan Milovan, biskup u miru, predstavnik Sveučilišnih vlasti dekanica Filozofskog fakulteta dr. sc. Klara Buršić Matijašić, predsjednik Čakavskog sabora prof. dr. sc. Robet Matijašić i predsjednik Istarskog povijesnog društva dr. sc. Maurizio Levak.

Uz KS i Riječku nadbiskupiju nakladnik je ove knjige i DAPA.

Dr. Orbanić je u svom izlaganju pojasnio razloge uključenja istarskog arhiva u taj izdavački program: crkvena je povijest riječkog kraja vremenski doista dugim, a poradi politike kroz vrijeme oslabljenim nitima povezana uz Istru. Prva organizirana crkvena vlast u ovome kraju razvijala se i stoljećima djelovala iz smjera Pule gdje je sve do 1787. godine bilo sjedište biskupa ordinarija kada će te niti slijedom jozefinističke politike zadiranja u crkvena pitanja puknuti. Nadalje, valja mi spomenuti da smo prošle godine proslavili i 300tu obljetnicu krunjenja slike Gospe Trsatske koju je obavio, ne, kako bi bilo za očekivati, pulski biskup, već pićanski biskup porijeklom riječanin Marotti. Osobito držim važnim napomenuti da su prva dva biskupa Riječke biskupije o kojima je najviše napisano u knjizi što ju danas predstavljamo bili svećenici iz Istre, imenom Isidoro Sain iz Novigrada i Antonio Santin iz Rovinja, kasnije i tršćansko-koparski biskup te će i u potonjoj ulozi duhovno-administrativno upravljati velikim dijelom Istre.

Kad je riječ o samoj knjizi, dr. Medved nas u predgovoru upoznaje s rukopisnim zaglavnim kamenom ove publikacije što je zapravo doktorska disertacija obranjena na Fakultetu crkvene povijesti i crkvenih kulturnih dobara Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu 2007. godine. Slijedi potom uvodna riječ u kojoj progovara o predmetu bavljenja, a to je crkvena povijest Rijeke u razdoblju između dva svjetska rata u tadašnjim granicama grada. U nastavku knjiga je podijeljena na uvodno i još četiri poglavlja, pojasnio je Orbanić.

Kao arhivist s ponosom ističem činjenicu autorove konzultacije niza arhivskih fondova. Počev od Nadbiskupijskog arhiva u Rijeci, arhiva nekolicine riječkih župa i crkvenih ustanova, Državnog arhiva u Rijeci, Arhiva Zbornog kaptola u Čedadu, Biskupskog arhiva u Senju, Biskupskog arhiva u Acqui, Biskupijskog arhiva u Padovi pa do Nadbiskupijskog arhiva u Pisi. Tu je i osam naslova službenih i mjesnih te specijaliziranih glasila osobito biskupijski vjesnik Riječke biskupije „Bollettino del clero“ i riječki dnevnik „La Vedetta d’Italia“ koju autor detaljno iščitava kroz punih dvadeset godina njezina objavljivanja.

Knjiga dr. Medveda, koliko mi poznato, je jedina objavljena monografsko-historiografska obrada crkvenog života u razdoblju između dva svjetska rata na području Hrvatske. Za primjerice, područje Porečke i Pulske biskupije, još je 1973. godine obranjena disertacija koja je obuhvatila vremenski spomenuto razdoblje, ali još nije objavljena. Upravo je zato ovaj prvijenac još značajniji, zaključio je dr. Orbanić.

Uvodno poglavlje donosi pogled u riječku crkvenu povijest na pregledno ispunjenih 40 stranica.U prvom se poglavlju autor bavi crkvenom situacijom u Rijeci u zadnjim danima Austro-Ugarske Monarhije, pri čemu donosi i opis položaja grada tijekom talijanske uprave.Drugo poglavlje raščlanjuje život Crkve u Rijeci u prvim godinama nakon rata (od 1919. do 1922.). To su godine okupacije Gabrielea D’Annunzija, odvajanja od crkvene vlasti senjsko-modruškog biskupa kojemu Rijeka do tada pripada te uspostava apostolske administrature 1920. Treće poglavlje bavi se samom uspostavom Riječke biskupije i djelovanjem prvog biskupa Isidora Saina (1922.-1932.).Godine 1933. Rijeka dobiva drugog biskupa Antonija Santina koji vodi ovu mjesnu crkvu do 1938., dakle kroz pet godina, kada biva premješten u Trst. Dr. Medved analizira njegov doprinos izgradnji mlade biskupije u završnom četvrtom poglavlju.Svako od navedena četiri poglavlja ima zaključak, a na koncu knjige nalazi se opširna Zaključna riječ s generalnom refleksijom o obuhvaćenoj problematici u kojoj se donose posljedično učinjenoj račlambi nova viđenja o tome razdoblju crkvene povijesti. Popis citirane litarature broji 417 naslova, a bilježaka ima 2271.

Recenzent, dr. Velčić je u svome obraćanju podrobnije pojasnio povijesne i političke prilike u kojima se nalazila Rijeka, a napose Riječka Crkva u razdoblju između dva rata. On je posebno istaknuo lik biskupa Santina, te mnogima nepoznata, njegova nastojanja obrane Hrvata od odnarođivanja, od prisilne talijanizacije, a što je dr. Medved pronašao kao podatak u biskupovoj korespondenciji.

Autor, dr, Medved, je istaknuo da knjiga nastoji prikazati jedan period crkvene i svjetovne povijesti Rijeke, uspostavu biskupije i proučava prve biskupe talijane koji su bili  posve nepoznati. U širim okvirima nastojao je rasvjetliti jedno delikatno razdoblje pokušavajući integrirati izvore iz raznih zemalja, sa raznih jezika, nastojeći depolitizirati tu temu, koristeći crkvene arhivalije iz hrvatske, Italije, slovenije ali i materojale iz svjeovnih arhiva. napomenuo je da je ta tema od strane historiografa često korištena selektivno, često se i instrumentalizirala. Nerijetko su i crkveni povjesničari zazirali od te teme bojeći se da bi mogla naštetiti ugledu Crkve u specifičnim društveno-političkim okolnostima koje su do nestanka bivše države vladale na ovim prostorima. Autor je istaknuo i da je nastojao jednostavno događaje i osobe kontekstualizirati, i povijesno i u kontekstu razvoja teologije, te objektivno prosuditi upravitelje te mjesne Crkve u tom razdoblju.

Na kraju je autor uručio primjerak knjige mons. Ivanu Milovanu i dekanici Klari Buršić Matijašić.

Marko Medved rođen je u Rijeci sredinom 70ih godina te spada u niz povjesnika mlađe generacije. Nakon završenog filozofsko-teološkog studija na Teologiji u Rijeci 2002. godine, pohađa poslijediplomski studij crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Ondje postiže magisterij, a na istom fakultetu u prosincu 2007. obranio je doktorsku tezu pod mentorstvom prof. dr. Mareka Inglota SI pod naslovom La Chiesa cattolica a Fiume (1920-1938): amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista. Docent je na katedri crkvene povijesti Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Teologiji u Rijeci, (Povijest Crkve u Hrvata, Metodologiju znanstvenog rada, više izbornih kolegija i seminara dakako iz crkvene povijesti). Predavao je nacionalnu crkvenu povijest i na KBF-u u Zagrebu. Od 2013. godine je glavni i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa, arhivar je Riječke nadbiskupije, član tajništva Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća. Uredio je i objavio zbornik radova Drag, vjeran i revan pastir. Život i djelo nadbiskupa Antona Tamaruta. Nedavno je objavio i knjigu Povijest Župe svetoga Mateja Viškovo. Autor je brojnih znanstvenih članaka u domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima, crkvene i svjetovne povijesti (Croatica Christiana Periodica, Časopis za suvremenu povijest, ali i stranih časopisa poput Benedictina, Studi storici, Revue d’histoire ecclesiastique) čime se pozicionirao na pijedestal uglednijih crkvenih povjesničara Hrvatske s međunarodnom potvrdom.