Pula: Preč. prof. dr. sc. Josip Grbac održao predavanje “Kršćani u današnjem svijetu”
U župi sv. Ivana Krstitelja u Puli, u četvrtak, 11. travnja, nakon večernje mise, održana je tribina na kojoj je predavanje na temu “Kršćanin u današnjem svijetu” održao je preč. prof. dr. sc. Josip Grbac. Tribina je započela pjesmom “Krist jednom stade na žalu”, koju su svi sudionici zdušno otpjevali. Župnik, o. Đuro Hontić, pozdravio je sve nazočne, a na poseban način članove Udruge Križ, suorganizatore tribine, na čelu s predsjednikom udruge g. Vanjom Božak i tajnicom gđom Lili Benčik. Župnik je potom pozdravio te ujedno i predstavio predavača. Preč. prof. dr. sc. Josip Grbac, svećenik Porečke i Pulske biskupije, dekan Umaško-oprtaljskog dekanata i župnik u Umagu, redoviti profesor i dugogodišnji predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Teologiji u Rijeci jedan je od najistaknutijih intelektualnih veličina Crkve u Hrvatskoj danas. Završio je studij u Rimu na papinskom sveučilištu Gregoriana, kao pitomac u Zavodu Germanicum et Hungaricum. On je jedan u nizu istaknutih velikih i vrijednih istarskih svećenika koji započinje biskupom Jurjom Dobrilom, preko bl. Bulešića, mons. Bože Milanovića i njihovih suvremenika, pa sve do mons. Antuna Heka s kojim je i on usko surađivao na ponovnom otvaranju Pazinskog kolegija – klasične gimnazije, pokretanju Radio Istre, Ladonje, kalendara Istarska Danica i drugih projekata.
Dobitnik je posebnog priznanja Hrvatskog društva katoličkih novinara, za izuzetan doprinos hrvatskom medijskom prostoru svjedočenjem kršćanskih moralnih vrednota. U prigodi njegove 65. obljetnice života, Izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost izdala je njemu u čast dva vrijedna izdanja: Zbornik „Sve provjeravajte: dobro zadržite!“(1 Sol 5,12): Kršćanska etika u dijalogu sa suvremenim svijetom“, i Zbirka kolumni „Hrvatski vremeplov: teološko-etička promišljanja o hrvatskoj zbilji“ autora prof. dr. sc. Josipa Grbca, koja donosi izbor iz njegovih kolumni u reviji Kana i listu Ladonja. Dr. Grbac je autor brojnih knjiga te impresivnog niza teoloških članaka. O aktualnostima i svakodnevnim temama u Crkvi i društvu progovara pisanom riječju u katoličkim tiskovinama, ali se spremno odaziva i na intervjue i gostovanja u radijskim i televizijskim emisijama. Svojim aktivnim zalaganjem djeluje u radu pojedinih tijela Hrvatske biskupske konferencije, a uvelike se istaknuo i u znanstveno-nastavnom djelovanju.
Uz dopuštenje autora, predavanje prenosimo u cijelosti.
KRŠĆANI U DANAŠNJEM SVIJETU
Nameće se pomisao da je tzv. Sinodalni put Crkve, kojega zagovara papa Franjo, zapravo u suštini pokušaj da, kako Crkva u cjelini tako i pojedini vjernici, shvate svoj poziv kao proroštvo, bez ikakvih primjesa konformizma. Pitanje je kakvo ćemo kršćanstvo razvijati u budućnosti, koje bi proročke prioritete Crkva trebala usvojiti kao modele djelovanja. Ne radi se samo o problemu kako ćemo proročki nastupati u odnosu na svijet, nego o izgradnji same Crkve kao proročke Crkve. Moramo se pitati koliko smo bili proročki ili konformistički kada je trebalo govoriti o korupciji, političkom pragmatizmu, podmićivanju, nepravednostima u društvu. Ali je isto tako evidentno da je tema o proroštvu i konformizmu danas „nametnuta“ postupnim gubljenjem povjerenja u Crkvu i u njezinu vjerodostojnost, proizašla je iz svojevrsne krize u Crkvi, uzrokovane, između ostaloga, nemilim događanjima kao što su financijske manipulacije i spolno zlostavljanje. Naše djelovanje kao vjernika nije professio nego vocatio. Vocatio znači da smo pozvani u ono što i kako radimo. Ako, dakle, u svom djelovanju zamaglimo ili u drugi plan stavimo lice i Riječ Onoga tko nas je poslao, događa se kriza vjere kod nas samih i onih kojima smo poslani. To je prva i glavna dimenzija proročkog poslanja, kako nekada tako i danas.
- Napasti konformizma
Postmoderni čovjek i vjernik teško prihvaća bilo kakav govor o odricanju i žrtvi i nije voljan prihvatiti i živjeti bilo kakav oblik evanđeoskog radikalizma, te se pojavljuje napast svođenja nauka Crkve samo na lako prihvatljive izazove, istine i učenja koja ne zahtijevaju nikakav napor. Božja riječ svodi se na neobvezatan savjet. Evidentno je da takvo razvodnjeno kršćanstvo postaje prihvatljivije i simpatičnije, ali nastaje kao plod jeftinog konformizma trenutnim trendovima. Ništa manja napast je u svođenju kršćanstva i vjere na promociju milosrđa i ljubavi, a pogotovo je danas aktualno ako se nauk pape Franje jednostrano promatra i interpretira. U suštini radilo bi se o svođenju vjere i kršćanstva na čisti humanizam. Temeljno poslanje Crkve i njezinih djelatnika bilo bi promocija ljubavi, solidarnosti, empatije za sve koji su na rubu društva. To jest jedno od temeljnih poslanja Crkve, ali zacijelo nije prioritetno. Krist je u svim svojim humanističkim potezima htio ukazati na temeljni zadatak Crkve koji je navještaj Boga, njegove ljubavi, ali i njegovih zahtjevnih odrednica života. Vjera bez morala svakako bi bila prihvatljivija postmodernom vjerniku. Postoji i napast suprotnog tipa, ona koja na mjesto vjere stavlja zakon ili isključivo autoritet. Prorok, međutim, nije prvenstveno autoritet, nego svjedok. Ako se kršćanstvo i vjera svedu na paragrafe zakona ili dogme, sloboda razmišljanja i djelovanja kao i moralna odgovornost ustupaju tako mjesto vjerskom i moralnom minimalizmu koji se jedino brine da ne povrijedi slovo zakona, da ne padne ispod donje granice činjenja dobra, ali je nesposoban težiti prema idealu.
2. Milosrđe kao temeljna dimenzija proroštva
Milosrđe, naime, nadilazi činjenično stanje. Milostinju dajem onome tko je potreban, neovisno je li grešnik ili pravednik. Svakako je moguće da se milosrđe na kraju može pretvoriti u njegovu suprotnost, kao kada iz milosrdnog poriva dajem novac ovisniku iako znam da će ga utrošiti ne za kupovinu hrane nego alkohola ili droge? Jasno je da istinski prorok najprije mora htjeti uočiti gdje vlada potreba milosrđa. Ali to je samo prvi i nedostatan korak. Nisam autentični prorok zato što ću beskućniku dati milostinju. Prorok postajem ako tu njegovu bijedu obznanim, prikažem kao nedopustivo stanje civiliziranog društva, kao nijekanje istine o ljudskom dostojanstvu. Prorok postajem ako se pretvorim u glas ili krik tog beskućnika, siromaha, ovisnika, bolesnika. Svi oni ne traže samo milosrđe, oni traže pravednost. I stoga jer je zakazala pravednost on se nalazi u stanju bijede. Prorokova dužnost je da tu bijedu prikaže i kao nedostatak pravednosti, a ne samo kao posljedicu ljudske slabosti. Naravno, kada govorimo o milosrđu ne mislimo samo na siromahe. Mislimo i na sve one ljude koji se na bilo koji način nađu na rubu društva i na rubu Crkve. Specifičnost kršćana u modemom svijetu u tom pogledu je u tome što on prakticira evanđeosku ljubav i za to ne traži nikakav uzvrat, za razliku od mnogih drugih dobrotvora.
3. Proroštvo i „sladunjavo“ kršćanstvo
Proroštvo u današnjoj Crkvi je sušta suprotnost pokušajima da se uspostavi nekakvo kršćanstvo koje bi trebalo usvojiti jednu sasvim novu religioznost, blagu i nenametljivu, kršćanstvo koje će samo sebe razvodniti kako bi zadobilo veću privlačnost kod ljudi. Svojevrsna sekularizacija kršćanstva predstavljala bi budućnost vjere. Manje odlučnosti u naviještanju, manje autoriteta, manje inzistiranja na objektivnoj istini, a više ljubavi, suosjećanja, više „revolucionarnog kršćanstva“. Ovakve ideje ne samo da proturječe istinskom proroštvu, nego odvajaju proročko djelovanje i riječ od svijeta u kojemu živimo. Kršćanima današnjice nije prvenstveni izazov učiniti pojam Boga ili Crkvu prihvatljivima pod svaku cijenu. Kada bi Bog bio na Olimpu daleko od ljudi, kada bi Crkva bila prostor folklornih izričaja konzumerizma za Božić i Uskrs, ni vjera u Boga ni Crkva ne bi bili u krizi. Kriza se pojavljuje kada vjera prerasta u moral, kada objektivna istina zadire u konkretni život. Kako će se moderni prorok, propovijedajući i prakticirajući samo ljubav i solidarnost, uz žrtvovanje biblijske istine o čovjeku, oduprijeti agresivnom kompromitiranju same čovjekove biti, tzv. antropološkoj herezi, odgovoriti na agresivne napade na brak, obitelj, život?
4. Proroštvo-poveznica vjere i morala
Ključno pitanje o tome hoće li kršćani i Crkva danas u Hrvatskoj biti više proroci ili konformisti ne postavlja se toliko u dogmatskim pitanjima. Ovo pitanje uglavnom se postavlja u onom graničnom području između vjere i morala, vjere i etike, ispovijedanja vjere i života u skladu s vjerom. Radikalne zahtjeve Evanđelja, poput onih iz Govora na Gori, u potpunosti i doslovno nemoguće je ispuniti u ovom životu. Oni, međutim, predstavljaju krajnji cilj za svaki kršćanski život. Ipak, nisu svi ljudi, kršćani i vjernici, na istom stupnju razvoja kako vjerske tako i moralne svijesti. Nisu svi na istom stupnju razvoja vlastite savjesti, a pogotovo nisu svi na isti način upoznati sa svim sadržajima tih zahtjeva. Zato se prorok mora odlikovati primjenom tzv. zakona postupnosti u pristupu svakom pojedinom čovjeku. To jedna od temeljnih misli nauka pape Franje koju je prvi izrekao sv. Ivan Pavao II. Zakon postupnosti. To znači da evanđeoski radikalizam ne poznaje stupnjevitost svoje istine. Pozna samo mogućnost razlikovanja u stupnjevima kako pojedinci uspijevaju izvršavati načela evanđeoske poruke. Prorok ne odbacuje grešnike na sustavan način. Prorok se protivi onima koji na sustavan način čine zlo, te na sustavan način druge navode na činjenje zla. Prorok nikada ne odbacuje onoga tko sagriješi jer je svjestan daje postupio suprotno nalogu vlastite savjesti. Prorok se bori protiv onih koji sustavno niječu istinu da je potrebno uvijek nastojati ponašati se sukladno vlastitom nalogu savjesti. Prorok ne djeluje prvenstveno na planu razlikovanja između grešnika i pravednika, nego na planu odgoja savjesti. I zato njegovo djelovanje ne može nikada ostati zatvoreno unutar granica institucionalne Crkve. Jer na odgoj savjesti utječu i mnogi drugi društveni, politički, gospodarski, medijski i kulturni čimbenici. Tu leži uzrok proročkog djelovanja starozavjetnih proroka, a vjerujem da bi to trebao biti motiv djelovanja modernog vjernika-proroka. Jer oni postoje i u našim sredinama. Ne treba puno pameti da shvatimo kako je to naporan put, put žrtve i odricanja, često popraćen podsmjehom, kritikom, nerazumijevanjem, osamljenošću.
5. Osobna religioznost i crkvenost
Religioznost se može ispoljavati na različite načine. Vlastita religioznost može biti društveno osjetljiva i angažirana, ali može postojati i samo kao individualni stav ili osobno uvjerenje bez ikakvih društvenih konotacija. Valja razlikovati tu individualnu religioznost koja se ograničava na vjeru u Boga i onu religioznost koja znači i pripadnost Crkvi, povijesnoj stvarnosti utemeljenoj od Isusa Krista. Teško je reći da li su građani kada su se izjasnili da su katolici mislili na religioznost samo kao na individualni osjećaj ili su mislili na religioznost koja se ostvaruje u Crkvi. Kao što je teško zaključiti jesu li oni koji su se izjasnili kao nevjernici mislili kako ne vjeruju u Boga ili su to rekli jer su razočarani u način kako se religioznost ispoljava u Crkvi. U popisu stanovništva to se teško može ustanoviti. Mislim da su se mnogi izjasnili kao katolici i vjernici jer blagoslivlju maslinove grane, grlo, svijeće kuće. Nisu se tako izjasnili zato jer žive u skladu s katoličkim moralnim naukom.
6. Strah od javnosti?
Možda je jedan od razloga pada vjere i crkvenosti kod građana i taj što Crkva katkada nedovoljno i prekasno službeno reagira na svakojake nepravde u hrvatskom društvu. Kao da u Crkvi vlada nekakav strah od medija, javnog izjašnjavanja, dijalogiziranja s onima koji možda drugačije misle ili osjećaju. Djelomično je tu krivnja i na medijima koji često neodgovorno i senzacionalistički iznose sudove koji se kasnije pokažu kao netočni. Crkveni djelatnik kada govori ili piše za neki medij mora strogo paziti kako će njegova misao biti predstavljena u javnosti. I tu strada povjerenje Crkve u medijski prostor. Crkva teži istini, a često se moramo izjašnjavati o neprovjerenim događajima i činjenicama. Pa šutimo. A gdje i kada zavlada šutnja niču sumnje i nepovjerenje. Valja imati hrabrosti jasno iznijeti crkveni stav o nemilim događajima ili učinjenim nepravdama, aferama i krađama, nasilju i klevetama čime obiluje hrvatsko društvo. Imati hrabrosti javno stati na stranu obespravljenih, zakinutih, ugroženih… to je Crkvi možda recept zadobivanja većeg povjerenja ljudi.
7. Laici u Crkvi u Hrvatskoj
Naša Crkva još uvijek uglavnom usporeno “tapka” u smislu uočavanja važnosti vjernika laika u Crkvi, čast iznimkama. Svećenički i biskupski red ne osposobljava nekoga da bude u svemu stručnjak. Svećenici i biskupi nisu ni jedne minute odslušali nekakva predavanja o ekonomiji, poslovanju, graditeljstvu, ulaganjima, dionicama. Da se kod svih tih radnji više savjetovalo laike zacijelo bi bilo manje promašaja. Još manje svećenika je pohađalo predavanja o psihologiji, komunikologiji, ravnanju u nekakvim kriznim situacijama, bilo da se radi o osobnoj ili društvenoj sferi. Ljudi se još uvijek rado obraćaju crkvenim dužnosnicima u raznim kriznim situacijama, teškim obiteljskim problemima, bračnim krizama, u pitanjima koja se tiču odgoja djece. U takvim slučajevima ne znače puno nekakvi površni savjeti. Traže se jasna usmjerenja, ponuda nekakve metode za moguće nadvladavanje krize. Tu nam je dragocjena pomoć stručnih laika. Potrebna je samo doza skromnosti da bismo tu pomoć potražili od laika-stručnjaka. Kada i kako možemo u našoj Crkvi ostvariti brojnija ređenja oženjenih đakona i dati laicima veće i važnije dužnosti u Crkvi?
Pastoralna konstitucija «Gaudium et spes» kaže: «Veoma je važno, osobito u pluralističkom društvu, da se ima ispravan pojam o odnosima između političke zajednice i Crkve te da se jasno razlikuje ono što vjernici-bilo pojedinačno bilo udruženi- rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću od onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim duhovnim pastirima.»
8. Pitanje vrijednosti
Možda najvažnija uloga modernog kršćanina u današnjem svijetu je djelovanje na području poštivanja nekih osnovnih vrijednosti. Naime, zastupanje totalnog liberalizma na planu govora o vrijednostima znači zastupati totalni relativizam. No, iluzorno je nadati se da ćemo na planu vrijednosti postići nekakav konsenzus. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji općeprihvaćena teza da totalni relativizam šteti demokraciji. Naprotiv, on se nameće kao izvorni proizvod demokracije, što je svojevrsni apsurd. Prije svakog govora o konsenzusu oko nekih vrijednosti valja jasno iznijeti na vidjelo načelo da totalni relativizam oko vrijednosti i njihove obvezatnosti nema prava govora. Jer on direktno nagriza ciljeve demokratskog sustava. On govor o vrednotama ne čini ugroženim, nego ga čini besmislenim. Kao takav, jednako šteti demokraciji kao i svaki drugi oblik diktature. Ovo je problem hrvatskog društva. Govor o vrijednostima ne sukobljava se ponajprije s onima koji imaju drugačiju skalu vrijednosti, nego se sukobljava s onima koji te skale uopće nemaju nego rezoniraju snagom političkog ili nekog drugog pragmatizma ili utilitarizma. A još u Hrvatskoj nije jasno da takav relativizam nema mjesta u demokraciji.
Međutim, valja također istaknuti da pojam relativizam u sebi sadrži tračak istine. Naime, ukoliko on želi istaknuti da nisu svi primarni etički principi racionalno objašnjivi, takav relativizam ima pravo. Naime, etika je znanost koja unaprijed teoretski definira što je dobro, a što zlo. Međutim, ti etički principi nisu jednako ostvarivi kod svakog čovjeka. Moral svakoga pojedinca ne temelji se prvenstveno na etici, nego na savjesti. A savjest sliči harmonici: može svirati kada ju rastežeš ili stiskaš. Savjest često nema snagu neke vrijednosti učiniti apsolutnima, kao što je vrijednost ljudskog života, pravo na dostojanstvenu smrt, itd.
Kršćani su u prednosti jer vrhovne etičke principe mogu temeljiti na Evanđelju. Kršćanin, stoga, kada govori o vrijednostima, uvijek će nastojati da neke od njih proglasi i drži apsolutnima, jer mu to nalaže vjera. Može li se on olako složiti s onima koji do istih principa drže, ali, ne mogavši ih racionalno obrazložiti, ne drže ih apsolutnima i poštuju ih samo do neke granice? Ljudski razum nije sposoban utemeljiti vrijednosti i moral, to može učiniti jedino vjera, tvrdi Pascal.
Da zaključim: mislim da postoji sektor u kojemu postoji povijesna odgovornost Crkve, pogotovo vjernika laika i katoličkih udruga da tu aktivno sudjeluju, a taj sektor jesu bioetički problemi: prodor rodne ideologije, svakojako zadiranje u ljudski genetski sustav, obezvrjeđivanje institucije braka i obitelji, omalovažavanje roditelja i njihove uloge u odlučivanju kakav će odgoj imati njihova djeca, smijemo li dopustiti u školama ideološki obojeno obrazovanje i odgoj… O tome ne smijemo šutjeti. Naša šutnja o tome, bilo Crkve kao institucije bilo vjernika laika, graniči s grijehom. Da je Krist šutio bio bi umro u udobnom krevetu!
Po završetku predavanja sudionici su se zadržali u ugodnom druženju i razgovoru uz prigodno osvježenje.
Foto: Župa sv. Ivana Krstitelja, Pula
