Pula: Nedjelja Božjega milosrđa
Središnja proslava Nedjelje Božjega milosrđa za Porečku i Pulsku biskupiju održana je u pulskoj crkvi sv. Pavla na Vidikovcu.
Galerija fotografija: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/183-bozje-milosrde-2016.html
Središnja proslava Nedjelje Božjega milosrđa za Porečku i Pulsku biskupiju održana je u pulskoj crkvi sv. Pavla na Vidikovcu.
Toga je dana u toj crkvi, od 6.30 sati do 20.00 sati, odobrenjem ordinarija bilo moguće dobiti potpuni oprost, uz ispunjenje propisanih uvjeta. S jutarnjom misom u 8.00 sati započela je i mogućnost ispovijedi i tijekom čitavog dana bilo je nekoliko svećenika na raspolaganju za sakrament pomirenja. Od 12.00 do 19.00 za klanjanje je bilo izloženo Presveto i stalno su u crkvu dolazili vjernici: na ispovijed, na klanjanje ili jednostavno pomoliti se. Od 16.30 do 18.30 klanjanje su, uz prigodni program, animirali članovi Katoličke udruge Radnici Milosrdnog Isusa.
Svečano večernje misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša. Na početku je sve okupljene pozdravio župnik domaćin, preč. Milan Mužina. Biskup je u prigodnoj homiliji stavio naglasak na dvije teme: apostola Tomu kojeg spominje dnevno evanđelje toga dana i pravilno poimanje Božjega milosrđa. U svemu naslijeđu što je Isus ostavio Crkvi treba razlikovati dvije dimenzije, naglasio je biskup na početku homilije. Prvo treba uvidjeti da Isus treba Crkvu kojoj je među narodom svjedočiti ono što On naviješta, a Crkva treba Isusa kako bi u Njemu pronalazila snagu za izvršiti svoje poslanje. Crkva treba uvijek temeljito slijediti nakanu i volju Isusa Krista, i jedino će tada biti sigurna da je na pravome putu. Isus je ostavio i rješenje tog suodnosa, poslušnost i ljubav: poslušnost po uzoru na Njegovu poslušnost Ocu, sve do žrtve na Križu, te Ljubav, onu po kojoj je dao i svoj život za spasenje čovjeka. Često, pod utjecajem svakodnevne borbe za preživljavanje u materijalnom svijetu udaljimo se od duhovne dimenzije i počnemo sumnjati. Velika pogreška sv. Tome apostola bila je ta što je, kada je Isus umro na križu, on otišao od svojih kolega u samoću. Otišao je i razmišljao da li se je isplatilo biti tri godine s Isusom. Tako i mi u životu, kada nam je najteže, odvojimo se od naših najbližih jer mislimo da nas ne shvaćaju. No, tu je problem što odemo u te tamne misli i ne možemo razborito razmišljati. Za to služe prijatelji i bližnji koji će nam rasvijetliti situaciju. No veličina sv. Tome je u tome što on pita, pitajući čovjek traži odgovore na svoje sumnje. Kada je pronašao odgovor ostao je vjeran cijeloga života i na kraju je dao i život za Istinu – Isusa Krista, u kojega je prije sumnjao. Koliko je stvari u našem životu u kojima mi, možda i ne našom krivnjom, sumnjamo, jer su nas učili da se sve treba znanstveno dokazati. Tijekom života shvatimo da ima jako mnogo stvari koje ne možemo znati, a ono što znamo je jako malo. Veliku većinu toga uzimamo za realno vjerujući drugima, a smatramo da je to znanje ili znanost. Ostaje nam na kraju vjera, jer uvidimo da čovjek u konačnici ne može razumjeti ni sebe, ni svoje bližnje. Molimo sv. Tomu da pomogne našoj nevjeri. Upravo je u tome čovjekova tragedija što se bori između vjere i nevjere.
Slavimo Godinu milosrđa jer je papa Franjo želio ljudima protumačiti i približiti Božje milosrđe, započeo je biskup drugu temu homilije. U buli „Lice milosrđa“ papa ističe kako u situaciji žene koju su htjeli kamenovati nalazimo temeljne elemente objašnjenja ‘što je pravo milosrđe?’. Ono ne može biti samo davanje i davanje milosrđa, teza koju zastupaju neki liberalni teolozi; to onda otvara pitanje postojanja pakla, jer kako onda Bog koji je milosrdan može nekoga osuditi i staviti ga na neko mjesto koje je protiv njega samoga. Pravu bit milosrđa najbolje je sagledati u tom konkretnom slučaju, naglasio je biskup. Židovski je zakon propisivao da tu ženu treba kamenovati, dovodeći ju pred Isusa stavljaju ga na kušnju, kaže li da je treba kamenovati upitat će ga ‘gdje je to milosrđe koje propovijeda?’, kaže li ne kamenovanju optužit će ga za nepoštivanje Mojsijeva zakona. Isus počinje pisati po zemlji. Aramejski prijevod Biblije donosi tumačenje da u grčkom originalu nije to pisanje označeno sa ‘grafein’ već sa ‘kata grafein’ što znači ‘pisati protiv nekoga’, to tumačenje govori da je Isus pisao grijehe ti ljudi koji su ženu htjeli kamenovati. Svojom poznatom izjavom „tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen“ Isus dovodi do toga da su počeli odlaziti, od stariji prema mlađim, jer su se bojali da im Isus ne bi otkrio njihove grijehe, te da ih ne bi snašli problemi u obitelji. Ta nam situacija oslikava pitanje zakona i ljubavi. Farizeji i pismoznanci žele čovjeka osuditi, žele se po svaku cijenu držati propisa, ne pridajući pozornost osobi. S druge strane je Isus koji po svaku cijenu želi čovjeka spasiti, jer ga voli. Što je Isusu time želio pokazati i nama, ljudima današnjeg vremena?, zapitao se biskup. Htio nam je poručiti tri stvari, prva je: tko je od nas bez grijeha može suditi druge ljude, svi znamo da nitko nije bez grijeha, dakle nitko ne smije suditi. Ni znanje nije kriterij, već Isus postavlja kriterij dobrote. Kada čovjek sebi posvijesti vlastitu grešnost, uvidi da nema pravo druge suditi i postavljati se iznad drugoga čovjeka. Drugi kriterij je suosjećanje, kada vidimo grešnika prva stvar koju trebamo osjetiti je suosjećanje i trebamo nastojati shvatiti razloge njegovih postupaka. Kada čovjek uđe u njegovu kožu, kada shvati njegove razloge možda će ga moći opravdati, oprostiti mu i iskazati milosrđe, a ne ga osuđivati.
Nadalje, bitno je ispravno shvatiti Isusovo milosrđe koje je on iskazao prema ženi, naglasio je biskup. Osnovu njegovog pristupa nalazimo u Njegovoj rečenici „Ženo, je li te osuđuju? Ne, nitko me nije osudio. Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više.“ Znakovito je da je Isus prihvatio ženu, u potpunosti joj je oprostio, ali i napomenuo „Idi i ne griješi više.“ Mi ljudi često zaboravljamo taj drugi dio „i ne griješi više“, već uzimamo samo onaj prvi dio, da Isus oprašta toj ženi. Što u pravom smislu znači davati nekome milosrđe možemo shvatiti na ovome primjeru. Prvo, Isus nam želi poručiti da mi uvijek trebamo davati čovjeku drugu priliku. Isus ženi daje drugu priliku, da krene iz početka. I mi smo grešnici, ali Bog nam nudi svoje milosrđe i daje nam uvijek novu priliku. Drugo, on nam daje suosjećanje jer zna da smo mi ljudi grešni, ne želi nas osuditi nego nas želi spasiti. Nudi nam izazov. Zna da je ta žena grešnica, ali joj nudi mogućnost, „idi i ne griješi više“. To je izazov čovjeku da krene iz početka, naznaka da grešnik može postati svetac. Ako čovjeku koji nas je razočarao damo povjerenje on postaje bolji. Isus ima povjerenja u našu grešnu narav. Neki bi od nas rekli Isusu da je naivan i vjerovali da će žena nastaviti dotadašnji život, no Isusu je bio čovjek, zna što znači biti čovjek, zna da čovjeka treba izdignuti iz zla i dati mu poticaj da ostvari one visine za kojima svaki čovjek teži. I na kraju Isus ženi, i svim grešnicima, upućuje upozorenje, ‘sada te nisam osudio, ali budi svjestan da te prilike neće uvijek biti, budi svjestan da će kad-tad doći taj sud, kraj tvoga života i trebat ćeš polagati pred Bogom račune“.
Iz toga slučaja vidimo nekoliko stvari, posebno značajne za štovatelje Božanskoga milosrđa. Što je Božansko milosrđe? Možemo reći da je to ona ljubav usmjerena prema drugome čovjeku, da drugoga prihvatimo kakav je i da mu iskazujemo svoje milosrđe. Milosrđe znači nekome nezasluženo davati, ako je zasluženo, onda to nije milosrđe. To milosrđe je ljubav koja ide prema određenoj osobi. Lakše je voljeti nešto apstraktno nego davati milosrđe nekoj osobi koja je pokraj nas, u dobrim i lošim trenutcima. Ta ljubav mora biti individualna i konkretna prema svakoj osobi. Ta ljubav koja postaje milosrđe mora biti aktualizirana, ostvarena ne samo na riječima nego i na djelima. Upravo ta ljubav jest shvaćanje i prihvaćanje čovjeka koji je grešan, a vrhunac te ljubavi je identifikacija Isusa Krista koji postaje čovjek kao mi i približava ono Božansko nama grešnim ljudima. On nas potiče da možemo biti veliki upravo preko tog milosrđa.
Zato nas Crkva poziva da tražimo milosrđe, ali i da ga dajemo. Bog će nas pitati kada dođemo na Njegov sud, koliko smo ljubili, u prvom redu svoje bližnje, i one koji nam možda smetaju. Bog nas poziva da budemo konkretni i realni. Moramo bježati od poimanja milosrđa nevezanog s ničim, Isus postavlja i neke uvjete. Ne može dakle biti milosrđe bez pravednosti. Ako se samo inzistira na milosrđu tada to postaje jedan sentiment, postajemo mlaki. Prava ljubav znači znati drugome reći i ne, ako ćemo ga tako obraniti od zla i pogibelji. Ponekad je iz milosrđa potrebno i upozoriti na neko zlo, to je iskazivanje milosrđa preko pravednosti, zaključio je biskup.
Na kraju je potaknuo nazočne da zatraže potpuni oprost za sebe ili nekog svog.
Misno slavlje je pjevanjem popratio župni zbor sv. Pavla pod ravnanjem dr. Andreja Angelinija.
Blagdanu je prethodila trodnevnica u Kapeli Milosrdnog Isusa, od 31. ožujka do 2. travnja, koju je predvodio fra Tomislav Cvetko, OFM Conv.