Pula: Misa povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata

Pula je Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje i ove godine, 18. studenog, obilježila tradicionalnim svečanim mimohodom građana Pule te predstavnika županijskih i gradskih vlasti Vukovarskom ulicom te polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća ispred murala posvećenih Gradu Heroju. Mimohodu je prethodila svečana misa u crkvi sv. Antuna Padovanskog koju je predvodio, kako je to već uobičajeno, policijski kapelan Policijske uprave istarske preč. Ilija Jakovljević.

                „Prošle su 32. godine od stradanja Vukovara i Škabrnje te stanovnika ovih mjesta. Pogledam vjere vraćamo se na ova stradanja i molimo kako za žrtve tako i za sve one koji nose ožiljak stradanja. Molimo za njihove progonitelje i krvnike, da se obrate i dožive milost pokajanja za svoje zločine“, rekao je propovjednik na početku homilije.

„Večeras nije u središtu neprijatelj koji je učinio strašna zla, koji je razorio obitelji i domove, zbog čega i danas osjećamo patnju i bol, već Vukovar sa svojim stanovnicima kojima treba milost oprosta da zaliječe rane prošlosti kako bi mogli živjeti sadašnjost i graditi sretnu budućnost. Vidimo koje su posljedice kad slijedimo zlo.

„I u Kristu na križu susrećemo poziv da pogledamo, da razmotrimo što je učinio Božji neprijatelj, što čini čovjek, što činimo mi, kada pristanemo da nam taj neprijatelj bude vođa.“, citirao je propovjednik prošlogodišnju homiliju biskupa Ivana Šaška u Vukovaru.

„Pojedinac i dio naroda nošen mržnjom spram drugoga i različitoga, po naciji i vjeri, prije 32. godine razorio je Vukovar, mnoge pobio, odveo u logore u Srbiju, raselio cijeli jedan narod iz njegovog grada sve s ciljem zaluđene ideologije. “, nastavio je vlč. Jakovljević. „Bili su to teški dani za Vukovar i hrvatski narod. Stradanje Vukovara izgledalo je kao Veliki Petak. Isto postupanje neprijatelja i Nedužnog. Neprijatelj pljuje i psuje bespomoćne ljude, zlostavlja i ubija, odvodi u logore i na Ovčaru, pjeva i podsmjehuje dok „razularena masa“ kliče: ‘hoćemo još!’…“

„U isto vrijeme, onaj zarobljeni upravlja pogled k nebu, Bogu, i vapi za pomoć. Majke i očevi plaču dok im iz naručja uzimaju djecu, razdvajaju jedne za smrt druge za logore. Neprijatelj misli kako je porobio jedan narod, razorio mu kuću i crkvu, a Europa i svijet pilatovski peru ruke. Bila je to strašna Golgota, po zna koji put u povijesti se ponovilo da neprijatelj čovjek ustaje na čovjeka koji je slika Božja. Mržnja je vladala naspram sveg hrvatskog i katoličkog. Ta tama je ostala od Velikog Petka do danas u glavama pojedinaca. Tu tamu preobražavamo, posebno večeras, svjetlom svijeće koju smo zapalili a tamu srca preobražavamo uskrsnom vjerom. Mi svoj pogled ne zaustavljamo na neprijatelju Vukovara i Škabrnje, već kao i hrvatski branitelji; kao i oni koji su vođeni na stratište, pogled upiremo k Bogu i molimo da svaka tama bude preobražena Božjom ljubavlju.“

Preč. Jakovljević je u nastavku podsjetio „Drugi Vatikanski koncil poziva Crkvu da „Srca ljudi valja odgojiti za nove mirotvorne osjećaje“ (GS 82, 83). Svaki stanovnik Vukovara, posebno katolici moraju biti nositelji oprosta i pomirenja. Ako se neprijatelj ogriješio o tvoj grad, tvoju obitelj, nitko ti ne daje pravo da to isto možeš i ti činiti. Ako to činiš ti si zapravo najveći neprijatelj svog grada, svog naroda i obitelji. Vukovar, Škabrnja i Hrvatska neće biti bolji ako stalno pozivamo na osvetu; ako se stalno dijelimo; ako stalno promičemo mržnju i netrpeljivost. Naša vjera nije vjera mača, naša vjera nije vjera osvete; naša vjera je vjera oprosta. Naša vjera nas poziva da budemo mironosci i da ljubimo svoje neprijatelje. To je zahtjevno, ali je moguće uz Božju pomoć.

U svojstvu vicepostulatora u kauzi kanonizacije bl. Miroslava Bulešića propovjednik je na kraju homilije poručio, „Bl. Miroslav je svojim neprijateljima i progoniteljima poručio: „Moja osveta je oprost!“ To trebamo i mi Hrvati i katolici poručiti svima onima koji su se kroz povijest ogriješili o naš narod: „Moja osveta je oprost!“. Praštam kako bi zacijelio rane svog srca i kako ne bi bio kao ti.“

G. Krizman