Prvi intervju imenovanoga zadarskog nadbiskupa koadjutora Milana Zgrablića

Novoimenovani zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić svoj prvi nastupni razgovor u medijima po objavi svoga imenovanja dao je za Hrvatski katolički radio. Razgovor je emitiran u četvrtak 21. travnja u emisiji Aktualno.

Tijekom prvoga službenog pohoda Zadru nakon imenovanja, kada je sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem dogovarao organizaciju svoga biskupskog ređenja, s mons. Zgrablićem je na Uskrsni utorak, 19. travnja, u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru razgovarala novinarka Ines Grbić.

Mons. Zgrablić će biti 70. zadarski nadbiskup, odnosno 114. pastir u 17 stoljeća zadarske Crkve. Iako još nije zaređen za biskupa, ispravno je obraćati se mons. Zgrabliću s oče nadbiskupe.

Dobro došli, novoimenovani oče nadbiskupe koadjutore, u Grad Zadar i Zadarsku nadbiskupiju. Za nama je veliko vrijeme Svetog trodnevlja i svetkovina Uskrsa. Kako ste Vi, s obzirom na novu službu koja je pred Vama, proveli to bremenito liturgijsko vrijeme? U tom kontekstu, vjerujem da su Vas pratili neki drugačiji osjećaji za vrijeme Velikog petka, Velike subote, a tek Velikog četvrtka kada je ustanovljeno svećeništvo i sveta euharistija.

Vazmeno vrijeme je osobito vrijeme kojega svaki svećenik proživljava na izuzetan način. Na poseban način to proživljava župnik koji vodi veliku župnu zajednicu. Mi smo imali veliku sreću i ove godine da smo za sva tri dana imali našeg nadbiskupa Dražena Kutlešu koji je predvodio sve obrede cijelog Velikog tjedna. Pa je to meni bilo vrijeme, kad sam se, stvarno kao rijetko dosada, mogao prepustiti vodstvu liturgije koja ima tako veliko blago i bogatstvo. S velikom radošću konstatirali smo da se mnogo, mnogo ljudi vratilo nakon pandemije koronavirusne bolesti i straha koji je bio. Obredi su nam bili jako posjećeni, ljudi su pristupili sakramentu pomirenja, ispovijedali smo po cijele dane. Dakle, bili smo prilično umorni, ali jako sretni, jer su ti dani bili bogati, vrlo sadržajni, vrlo duboki i proveli smo ih zaista onako kako se može samo poželjeti da ih provedemo.

Jesu li do Vas dolazile reakcije: „Odlazi naš katedralni župnik iz Poreča“?

Pa ima i takvih reakcija, naravno. Ljudi dolaze i obično kažu dvije stvari: Drago nam je, čestitamo Vam, ali i žao nam je što odlazite. Koga ćemo sada dobiti? Sad je to briga, ‘ko će nama doći. Moj odgovor je bio, Još ću ja neko vrijeme biti s vama.

Oče nadbiskupe, Vi ste i u svome imenovanju spomenuli da Vas je odluka pape Franje zatekla i imali ste vrlo kratko vrijeme za reći da ili ne, donijeti i tu osobnu odluku. Dakle, 29. ožujka primanje obavijesti, a već tjedan dana poslije, 7. travnja, objava imenovanja. Jeste li bili pod svojevrsnim pritiskom da brzo morate prihvatiti tu službu? Spomenuli ste i neprospavane noći.

Dakako da nisam bio pod nikakvim pritiskom, da me netko prisilio i nagovarao na bilo što. To je doista bila moja slobodna odluka koju sam u savjesti prihvatio na način da jednostavno nisam mogao reći ne. Koji razlog mogu navesti? Teško mogu navesti razlog: Meni se ne da; Ja ne bih; Neka netko drugi… Mene je iznenadila činjenica, uopće nisam znao niti kako ide sama procedura. Da Sveti Otac već imenuje osobu i to ostaje u tajnosti sve dok osoba to ne prihvati. Toga 7. travnja je bila samo javna objava. Činjenica da mi je netko povjerio tako jako odgovornu i važnu službu… Dosad nisam ni jednu službu odbio, a nije ih bilo malo, koje sam vršio u biskupiji ili na drugim mjestima.

Jednostavno, zbilja u savjesti nisam našao ni jedan pravi razlog koji bih naveo. Svetom Ocu treba i pismeno odgovoriti prihvaćam li ili ne prihvaćam. Nisam našao nijedan pravi razlog zašto bih rekao da to ne prihvaćam. Ali nisam bio pod nikakvim pritiskom, nitko me nije silio da mora to biti u dan, dva. Dapače. Dali su mi izvjesnu slobodu. Ali ne znam što bih dobio, da sam još to bio razvlačio nekoliko dana, što bi se bilo rodilo u meni. Dakle, ako postoji neki problem, najbolje ga je najprije riješiti, pa je onda čovjek mirniji kad se opredijeli, odluči konačno, kad donese neku odluku.

Ako nije indiskretno, možete li nam reći u kakvim okolnostima Vas je zatekao poziv apostolskog nuncija? Isus je Petra pozvao usred njegove radne svakodnevice, dok je ribario. A Vas? Kako je Vaša svakodnevica izgledala toga dana?

Pa ja sam se baš nalazio u uredu, rješavao sam neku dokumentaciju, pisao neke potvrde, sređivao. Sada su krizme, prve pričesti, vršio sam neku administraciju. I uslijedio je poziv časne sestre iz nuncijature. Budući da nisam bio sam u uredu, mislio sam, što to sad znači, bolje da se ja malo maknem. I udaljio sam se iz ureda da mogu u miru razgovarati. Dakle, uhvatio me u mom župnom redovnom poslu, radu, gotovo svakodnevnom, ono što radi svaki svećenik, župnik, tako sam i ja. Bilo je to do podne, kad obično dežuramo u župnom uredu, tako da je i mene zahvatilo za stolom, dok sam radio svoje redovne poslove.

Kada ste čuli što sada Gospodin stavlja pred Vas, koja je bila Vaša prva reakcija? A još kad se zna – Zadar – jedna drevna Crkva.

Dakle, prva reakcija je bila prilično šokantna. Nije uobičajeno da vas nuncij zove svaki dan. Nuncij me je zamolio da dođem u Zagreb i preko telefona mi je rekao da se radi o jednoj diskretnoj stvari o kojoj želi sa mnom razgovarati. Jednostavno, nisam znao, zove me nuncij, što se sad dogodilo, što će to biti?

Što sam skrivio?

Pa evo, na neki način, nisam valjda nešto skrivio, ali eto, idem nekako. Prostodušnog srca sam otišao. Nuncij mi je jednostavno rekao: „Papa Vas je imenovao biskupom“. Dapače, rekao je: „Anzi, archivescovo, di Zadar“. Evo, tako je izričito rekao. I ja sam doista ostao iznenađen što, kako Zadar… Čovjek se nađe pomalo zbunjen, doista zbunjen u tom trenutku. Čovjek ne zna što bi rekao. Jedino što sam rekao: „Ne moram Vam valjda sada reći nešto. Dajte mi koji dan, da mogu donijeti odgovor.“ Nuncij je rekao: „Naravno da možete uzeti nekoliko dana, promišljati, razmišljati. Ali, razmislite, Svetom Ocu se ipak ne kaže ne.“ Ali nitko nije vršio nikakav pritisak na mene.

Oče nadbiskupe, jako je zanimljivo da je Providnost u Vama zasijala Zadar još u Vašim mladim svećeničkim danima. Dakle, pohađali ste dvije godine treći i četvrti razred u Klasičnoj gimnaziji sjemeništa Zmajević u Zadru gdje ste položili i maturu 1980. godine. Tri godine ste bili prefekt u sjemeništu Zmajević, od 1987. do 1990. godine. Koje okruženje svećenika je bilo oko Vas? Kardinal Vinko Puljić u čestitci Vama spomenuo je da ste zajedno bili u službi u sjemeništu Zmajević.

Zadar uvijek ostaje neko iznenađenje u mom životu. Dakle, prvi put kad sam došao u Zadar, bilo je neočekivano. Jer, nakon što je ukinuta gimnazija, a nakon što sam završio prva dva razreda srednje škole u sjemeništu u Pazinu i pohađali smo vanjsku srednju školu, onda više nije postojala gimnazija. Moji kolege koji su bili u generaciji, bilo nas je petorica, kandidate iz Krčke biskupije i Riječke nadbiskupije, njih četvoricu, biskupi su poslali u Zadar. A naš biskup, Dragutin Nežić mi je rekao: „Pa ja želim da ti tu ostaneš, još Sjemenište funkcionira. Ima desetak sjemeništaraca. Ti ostani tu, pa ti upiši neki smjer ovdje. Završi četiri godine, pa ćeš upisati teologiju.“ I tako sam ja upisao nastavničko-pedagoški smjer. I kad smo došli na ljetovanje u biskupiju, kaže meni biskup Nežić: „Ma znaš što? Razmišljao sam malo o tebi. Tvoji kolege su išli dolje, bi li ti volio ići u Zadar, s njima? Možda je najbolje da ti ideš s njima. Idi ti u Zadar.“ Tako da sam ja na iznenađenje došao u Zadar.

Te iste godine za duhovnika je došao Vinko Puljić, kasnije kardinal, to mi je jako drago, i za to sam Bogu zahvalan. Odgojitelj mi je bio, kasnije isto nadbiskup, Ivan Prenđa, on je bio ravnatelj. I još je bio prefekt Anto Meštrović. Dakle, to su bili moji odgojitelji koje sam sreo u sjemeništu u Zadru. To je moj prvi dolazak u Zadar, nakon mature.

Kada sam postao svećenik, primio sam prvu službu u Rovinju, ondje sam nekoliko mjeseci bio đakon, zatim sam bio župni vikar. I lijepo mi je bilo ondje, počeo sam raditi s mladima. I u jednom trenutku, zvao me tadašnji biskup Antun Bogetić na razgovor. Već sam opet mislio, zašto me biskup zove, ne zove te biskup bez nekog razloga. Biskup Bogetić mi je rekao: „Bio sam u Zadru, nadbiskup Marijan Oblak me je zvao, predvodio sam blagdan sv. Stošije. I ondje je došao mons. Prenđa i on je tražio da ti dođeš za prefekta (u sjemenište Zmajević, nap.). Ja sam tebe obećao. Pa idi ti za prefekta u Zadar. Evo, idi, pa… On je tražio četiri godine, idi dvije, pa će biti u redu. Molim te, idi, poslušaj.“ Tako da je to bilo drugo iznenađenje, moj drugi dolazak. I doista mi je jako drago što sam drugi put došao.

Bio sam u Zadru kao svećenik, nisam bio dvije godine, nego sam ostao tri godine jer je nadbiskup Prenđa postao koadjutor. Onda je mons. Prenđa molio našeg biskupa Bogetića da ostanem barem još dvije godine. Ali ostao sam godinu dana. Tako da sam imao sreću upoznati sav kler, upoznao sam sve svećenike, upoznao sam sve sjemeništarce, sve bogoslove, posjetio sam mnoge župe. Tako da Zadar, ona prva ljubav koja je bila, ono lijepo, one lijepe uspomene, ponovno su se te uspomene probudile u meni kad sam radio kao odgojitelj u sjemeništu u Zadru. Nakon što me je biskup razriješio službe u Zadru, vratio sam se ponovno u moju matičnu biskupiju.

I evo, sada ovaj treći dolazak, ponovno iznenađujući. Opet Zadar, nakon više od 30 godina – probudili su se mnogi osjećaji, uspomene, sve lijepe uspomene. Imao sam susret sa svećenicima u Zadru, s nadbiskupom Želimirom, ovim mjestima, ambijentom. Zadar se jako promijenio, vidim mnoge promjene koje su se dogodile. Grad je još mnogo ljepši, sve je tako lijepo uređeno. Bude mi se sve lijepe uspomene koje sam kao đak i kao odgojitelj doživio u Zadru.

Je li zaista ovo Vaš prvi dolazak u Zadar nakon 30 godina? Niste bili u međuvremenu u Zadru?

Da, bio sam u Zadru samo na sprovodu mons. Prenđi, 2010. godine, bio sam na njegovom sprovodu. Ali u starom gradu Zadru doista nisam bio od odlaska 1990. godine. Prošao sam autocestom nekoliko puta.

I sad, gledano očima vjere, odnosno duha, s distance, i u poštovanju prema tom velikom pastiru zadarske Crkve, moram reći, oče nadbiskupe: ako Vas je nadbiskup Prenđa poželio tada, za prefekta u Sjemeništu, kao da Vas je sada, u duhu, opet poslao za jednoga, drugog nasljednika, u redu zadarskih biskupa.

Pa evo, to Vi tako kažete. Dolazim tu jer me Crkva šalje, jer sam to prihvatio. Izuzetna mi je čast da sam imao takve suradnike kao što je bio mons. Prenđa i što mogu sada ponovno doći ovdje služiti ovoj Crkvi, dati sebe na raspolaganje, kako budem najbolje mogao i znao.

Postdiplomski studij (1992. – 1994.) pohađali ste na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, iz područja duhovnosti. Zašto taj odabir, duhovnost? Naime, duhovnost se poima kao dublje, istinski proživljeno vjerničko iskustvo u osobnom odnosu s Gospodinom koje nije samo deklarativna, nominalna religijska pripadnost. Štoviše, vjerujem da i do Vas to dolazi, da se duhovnost čak zna suprotstavljati institucionalnoj, pa i hijerarhijskoj stvarnosti Crkve. Uvjetno rečeno, u bazi Crkve, među vjernicima, zna se čuti da bi upravo ljudima na položajima upravljanja u Crkvi, nekima, trebalo više duhovnosti – recimo to tako. To je trajno, onaj neki „sudar“ ili suočavanje između karizme i institucije. Što Vi mislite o tome?

Pa postavili ste mi jedno opširno i složeno pitanje. Sam početak, zašto sam ja uopće išao na studij duhovnosti. Kako je to bilo početkom 1990-ih godina, donesena je odluka na području naše Porečke i Pulske biskupije, da se otvori prva katolička škola u Hrvatskoj, koja se kasnije prozvala Pazinski kolegij, Klasična gimnazija. I tražilo se osobe koje bi radile u toj školi, budući da će to biti i škola i dom. I biskup mi je rekao: „Pa mi nemamo drugu osobu, nego tebe, koji si radio već u domu. Ti jedini imaš iskustvo u odgoju, ti si radio u sjemeništu u Zadru. Tko će drugi voditi, nego da ti prihvatiš taj dom. Nekoga ćemo naći za školu, ti prihvati dom. Imaš još neko vrijeme, mi ćemo otvoriti to za dvije godine. Ne bi bilo loše da te pošaljem u Rim, da nešto završiš u dvije godine, nešto što bi bilo slično tome, što bi ti koristilo u svećeničkoj službi, što bi ti koristilo u odgoju. Ako te pošaljem na pedagogiju, pedagogija traje pet godina, toliko vremena nemaš, toliko ti treba do diplome. Mi te trebamo ovdje. Pa idi ti, završi duhovnost, to će ti biti korisno kasnije u tvojoj svećeničkoj službi.“ Dakle, to je bio taj put, zašto sam ja otišao na studij duhovnosti u Rim.

Dakle, ne bih ja baš tako rekao, da su duhovnost i institucije suprotne strane. Duhovnost i institucije su komplementarne strane. One su različite. Ali i duhovnost bez jedne strukture… i strukture su plod Duha Svetoga. Mi ne možemo bez struktura živjeti. Mi ne možemo živjeti bez organizacije. Crkva je i živi organizam. To su ljudi. Gdje su dvije osobe, tu mora biti neka struktura, mora biti neka organizacija, mora biti neki ustroj, mora biti neki dogovor. Gdje su dvije osobe u obitelji, gdje su muž i žena, moraju se dogovarati što će koji dan raditi. Tako da Crkva ne može postojati bez neke strukture, nijekati institucije. To nije baš ispravno shvaćanje. To su dvije stvari koje se međusobno moraju nadopunjavati, prožimati. I duhovnost bez institucije je ujedno opasnost da skrene sa svoga pravog puta. Ali, isto tako, ako u instituciji nema duhovnosti, institucija postaje ono što nije Crkva. Crkva mora imati jedno i drugo. Tako da ja nikako ne bih te dvije stvari razdvajao i rekao kao suprotne stvari, nego one moraju ići u skladu i onda je to ispravan put, da se i duhovnost živi i da institucije ispravno funkcioniraju.

Kaže se, nema škole za biskupe. I Vi ste u svom nastupnom govoru po imenovanju rekli da biti biskup nije samo čast, nego itekako i odgovornost.

Naravno da je to jako velika odgovornost. Odgovornost da se služi u Crkvi na način kako to Crkva želi. Dakle, da se čuva taj poklad vjere, da se taj poklad vjere živi, da se Riječ Božja tumači, da pastir bude onaj koji pazi na svoje stado, a on to na osobiti način čini molitvom, ljubavlju, i to je taj posao koji bi biskup morao na prvom mjestu staviti. Doista, da na taj način to bude stup i oslonac. Dakle, da moli za tu Crkvu, za taj narod, da bude ovdje u Kristovo ime onaj koji dijeli otajstva, koji dijeli sakramente, koji upravlja tom institucijom o kojoj smo govorili, bez koje Crkva ne može postojati. Dakle, to je uloga jednog biskupa, da služi na taj način Crkvi.

Biskup predstavlja princip jedinstva u mjesnoj Crkvi. Što se Vama čini osobito izazovno u tom smislu? Naime, na biskupima je nekad i teret pomiriti tolike različitosti, ne samo karizmi, nego tu su i mnogi afiniteti pojedinaca, tu su baš različiti svjetovi i duhovi. A biskup mora to sve razlučiti. U tom smislu, što se Vama čini izazovnim?

Dakle, karizme su jedno veliko bogatstvo i one nikad međusobno nisu u sukobu ako su ispravne, prave karizme koje dolaze od Gospodina. Različiti su darovi, Gospodin daje različite darove. I kad bi bila samo jedna karizma u Crkvi, Crkva bi bila siromašna. Dakle, što više karizmi postoji u Crkvi, to je Crkva bogatija. Što više postoji različitih zajednica, različite vrste, to je bogatstvo ljepše. Ja dolazim iz prekrasne Eufrazijeve bazilike gdje sam župnik i tamo su prekrasni mozaici. Ali svaka kockica je drugačija. I kad se te kockice lijepo slože, ako nam Krist bude na prvom mjestu, ako nas Bog vodi, ako smo svi usmjereni prema Kristu, onda karizma koja vodi prema Kristu, bit će to jedan prekrasni mozaik koji se zove Crkva. To će biti jedan živi organizam koji će dobro funkcionirati. Prema tome, te karizme ne bi smjele nikako biti u nekoj suprotnosti, nego dapače, izraz, bogatstvo, ljepota Crkve. Proljeće je sada. Pogledajte kroz prozor. Sve je divno, svaki cvijet cvate, ali bilo bi dosadno kad bi bile sve tratinčice, ili kad bi bili sve narcisi, kad bi bile samo ruže, itd. Ali, kad se sve to lijepo složi, postane jedan prekrasni buket. Tako bi morala biti i Crkva, to bogatstvo. I biskup je onaj koji bi trebao biti taj neki vrtlar koji zalijeva lijepo sve cvjetove, i sve u vrtu što raste, i veseli se svemu što raste i podupire sve ono što raste u Crkvi.

Bili ste biskupijski povjerenik za duhovna zvanja, a nakon završenog studija u Rimu voditelj Pazinskog kolegija s klasičnom gimnazijom (1994. – 1997.), zatim voditelj Vijeća za mlade, duhovna zvanja i ministrante. Iz ovoga se čini da je Vaš tadašnji porečki i pulski biskup primijetio Vašu okrenutost mladima, sklonost radu s mladima i duhovnim zvanjima, prikladnost za to područje djelovanja unutar Crkve.

Da. Budući da sam bio u Sjemeništu, nekako me to usmjerilo, taj rad s mladima. I kasnije, do nedavno, bio sam doista dosta aktivan s mladima. Sigurno su mnogi slušatelji to čuli, mi smo čak osnovali prvu katoličku udrugu koja je bila, KUMI. Mi smo se okupljali u velikom broju, na stotine ljudi, mladih okupljalo se svakog mjeseca na zajedničku euharistiju, imali smo duhovne vježbe. Jedan cijeli, duboki pokret mladih nastajao je na području naše Porečke i Pulske biskupije. Veliko je bogatstvo rada s mladima i tu sam se osjećao dobro. Ali evo, kako godine prolaze, čovjek stari, pa ipak, mlađi se bolje osjećaju s mlađima, pa bolje da su to mlađi preuzeli.

A KUMI su osnovani baš uz Vašu svećeničku, duhovnu pratnju?

Da. Ja sam njihov prvi duhovnik i bio sam na prvim njihovim susretima, jedan od inicijatora (njihovog pokretanja i osnivanja, nap.). Dakle, jednog dana dok sam se odmarao, razmišljao sam kako bismo se mi nazvali, što bismo bili. Različita imena su dolazila u obzir i odjedanput mi je sinulo – KUMI! To mi je izgledalo lijepo. Katolička udruga mladih Istre – KUMI! Još to nekako kršćanski zvuči, taj naziv. I to je bio moj prijedlog mladima, da se tako zovu. I oni su to velikodušno prihvatili. I nastala je ta udruga KUMI.

Mons. Zgrabliću, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji bili ste i član Vijeća za umjetnost, izgradnju i obnovu sakralnih objekata te voditelj Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu. Izgleda da i te službe otkrivaju područja za koja imate afinitete, sposobnosti, recimo to tako, nadarenost. Dakle, podizanje, uređenje sakralnih zdanja, ali i umjetnost, liturgija i crkvena glazba.

Pa evo, bilo je i drugih stvari, ne samo te. Spomenut ću još dva područja u kojima sam jako dugo radio. Bio sam deset godina ravnatelj dijecezanskog Caritasa, bavio sam se i karitativnim radom. Ja sam već 15 godina u ekonomiji biskupije gdje vodim Biskupijsku ustanovu za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Dakle, jednostavno, kako se pokazivala potreba, tako sam se uključivao. Nije to da je samo jedan pojedinac radio, mi smo uvijek tu bili jedan tim, gdje sam ja bio i član i koordinator. Ali evo, možda me je Bog kroz sve to vodio da budem i u pastoralu, i s mladima, duhovnim zvanjima, da radim u školi, da budem u odgoju, da budem voditelj doma, da vodim Caritas, da budem u ekonomiji, gradnji, tako da sam prošao široki spektar. To ne znači da su to moje sposobnosti, nego potreba je nametala. Netko je morao biti, pa je bilo ono: Budi ti.

Zapravo, sva ste područja djelovanja prošli, Gospodin kao da Vas je tesao i pripremao, jednog dana za službu gdje ćete morati sabirati sve to što navodite. Tu raznolikost područja.

Pa možda, ne znam, evo. Svim srcem stavljam se na raspolaganje, i moje sposobnosti, dragoj zadarskoj Crkvi. Tu sam spreman učiniti ono što mogu i sve svoje sposobnosti upotrijebiti za dobro upravo ovoga naroda, koji ovdje (u Zadarskoj nadbiskupiji, nap.) živi.

Mons. Zgrabliću, dolazite iz Istre, i kako ne spomenuti bl. Miroslava Bulešića na kojeg ste se i Vi pozvali u svom govoru po objavi Vašeg imenovanja. I moram reći da zadarski nadbiskup Želimir Puljić, kada god mu glas zadrhti, a govori o svecima ili o nekoj situaciji, to je bilo na spomen Miroslava Bulešića.

Da. Dakle, ja sam rodom iz središnje Istre, gdje je u blizini rođen i živio Miroslav Bulešić. Nismo iz iste župe, par kilometara je to udaljeno. Ali ne samo zato. Nego je to doista, taj mladi čovjek koji je tako duboko, da se čovjek divi kad čita, kako je taj mladić od 20, 25, 27 godina, kako je on duboko razmišljao, koliko je on volio Boga, koliko je on volio Crkvu, gdje je on u najtežim okolnostima života, kad mu je prijetila opasnost i od partizana, i od Nijemaca i od Talijana, bio je baš na takvoj tromeđi, gdje su svi oni kontaktirali, gdje mu je svaki dan bila glava u torbi, što se kaže, on je bio spreman reći: „Gospodine, evo, ja ti darujem život za svoje stado, za tvoju slavu, za spasenje moje duše. Predajem svoj život potpuno tebi, potpuno sam tvoj.“

Dakle, osoba kojoj se toliko duboko divite, da tako mladi čovjek, tako duboko, iskrenim predanjem se predao Bogu, da je čeznuo za mučeništvom: „Ako je to za dobro tvoje Crkve, spreman sam proliti krv, opraštam svima unaprijed“. Dakle, čovjek koji je doista ideal svakom svećeniku, primjer i uzor i nadahnuće. Tako da on i meni znači jako puno u mom životu i u mojoj duhovnosti. Divim se duhovnosti bl. Miroslava Bulešića i mislim da bi se osobito svaki svećenik trebao u njega ugledati i nasljedovati ga.

I relikvija bl. Miroslava Bulešića čeka Vas u kapeli zadarskog sjemeništa Zmajević.

Da. Ne samo u kapeli zadarskog sjemeništa, nego sam sad (za pohoda Zadru, nap.) otkrio da se nalazi i u kapeli nadbiskupije. U nadbiskupskoj kapeli (privatnoj kapeli u Nadbiskupskom domu u Zadru gdje zadarski nadbiskup svakog dana služi misu, nap.) također se nalaze relikvije bl. Miroslava Bulešića. Pa evo, možda je on imao tu upletene neke prste, ne znam što se to dogodilo. A jako mi je drago. Kao da komad nekog jako važnog, nešto lijepo što Istra ima, živi ovdje u Zadru već i prije mene u zadarskoj Crkvi. Drago mi je da smo se nadbiskup Želimir i ja i u tome ovdje našli. I u tom duhu i prilično zbližili.

Od svih staleža koje ste spomenuli u Vašem govoru po imenovanju, pozdravili ste i predstavnike društvene i političke vlasti na području na području Zadarske nadbiskupije, odnosno Županije. U Vašoj izjavi za Laudato TV, na dan objave svoga imenovanja, kada ste također rekli da pozdravljate predstavnike društva, osjetila zaista jedan poseban ton i taj Vaš korak u spremnosti da se tim ljudima približite, baš u svijesti potrebe zajedničkog rada za dobro duša, odnosno građana, za opće dobro. Lijepo je kad dolazi pastir i kad osjeća da svom civilnom okruženju također treba pružiti ruku. Jer dionici smo jednoga društva.

Dakle, to najprije govorim iz iskustva koje sam dosad imao. Jer sam desetak godina radio u institucijama, nisam bio u župi, ali sada više od 20 godina radim kao župnik u dvije velike župe i samo mogu poželjeti tako lijepu suradnju kao što smo imali s društvenim vlastima. Mi smo izuzetno poštovali njih, oni su poštovali nas. Imali smo tako dobru suradnju u kojoj smo gledali opće dobro svih ljudi, dakle, ne samo vjernika, nego svih ljudi koji žive na tom području. I mislim da Crkva ima što pružiti i dati. Crkvi jedini interes mora biti služiti tim ljudima, dobru tih ljudi, ne samo vjernicima, ne samo kršćanima, nego Crkva je poslana svima. Ako se čini dobro i ako se zauzima za služenje općem dobru, mi se radujemo suradnji, radujemo se podršci, razumijevanju i spreman sam, dakako, na jednu takvu suradnju. Veselila bi me suradnja, takvo iskustvo kakvo smo dosad imao, da se nastavi na drugoj razini, na drugom području, u Zadarskoj nadbiskupiji, u gradu Zadru, s drugim načelnicima, gradonačelnicima, na razini županije. I gospodin zadarski župan (Božidar Longin, nap.) mi je čestitao. Volio bih suradnju i u Zadru kao što sam je dosad imao u Istri.

Među svecima kojima ste povjerili svoje buduće biskupstvo, na prvom je mjestu zagovor nebeske Majke Marije i svetoga Josipa, zaštitnika Crkve i hrvatskoga naroda. Zanimljivo je sa kombinacija tih imena, ali to je mnogo više od imena, to je duh i osobnost, prati Vas od početka života. Naime, Vaši su roditelji tih imena, zovu se Josip i Marija (Josipa).

Upravo tako, da. U našoj kući bile su tri Marije i dva Josipa. Bila je mama Marija, sestra Marija i nevjesta Marija. I bili su otac Josip i brat mi se zvao Josip, drago ime mojih roditelja. Ali, bez obzira na to, sv. Josip kojem je Gospodin povjerio Isusa, kako mu mi onda nećemo povjeriti naše brige? Marija, gdje se nećemo sjetiti nje, koja je bila blizu Isusu. Nitko ne može biti blizu i nikad neće biti blizu kao što je bila Marija. Prema tome, kako njoj ne povjeriti? Naše poslanje je temeljno Kristovo poslanje. Prema tome, čim budemo bliži Mariji, sigurno ćemo biti blizu Isusu. To nam je sigurni put. Majka će nam uvijek reći: „Što god vam rekne, učinite“. Budemo li u Marijinoj blizini, sigurno ćemo biti u blizini Krista. Marija je garancija da nećemo skrenuti s puta, otići od onoga najvažnijega – biti sjedinjeni s Kristom.

I upravo na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina je Vaše biskupsko ređenje u katedrali sv. Stošije, 25. lipnja. U tom kontekstu, ima li i to poseban razlog, odabir toga datuma?

To me jako veseli, baš me veseli. Bilo je u kombinaciji još nekih drugih datuma. Ali jako je zanimljivo i jako mi je drago, kad smo počeli slagati te termine, s nadbiskupom Želimirom, s mojim nadbiskupom Draženom u Istri, da oni nisu našli neki drugi bolji termin, nego baš ovaj. Meni je jako drago da je to tako ispalo, da će to biti 25. lipnja, na blagdan Srca Marijina. Dan prije je Srce Isusovo, i sveti Ivan Krstitelj koji se slavi 24. lipnja, tako da će ređenje biti u tom lijepom ozračju i ovim lijepim blagdanima. Drago mi je da je to baš tako ispalo. Nije da se baš tražilo taj blagdan, ali je tako ispalo. Pa možda, nije ni to slučajno, da.

Oče nadbiskupe, o insignijama, odnosno o grbu i Vašem biskupskom geslu bit će još prigode govoriti do 25. lipnja. Zahvaljujem Vam za ovaj Vaš nastupni, ekskluzivni razgovor za naš Hrvatski katolički radio, koji prenosi i Informativna katolička agencija u tekstualnom obliku. I moram Vas pitati, budući da ste na početku našeg susreta rekli da niste baš imali tolikog iskustva u medijskim nastupima, pa nije bilo strašno, zar ne? Ide Vam to, čini se.

Pa evo, ja sam bio otvoren, iskren. Tu smo, što budemo mogli surađivati, naravno, i s medijima, oni su jako važan dio, element Crkve koji se ne treba zanemariti, nego dapače, njegovati. I medije sve koristiti koji jesu da se prožmu dobrom, da se prožmu evanđeljem, da se prožmu kulturom, znanjem. Prema tome, dat ćemo svoj doprinos koliko budemo mogli i mi.

I ja Vama zahvaljujem od srca na Vašem trudu, Vašem dolasku, pratili ste nas danas (na dan prvog službenog pohoda mons. Zgrablića Zadru, 19. travnja, kada je i vođen ovaj razgovor, nap.). Hvala i Vama na ovom razgovoru i koristim ovu priliku da pozdravim sve moje nove vjernike u Zadarskoj nadbiskupiji, svima šaljem srdačne pozdrave.

Još uvijek smo u Vazmenoj osmini, pa pozdravljam sve koji su osobito na području Zadarske nadbiskupije. Još jedanput želim, taj veliki i dragi naš kršćanski blagdan, Uskrs, neka im bude sretan i blagoslovljen. Hvala Vama na svemu. Svako dobro i pozdrav svima.

(Ines Grbić/HKR/HKM)