Proslavljena svetkovina sv. Tome, zaštitnika Pule i Pulske biskupije
U pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u četvrtak, 03.srpnja u večernjim satima svečanim koncelebriranim misnim slavljem proslavljen je blagdan sv. Tome apostola, zaštitnika grada Pule i Pulske biskupije. Misno slavlje, kojem je prethodila svečana Večernja, predvodio je porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan u koncelebraciji sa kanonicima pulskog katedralnog kaptola, dekanom pulskog dekanata vlč. Sergijem Jelenićem, te drugim svećenicima i redovnicima. Biskup Milovan je na početku prigodne homilije istaknuo da je „ova euharistija na koju smo se okupili zahvala za ovaj naš grad kao i za svu Božju dobrotu koja nas stalno prati, a ujedno i usrdna prošnja za pomoć koja nam je potrebna pred izazovima života.“
Biskup je ovom prigodom želio vjernicima približiti lik sv. Tome apostola kroz ono najneposrednije što nam Sveto pismo donosi o tom velikom svecu, kroz njegove riječi i njegove postupke koje nalazimo u Ivanovu evanđelju. No kroz te događaje njegove riječi izražavaju ujedno i njegov stav prema egzistencijalnim pitanjima vjere, koja se univerzalno odnose na vjernike svakoga vremena. Evanđelje sv. Ivana spominje sv. Tomu u ulomku koji govori o Lazarovoj smrti kada Isus, unatoč prijetnjama smrću koje mu upućuju Židovi, želi poći u Judeju. Tomine riječi „Pođimo i mi i umrimo s njime“ dokaz su njegove velike odlučnosti da slijedi Učitelja, on potpuno prijanja uz Isusa, svoju sudbinu posve povezuje sa sudbinom učitelja, čak uz cijenu smrti; a za nas vjernike najvažnije je nikada se ne odijeliti od Isusa.
Druga zabilježena Tomina riječ, prigodom Posljednje večere, nakon Isusove izjave „ A kamo ja odlazim, znate put“, Toma govori „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš, kako onda možemo put znati?“; a na to dobiva kao odgovor slavnu Isusovu objavu „Ja sam put, istina i život.“ „Ta je Isusova riječ objave rečena Tomi ali je izrečena i svakome od nas osobno: On je za nas put, istina i život“ naglasio je biskup te nadodao da i mi upravo poput Tome možemo u iskrenoj molitvi s punim pouzdanjem staviti se pred Gospodina te moliti od njega svjetlo i snagu, da pomogne našoj maloj vjeri. No najpoznatija je, upravo poslovična, stranica dnevnog evanđelja o Tomi koji ne vjeruje, ali osmi dan po Uskrsu doživljava susret s Uskrslim i tada ispovijeda vjeru poznatim riječima „Gospodin moj i Bog moj.“ No, i Tomine riječi prije ispovijesti vjere znakovite su jer, naglasio je biskup, „riječima „Dok ne vidim rane…“ kao da sugerira da je odsad Isus prepoznatljiv ne više po licu koliko po ranama koje su znak njegove posvemašnje ljubavi“, citirajući nadalje komentar sv. Augustina na Tominu ispovijest „Toma je vidio i doticao čovjeka, a ispovjedio je svoju vjeru u Boga, kojeg nije ni vidio ni doticao. Ali ono što je dodirivao i vidio vodilo ga je k vjeri u ono u što je do tada sumnjao.“
Uz Isusove riječi koje slijede „Blaženi koji ne vidješe a vjeruju“ biskup ističe korelaciju sa sadržajem poslanice Hebrejima koja donosi čitav niz svetih ljudi iz Staroga Zavjeta koji su vjerovali u Boga iako nisu vidjeli ispunjena obećanja, a u kojoj se opisuje samu vjeru kao „već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“. Prije kraja ove nadahnute homilije biskup Milovan još naglašava da je zgoda sa sv. Tomom bitna iz više razloga, „ponajprije jer nas ohrabruje u našim nesigurnostima, jer pokazuje da svaka sumnja može dovesti do potpune jasnoće, te stoga jer nas Isusove riječi, upućene Tomi, upućuju na pravi smisao zrele vjere, te nas potiču da ustrajemo, unatoć poteškoćama, na putu vjernosti Isusu Kristu“, zaključio je biskup. Mons. Milovan je potom izrekao nekoliko misli i na talijanskom jeziku, a tijekom misnog slavlja, kao i kod svih događanja na biskupijskoj razini, sukladno tradiciji, bili su prisutni elementi dvojezičnosti koja karakterizira ovo područje. Misno slavlje pjesmom su pratili pjevači iz više pulskih župnih zborova, a nakon svečanog biskupovog blagoslova po zagovoru sv. Tome, zaključili su ovu misu zazivom zaštitniku prigodnom pjesmom „O san Tommaso“.
G. Krizman