Proslava sv. Pelagija u Novigradu

U ponedjeljak, 28. kolovoza u Novigradu je proslavljen blagdan sv. Pelagije, zaštitnik istoimene župe i grada Novigrada. Svetu misu poldanicu u tamošnjoj župnoj crkvi, sjedištu nekadašnje Novigradske biskupije,  predvodio je duhovnik Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Puli vlč. Josip Kolega. Koncelebrirali su župnik domaćin vlč. mr. Maksimilijan Buždon i nekadašnji župnik preč. Milivoj Koren te drugi svećenici iz dekanata, a pri oltaru je posluživao đakon Ivan Kisegi.

U prigodnoj homiliji, vlč. Kolega je posvijestio važnost „modernog“ mučeništva. Naime, ukazao je na činjenicu, kako kultura današnjice razara srž čovjeka, ubija čovjekovu dimenziju. Ona promiče život bez Boga, jer je njeno polazište „nema ništa iznad tebe, samo si ti“.

Stoga, za tu kulturu, način razmišlja i govora o Crkvi i Bogu, anđelima, misama, svećenicima, papi, o grijehu i krivnji je glupost. „Jer ako želiš biti ozbiljan čovjek ne bavi se bajkama, već ako želiš biti zreo čovjek bavi se poslom, idi u biznis, uzmi život u svoje ruke“ upozorio je, te dodao kako to ima utjecaj na današnje mlade, ta kultura ulazi u naše živote, te se čovjek počinje bojati života, ali i smrti.

„Bojati se života znači ne imati dijete više, život se ne cijeni. Stariji znaju da su došli iz mnogobrojnih obitelji, i nije im bilo loše i cijene to. Nasuprot tomu je strah od smrti: želja za vlastitom odlukom o prekidu života, za eutanazijom, jer ‘ja  ću odabrati vrijeme kad ću umrijeti’“.

I mučenici su odabrali smrt, ali iz drugog razloga. Danas ljudi ili njihovi bližnji odabiru smrt iz straha od smrti,  a ranije mučenici su umirali jer su istinski posjedovali život. Danas imamo kulturu koja se boji života, živimo u kulturi koja prezire život. To je društvena zaraza, a posljedica svega toga je nezadovoljstvo. Nešto je izopačeno u umu današnjeg čovjeka s obzirom na pravdu, a kad čovjek izgubi križ ispred svojih očiju, gubi osjećaj za pravdu. Čovjek je nezadovoljan ukoliko u sebi nema jednu transendenciju, jednu usmjerenost prema nebu. Zato  imamo nezadovoljne ljude, a nezadovoljstvo je zatvoreno u depresiju, anksioznost, besmisao, ono osiromašuje život. Jako je teško živjeti stvarnost, upozorio je propovjednik, te nastavio „zato danas biti mučenik, nije onaj koji daje krv, već biti mirni mučenik koji kaže: ja vjerujem u Krista. Tu nam je uzor sv. Pelagije koji je rekao ‘želim biti kršćanin sa svim onim što to znači. Zašto? Jer je Krist u njemu bio moćniji od svijeta koji je vani.“

„Uistinu, čovjek ima potrebu biti sretan, ljubljen do kraja, zato Riječ ima moć danas i za tebe i za mene da možemo ući u zagovor sv. Pelagija, koji je ušao u dimenziju radosti do mjere da posjeduje život, jer čovjek koji posjeduje život u potpunosti vlada nad svojim životom, onda ga može dati do te mjere da se daruje potpuno, jer zna da postoji vječnost. Zato je riječ mučenika danas vrlo važna u ovom vremenu, jer se oni ne boje života ni smrti, oni su u dubini sretni jer su spoznali Krista“, naglasio je vlč. Kolega.

Na kraju homilije još je jednom vjernike potaknuo „bilo bi besmisleno danas slaviti blagdan sv. Pelagija kada  ne bi vjerovali da on postoji u drugoj dimenziji, i da zagovara svakoga, jer Bog svakoga ljubi, Bog je svakoga izabrao u njegovim situacijama, borbama, bolestima, strahovima. Nije nas zaboravio. Kada ne možemo dalje, Krist zauzima naše mjesto.“

Misa je zaključena blagoslovom s relikvijom sv. Pelagija.

Vjernici su na kraju, ophodom oko kipa, izrazili svoje osobno štovanje prema nebeskom zaštitniku svoga grada, sv. Pelagija.

Misi je nazočio gradonačelnik Novigrada Anteo Milos sa suradnicima, predstavnici raznih gradskih službi, pripadnici vatrogasne postrojbe u svečanim odorama, a misu su glazbeno animirali članovi župnoga zbora.

O župnoj crkvi sv. Pelagija

Današnja trobrodna bazilika, koja je do do 1831. bila katedrala nekadašnje Novigradske biskupije, izvorni je oblik dobila u starokršćanskom razdoblju (V.-VI. st.), u vrijeme osnivanja Novigradske biskupije. Tragovi toga razdoblja čitaju se na sjevernom uzdužnom zidu bazilike gdje su 1972. otkriveni starokršćanski prozorski okviri. U sklopu katedralnoga kompleksa nalazila se i krstionica (srušena 1782.) te zgrada s biskupskim stanom (episkopij, srušen 1874.). Stari zvonik na pročelju katedrale srušen je 1874. godine, kada je izgrađen novi samostojeći. Crkva je temeljito obnavljana 1408., 1580., 1746. i 1775. godine. U srednjem vijeku unutrašnjost je bila oslikana freskama, o čemu svjedoče njihovi ostaci na bočnom (južnom) oltaru. Današnje neoklasicističko pročelje dovršeno je 1935. godine. Interijer crkve danas obilježava duboki kor s baroknim oltarom ispod kojega se nalazi (rano)romanička kripta.

Glavni oltar ima svetohranište i kip Uskrslog Spasitelja.  U crkvi na drugim oltarima nalaze se još: pala „ BDM, sveti Pelagije i sveti Maksim“, drveni kip BDM s Djetetom, slika svetog Petra, svete Agate i svetog Nikole iz Barija, slika svetog Karla Boromejskog, svete Lucije i svetog Antuna opata. Mramorni oltar u koru ima drveni kip BDM s Djetetom. U Kripti je drveni kip sv. Pelagija. Biksupski sedes i pulpit uzdignut na zidu nalaze se s desne strane središnje lađe.

O Novigradskoj biskupiji

Novigradska biskupija (tal. Diocesi di Cittanova, lat. Dioecesis Aemoniensis seu Emoniensis seu Civitatis Novae), osnovana je u VI. st. Osim grada Novigrada biskupija je obuhvaćala područje između Dragonje i Mirne te mora. Graničila je s Koparskom, Tršćanskom i Porečkom biskupijom. Nagodbom između Austrije i Venecije iz 1784. i odlukom pape Pija VI. iz 1788. Umag s okolicom (Materada), koji je prije pripadao Tršćanskoj, pripojen je Novigradskoj biskupiji.

Zbog nezdravog, malaričnog podneblja biskupi su većinom stanovali u Bujama gdje su neki i pokopani. Novigradska biskupija početkom XVII. st. imala je 12 župa. Od većih mjesta tada se ističu Brtonigla, Buje, Grožnjan, Momjan, Oprtalj, Šterna i Završje.  Uz katedralni kaptol u Novigradu imala je i zborne kaptole u Umagu, Bujama, Grožnjanu i Oprtlju.

Biskupske sinode u postridentinskom razdoblju održavane su u Novigradu ili Bujama 1644., 1658., 1674., 1691., 1730. i 1780. Na njezinom području je djelovao glagoljaški samostan franjevaca trećoredaca (Novigrad).

Biskupija je bila sufragan Akvilejskomu patrijarhatu, a od 1751. Goričkoj nadbiskupiji i u cijelosti se nalazila u granicama mletačke Istre. Ukinuo ju je papa Lav XII. 30.VI.1828. bulom Locum beati Petri i pripojio Tršćanskoj biskupiji odnosno istom bulom uspostavljenoj Tršćansko-koparskoj biskupiji. Biskupija je stvarno ukinuta 23.V.1831. kada je umro njezin zadnji biskup Teodoro Loredano grof Balbi.

Razgraničenjem između Italije i Jugoslavije (1947.) najprije je njezin teritorij bio dodijeljen Pazinskoj apostolskoj administraturi, a konačnim rješenjem državnih i crkvenih granica uključen je u Porečku i Pulsku biskupiju (17.X.1977.), koja je bila sufraganska Riječko-senjskoj nadbiskupiji.

Od 1969. Novigradska biskupija ubrojena je među sjedišta titularnih biskupa Katoličke crkve. Aktualni titularni nadbiskup (archiepiscopus titulo Aemoniensis seu Civitatis novae), od 2018., je José Avelino Bettencourt, apostolski nuncij u Gruziji i Armeniji, navodi dr. sc. Elvis Orbanić na stranicama portala istrapedija.hr.

Txt: G. Krizman

Foto: Župa Novigrad/G. Krizman