Proslava sv. Kuzme i Damjana u Kašteliru

Župa Kaštelir, u Porečkom dekanatu, proslavila je blagdan svojih nebeskih zaštitnika, sv. Kuzme i Damjana, u utorak, 26. rujna, svečanom misom poldanicom koju je predvodio maestro don Josip Vidas, svećenik Krčke biskupije, a koncelebrirali su svećenici iz okolnih župa. Sve okupljene uvodno je pozdravio župnik domaćin, vlč. mr. Želimir Bagavac.  

Na početku homilije, propovjednik je naglasio, kako je ova župna svetkovina prilika i prigoda za razmisliti i obnoviti neka naša razmišljanja o životu, a sveci koje slavimo, sv. Kuzma i Damjan mogu nam biti izazov i poticaj u našoj osobnoj vjeri.

Danas u društvu imamo mnogo onih koji nešto predlažu na svakome polju, i svi čini se stoje iza svoje istine, iza onoga što govore. Međutim, kada malo bolje razmislimo, znamo da iza te istine ne stoji ta osoba koja govori, jer nitko ne bi bio spreman za istinu koju se zalaže učiniti mučeništvo poput naših mučenika, rekao je propovjednik, te nastavio „čini se, da je čovjek danas sposoban nešto prodati, učiniti da u nešto povjerujemo i učinimo onako kako nam je sugerirano, ali sve ima svoju granicu, bilo fizičku, bilo vremensku. No, kad govorimo o vjeri, o mučenicima tu ne stoji nikakva ograničenost. Oni su bili spremni za Božju istinu dati svoj život. To je istina više od one koju su sami mogli govoriti.“

Nadalje, je propovjednik istaknuo kako se mi danas nalazimo na jako niskoj stepenici koja nas blokira, a ovi mučenici iz 4. st., pa i bl. Miroslav Bulešić, nam govore što je Božja istina koju je Bog stavio u njihova usta da svjedoče svojim životima. „I oni su sve bespogovorno dali za Boga. Bili su mučenici za vjeru. Čovjek se zamisli i upita: koja je snaga bila u njima da su bili spremni na takvo herojsko djelo. To je snaga Božja koja obuzima, proniče, i najveća nevolja nije ništa prema onome što Bog daje“.

Propovjednik je posvijestio, kako u društvu kojem živimo vrijednosti nisu najvažnije. „Svi govore o miru, toleranciji, o ljepoti govora, o tome da smo pozvani prihvati svakoga. Možda kao nikad u povijesti čovječanstva govori se o ljudskim pravima, i o tome da se zaštiti svakoga. No, mogli bi se danas pitati što je s ratom u Ukrajini, što je s nemirima po čitavom svijetu, što je sa mnogim nepravdama koje se događaju. Je li istina koju mi zagovaramo i živimo u modernom svijetu prava istina koju ćemo provesti u djelo, ili je samo mrtva riječ?“ riječi su kojima je propovjednik potaknuo na promišljanje, te nastavio „možda nećemo moći nešto napraviti drugdje, ali možemo napraviti u svojoj sredini, u svojoj obitelji, gdje su svađe, podijeljenosti, nerazumijevanja. Možda možemo učiniti nešto za svoga supružnika, djecu, roditelje, susjeda, za onoga koji je siromašan. To su ona mjesta kamo smo mi danas poslani. Stoga, svaki župni blagdan, pa i ovaj bi imao smisao i svrhu kada bi se nešto od toga moglo dogoditi, kada bi mogao u svome srcu osjetiti radost i veselje zato što sam nešto dobro učinio, da bi u svom srcu mogao osjetiti duh Božji, da sam nešto od sebe oduzeo da bi dao drugima, bilo to malo moga vremena, napora, žrtve. Puno je načina da bi mogao nešto oduzeti od sebe da bi mogao dati drugome kako bi ovo sjeme koje je palo na zemlju donijelo plod.

“Dok molimo nebeski zagovor svetih mučenika za naše dane, za naše mjesto, za naše obitelji, za naše mlade i djecu, budimo otvoreni da i mi čujemo Božji glas i poziv. Možda nećemo svoj  život predati Bogu, ali možemo dati najbolje od sebe. Najlakše je dati novac, ali važno je dati nešto od sebe, dati sebe. Onaj trenutak dokle ću praštati i trpjeti, dokle mi je podnositi, tu se događa taj trenutak kada je čovjek pozvan dati još više i tad dobiva čudesnu snagu od Boga. Svaki put kad nam je teško i kad se otvorimo Bogu, On uzvrati na razne načine i tada kažemo da je to Božje djelo”, rekao je na kraju homilije propovjednik.

Na kraju mise, uz župnikove zahvale, župljani su maestru don Vidasu predali prigodni dar.

Po završetku misnog slavlja održana je svečana procesija s relikvijama po ulicama Kaštelira.

Txt: G. Krizman

Foto: P. Ružić