Kultura i tradicija

Promocija najnovije knjige biskupa u miru mons. Antuna Bogetića

Na prvom katu zgrade Biskupije iz VI. st. u ceremonijalnoj biskupovoj dvorani (dvorana audientia episcopalis, prijestolna dvorana svih porečkih biskupa, počevši od biskupa Eufrazija) održana je promocija najnovije knjige biskupa u miru mons. Antuna Bogetića MOJ ŽIVOT, OD ANDA DO TIHOG OCENA koja je nedavno tiskana u nakladi tiskare Ježtisak – grafički studio. Pred punom dvoranom knjigu su predstavili dr. Stjepan Trogrlić, mr. Ilija Jakovljević, Tomislav Milohanić i sam autor. Na samom početku promocije pjesnik Daniel Načinović izrecitirao je pjesmu posvećenu mons. Bogetiću koja se nalazi u biskupovoj knjizi. Ambijent i ozračje bili su primjereni događanju: predstavljanje knjige koja na osebujan način svjedoči o jednom vremenu i ovom prostoru kroz prizmu malog a velikog čovjeka – Kristovog svjedoka, svećenika, biskupa.

Kroz sadržaj knjige Moj život/Od Anda do Tihog oceana proveo je Tomislav Milohanić, ušavši u ‘potkožno tkivo’ knjige i prije nego je ugledala svjetlo dana. „Na nagovor prijatelja i nakon navršenih 85 godina života i proslave 60 godina misništva, pristao je razgaliti/rasprostrijeti svoje srce, ispovjediti se pred sobom, pred svijetom i pred Bogom, bez trunke pridržaja. Iskren i svoj do kraja – kakav bijaše od ranih dana svoga života – od ishodišta, tamo na jugu Istre, u rodnoj Premanturi, zamišljajući sebe, u viziji svojih snatrenja, kao seoskog župnika odanog vjerničkom puku i njemu nesebično služeći. Zamisli primjerene njegovoj jednostavnosti i skromnosti, a istodobno pune strahopoštovanja prema Stvoritelju. U pisanju ga stalno vodi istinoljubivost i težnja za dobrobiti. U mudrom ravnovjesju glave i srca, razuma i emocija, pisana je ova knjiga, odraz tako proživljenog života. Sve je kod njega prožeto razboritošću i mudrošću koja svoje ishodište i uporište ima u Bogu, uskrslom Kristu“, istaknuo je Milohanić.

 Dr. Stjepan Trogrlić slojevito je oslikao društvene i povijesne prilike kroz koje je prolazio biskup Bogetić, a o kojima tako proživljeno i upečatljivo piše u ovom impozantnom životopisu. Svoje izlaganje Trogrlić je prožeo i osobnim konotacijama poznanstva autorova života i djela. „Pred nama je po mnogo čemu osebujno djelo iz istarske crkvene, a u širem značenju društvene stvarnosti. Za razliku od njegovih ranijih spisateljskih,  publicističkih uradaka, sadržajno kraćih i tehnički skromnijih, ovo najnovije djelo, i sadržajno i tehnički  po svemu je impozantno. (…)  Kao čovjek djetinje, no zato ništa manje duboke vjere, mons. Bogetić svoj život promatra kao divno djelo Božje. Iz ove činjenice, čini mi se da proizlazi i onaj glavni razlog (motiv) pisanja „ad maiorem gloriam Dei“.

Toplina roditeljskog doma kao i idila seoskog okruženja rodne mu Premanture s prirodnim ljepotama i društvenim ozračjem u kojem se ljudi susreću, prepoznaju i razgovaraju, ostavila je dubok pečat, usudio bih se reći, odredila je duhovni identitet biskupa Antuna. Međutim, ako prihvatimo teoriju po kojoj je ljudska osoba plod dinamičkog odnosa između nekih urođenih predispozicija i utjecaja izvana, onda je  jednostavnost i neposrednost, skromnost i samozatajnost, začinjena dozom humora i (samo)ironije izrasla iz Bogom danih predispozicija na koje se uspješno „kalemilo“ ono izvana. Sam poziv na služenje Bogu i narodu u svećeničkom redu ne mistificira, ne odijeva u velike riječi. Jednostavno primjećuje to je Božji dar i čovjekov odaziv, kao kad se čovjek zaljubi. Pa ako mu je ponekad i dah zastao zbog pogleda s orlovskih visina prema dubinama u koje se mogao strovaliti, sve je to zaboravljeno zbog čarolije leta nepreglednim Božjim prostranstvima.“ Zorno oslikavajući preplitanje pojedinačnog i općeg, osobnog i društvenog kroz mijene povijesnih zbiljnosti o čemu govori ova knjiga, predstavljač dr. Trogrlić podcrtava. „I nakon možda ipak konačnog povratka u rodnu mu Istru, mons. Bogetić ne miruje i u doslovnom smislu, danas je u Puli, sutra u Šapcu, prekosutra u Macerati itd. Satima zna sjediti u ispovjedaonici ili s braćom iz II. zajednice ići u Traditio naviještati po ulicama i kućama istinu o Božjoj ljubavi za grešnike. Dokaz aktivnosti je i ova knjiga, u kojoj s posebnim afektivnim nabojem piše o svome iskustvu s NP-om. Osobno smatram da to nije nikakva apologija Puta, nego jednostavno potreba da posvjedoči neke činjenice. Možda bi lakše prošao bez toga, no već je poganin Aristotel govorio ‘Drag mi je Platon, no drža mi je istina’. Koliko više na tome treba ustrajati biskup Rimokatoličke crkve!?“ Na kraju dužeg izlaganja dr. Trogrlić  se zahvalio biskupu Antunu za nesebično svjedočenje i ljubav prema Bogu, svetoj Rimokatoličkoj crkvi, za vjernost svom istarskom zavičaju i hrvatskoj domovini.

O knjizi je biranim riječima prozborio kancelar Biskupije, vlč. Ikija Jakovljević. Na kraju svog nadahnutog i iskrenog govorenja o knjizi i Biskupu, mr. Jakovljević je rezimirao. „U Lanišću je iznio program Biskupije, na mjestu gdje je njegov subrat Miroslav Bulešić bio ubijen: 1) gradnja nove zgrade biskupije u Poreču, 2) povratak pavlina u Sv. Petar u Šumi, 3) osnivanje klasične gimnazije u Pazinu, 4) gradnja svećeničkog doma u Puli, 5) otvaranje biskupijskog-misijskog sjemeništa u Puli. U svemu je uspio i s pravom se može reći, da je nakon biskupa Dobrile odmah Biskup Bogetić. Radio je na duhovnoj obnovi Biskupije, ali i materijalnoj. Imao je protivnika, ali koji karizmatik, vizionar nema protivnike. Otvorio je vrata Biskupije: neokatekumenskom pokretu i zahvaljujući tom hrabrom činu osigurao da danas gotovo svaka župa ima nedjeljnu misu. S druge strane spremno je prihvatio tolike druge koji su željeli doći u ovu Biskupiju, pa i mene na čemu mu velika hvala.

 Misionarski duh ga je poslije odveo na Taiwan nakon što je otišao u mirovinu. Rekao bih: biskup Bogetić ponovno je na neki način postao kapelan, pomoćnik mnogim svećenicima u Istri, rado ih zamjenjuje, obilazi bolesne u Puli u bolnici…

 Ostao je do kraja najprije jednostavan svećenik, potom skroman Biskup s velikim srcem. Tko uzme ovu knjigu i pročita je zasigurno će se zapitati otkud ovom čovjeku tolika snaga.“ Snaga je zasigurno izvirala odozgora. O tome su se mogli osvjedočiti svi prisutni slušajući biskupove riječi na kraju, riječi pune zahvale, upućene svima koji su ga pratili na životnom putu, riječi ljubavi i odanosti prema Bogu i svakome čovjeku. Još dugo ostao je Biskup u razgovoru s ljudima, poznanicima, prijateljima, potpisujući netom predstavljenu knjigu.(T. M.)