Promišljanje o 5. korizmenoj nedjelji

Promišljanje o 5. korizmenoj nedjelji napisao  vlč. Josip Peteh. U nastavku, ove nedjelje donosimo i homiliju vlč. Dalibora Pilekića.

Iv 12, 20-33

“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.”

“U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!« Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.”

U današnjem evanđelju čitamo kako Isus kaže da zrno koje padne na zemlju i ne umre ostaje samo. Tako i čovjek koji želi sačuvati svoj život će ga izgubiti, a tko ga izgubi poradi Krista taj će ga sačuvati.
Kad je Bog stvarao svijet rekao je da nije dobro da čovjek bude sam. Ako ne umremo kao zrno u zemlji ostajemo sami bez ploda. Isus nas poziva da ga slijedimo u njegovoj smrti kako bi mogli ući u slavu njegova Uskrsa. Poziva nas da umremo sebi i grijehu i da živimo Bogu. Potiče nas da umremo starome savezu i zakonu grijeha i da živimo u novom savezu zajedničkog života Boga i čovjeka. Sin Čovječji ima biti uzdignut i kad bude uzdignut sve će privući k sebi. Isus nas privlači k sebi na drvo križa da razapnemo svoje požude, grijehe, svoje zahtjeve i prohtjeve i da živimo i umiremo za drugoga. Kao što Isus živi i umire za nas i naše spasenje, tako i mi snagom njegova križa u ljubavi živimo jedni za druge i tako zajedno rastemo u ljubavi Isusa Krista donoseći plodove svetosti. Ako se zatvorimo u sebe, svaki u svoj svijet i živimo svaki za sebe ostajemo sami bez ploda kao zrno u zemlji koje ne umre. Pustimo Isusu da uzme naš život da nas privuče svojemu križu i snagom Duha Svetoga oplodi naš život djelima ljubavi. On je onaj koji oduzima grijehe svijeta, koji svoj život daje za nas i koji nas vodi u vječni život, u njegovim rukama naš je život u sigurnim rukama. vlč. Josip Peteh

 Homilija vlč. Dalibora Pilekića

Iv 12, 20-33

 “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.”

Pred kraj Isusovog života, njegova je slava znatno premašila granice države Izraela. Mnogi su dolazili u Izrael da bi ga čuli i upoznali. Tako nam današnje evanđelje svjedoči o poganima koji mole apostole neka ih predstave svome učitelju Isusu. Došli su iz daleka jer žele upoznati Isusa.

Kad apostoli pokušavaju udovoljiti želji pogana, Isus kao da ih uopće ne sluša. Počinje govoriti o stvarnosti koja kao da se ne tiče teme poznavanja njega. Priča im prispodobu o zrnu koje ispunjava svoju punu svrhu tek onda kad umre – nešto što je svakom Izraelcu bilo jasno u stalnoj borbi za preživljavanje u kraju gdje su suše često uništavale ljetinu.

No kakve veze ima poznavanje Isusa sa pričom o umiranju zrna? Očito je da se u ovoj povezanosti krije nešto duboko – nešto što se ne može shvatiti samo površnim promišljanjem. Upravo je to ono što Isus želi od svojih učenika – želi da se zaustave i zamisle nad svojim poznavanjem njega. Kako bi oni mogli predstavljati Isusa u svijetu ako ga oni prvi ne razumiju. Tako, ono prvo pitanje vanjske znatiželje dovodi učenike do puno važnijeg pitanja – koliko oni zaista poznaju, odnosno razumiju svog Učitelja?!

Isus traži od svojih učenika da shvate kako je sav njegov napor koji čini do sada i koji ide svom vrhuncu umiranje koje će donijeti veličanstvene plodove. Jednako tako, želi im reći da on to umiranje dragovoljno i svjesno prihvaća i živi – stremeći prema cilju – otkupljenju ljudi. Opisujući godine svoga života kao umiranje sebi u cilju života drugih – Isus ocrtava put svih onih koji će poći za njim – uzimajući svakodnevno svoj križ. On je primjer kojeg treba upisati u svoje srce i slijediti ga. Na taj se način upoznaje Isusa!!!

Starenje, umiranje, bolesti, žrtvovanje sebe – danas nisu popularne teme. Upravo suprotno, vlada kult vječne mladosti. Što je moguće dulje treba izgledati mlad, a onda kad niti plastična kirurgija ne može otjerati starost – onda se okrećemo eutanaziji – jer nikako ne smijemo ostariti. Bolje je milosrdno biti ubijen. S druge strane je strah od bolesti postao toliko velik da je izazvao jednu novu religiju koja ima samo jedan zahtjev: želim samo zdravlje – sve ostalo će doći! Naravno, onda kad čovjek ima zdravlje – onda zaboravlja tu pseudoreligiju i okreće se drugim željama. Na kraju, spremnost na žrtvu, spremnost gorjeti kao svijeća za neki uzvišen cilj – također se gasi. Želimo se samoostvariti, postići velike karijere, ostati zapamćeni u povijesti svijeta kao iznimni ljudi koji su postigli mnogo,… Uz to želimo se u životu i dobro zabaviti, izguštirati,… Pa što ima loše u svemu tome?! U to ime žrtvujemo brojne godine života,  ženidba nam ne pada na pamet do četrdesete… I onako se kaže da su četrdesete nove dvadesete. Naravno, onda se teško može očekivati imati više djece. Biologija tijela ne prati trendove, pa ono što se moglo s dvadeset na idealan način u kasnijim godinama ide nešto teže. No, to i onako nema veze. Tko ima vremena biti otvoren životu?! Djeca su veliki zahtjev. Treba se previše žrtvovati! Zato je bolje imati jedno dijete, psa i micu macu. Ljubimci, iako skupi za održavanje – ne trebaju na fakultete!

Bog je obećao starim Židovima upisati svoj zakon – poznavanje Boga – u njihovo srce. Isus je to činio svojim učenicima: pomažući im shvatiti logiku zrna koje polako umire – pomogao im je u vlastito srce upisati jedan jedini put koji vodi vječnosti – koji vodi spasenju – put ljubavi koja izgara za druge. Tom logikom – svi mi kršćani trebali bismo u svojim srcima imati poznavanje Boga.

Promatrajući svijet u kojem ima dvije milijarde kršćana očito je da ova logika ne drži vodu. Očito se taj obrazac poznavanje Boga nije utisnuo u kršćanska srca. Kad bi bilo tako svijet bi morao izgledati bitno drugačije. U srcima brojnih kršćana nema poznavanja Krista – u njima je utisnuta logika hedonizma i pokušaja da se ovdje na zemlji stvori raj bez Boga.  To je logika zrna koje nikad ne umire, zrna koje uživa u svojoj samodopadnosti i svojoj samodostatnosti. To je u konačnici logika vječne i potpuno beskorisne smrti.

Suprotno toj smrti, Isus nas uči, stoji prijelaz u vječnost – što je konačni plod života svakog sjemena koje je umrlo da bi rodilo novim plodom. Neka i naš život bude usmjeren takvom trošenju, izgaranju koje će nam pomoći da donosimo obilat rod za vječnost.

„Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te! Jer si svojim svetim križem svijet otkupio! „